S engleskog prevela: M. Evtov

Početkom 2014. godine otišao sam u Južni Yorkshire da nađem Arthura Scargilla. Bila je to 30. godišnjica štrajka rudara započetog 1984. godine – dobra prilika da se stupi u kontakt s bivšim predsjednikom Državnog sindikata rudara i da se piše o naslijeđu tog značajnog događaja.

Otišao sam u Barnsley i razgovarao s nekim Scargillovim prijateljima, saradnicima i protivnicima – a onda, neposredno pred povratak kući, imao najkraći mogući susret s njim samim. Na vrata kamene kuće na mirnoj sporednoj cesti pokucao sam zvekirom u obliku minijaturne rudarske lampe – i, odjednom, on stoji preda mnom. Njegova pojava izazvala je u meni takav osjećaj strahopoštovanja da sam na tren ostao bez riječi. A onda sam mu objasnio šta radim, rekavši da bi od mene bilo nemarno da ne pokušam i s njim uspostaviti kontakt.

„Eto, pokucali ste mi na vrata”, rekao je on. „A sad, doviđenja i prijatno.“ I s tim je opet nestao u osamu: očito oličenje ne samo teškog poraza njegovog sindikata, nego i načina na koji je njihov štrajk kasnije zaboravljen – ne u zajednicama koje još uvijek nose njegove ožiljke, nego među onima na pozicijama uticaja i moći.

Ti događaji iz 1984/5. godine s vremena na vrijeme nakratko izbiju u prvi plan kulturnih sadržaja. (...)

Mada je Laburistička stranka britanske ugljenokope nekoć smatrala svojim terenom, štrajkom je započeo dugi proces razdvajanja i otuđenja. Sve je to odigralo presudnu ulogu u političkim preokretima u posljednje dvije decenije: Brexitu, usponu Škotske nacionalne partije u Škotskoj i torijevskom preotimanju takozvanog crvenog zida. A ako sve ovo želite razumjeti, onda morate početi od štrajka rudara – koji je završio istorijskim porazom onoga što je nekoć bilo poznato kao organizovana radnička klasa.

Kičma nacije

Sljedeće godine se približavamo 40. godišnjici tog štrajka, a ovo je širi kontekst priče kojom se bavi sjajna nova knjiga Roberta Gildea, istoričara s Univerziteta Oxford. Backbone of the Nation (Kičma nacije) zasniva se na intervjuima sa 148 ljudi koji su proživjeli štrajk. Podsjeća na spor tempo omasovljenja – „Bio je neizbježan kao željeznička nesreća“, kaže jedan od njegovih sagovornika – te podjele i sukobe koji su od samog početka oslabili rudare (u malom ugljenokopu u Leicestershireu, na primjer, u štrajk ih je stupilo samo 30 od oko 1.600).

Živo je prisutan i poznati osjećaj da su, dok su jame zatvarane, stari ugljenokopi gurnuti u novu stvarnost koja se ubrzo proširila na sve strane.
 

A nije bilo neizbježno ni zlobno neprijateljstvo s kojim je Thatcherkina vlada provodila svoje ciljeve, a koje se i dalje očituje u odbijanju vlade da pokrene istragu o događajima u Orgreaveu.

Usprkos svim poteškoćama, oko naših starih ugljenokopa – gdje živi 5,7 miliona ljudi, nešto više od cjelokupne populacije Škotske – i sad ćete naći pravi etos zajednice i trajni društveni aktivizam. Opstanak istog kolektivističkog duha u cijeloj Velikoj Britaniji naglašen je nedavnim valom štrajkova. Ali u stalnom odsustvu odgovora na njihove nevolje, neka bivša rudarska područja napravila su čudan zaokret u svojoj politici. Izbornu jedinicu u bivšem ugljenokopu u Nottinghamshireu, gdje je štrajk izazivao ogorčene podjele, predstavlja sve ozloglašeniji zamjenik predsjednika Konzervativne stranke Lee Anderson. Njegov otac je bio rudar koji je učestvovao u štrajku, a sam Anderson je godinu kasnije počeo raditi pod zemljom. Ali kako torijevsko obećanje napretka tone u zaborav, Andersonov pristup politici postaje eklatantna primjer posljedica vakuuma nastalog zatvaranjem jama. Njegova politika je izobličeni eho otvorenog, konfrontirajućeg duha iz 1984/5. godine koji solidarnost zamjenjuje bljuvotinama kao „odjebite nazad u Francusku“ i tvrdnjama da ljudi zloupotrebljavaju banke hrane koristeći ih za „sedmičnu nabavku“.

Te Andersonove nedavne izjave očito se ne dotiču onoga što je starim ugljenokopima potrebno: ulaganja, poštovanje, radna mjesta, pristojan javni prijevoz, sredstva koja će osigurati da njihovi mladi ne odlaze prvom prilikom koja im se ukaže.

Ta otkrića značajna su sama po sebi, ali i pričaju priču o tome šta je sudbina ugljenokopa značila za radničku klasu u cjelini: kao što implicira naslov Gildeaine knjige, brutalno postupanje s tim mjestima i njihovo kasnije propadanje doveli su do razgradnje temelja cijelog društvenog poretka.

Tako je dijelom i stoga što su ti događaji i dalje toliko zanemareni. Ovdje, sigurno, leži ključni razlog što se Britanija osjeća tako puna utvara i skrivenih dugova.

IZVOR: Guardian

Objavljeno: 27/08/2023.
FOTO: The British Academy