Odabrao i s engleskog preveo: M. Purić

Iranski socijalist Peyman Jafari razgovarao je s novinarima Socialist Workera o nizu militantnih štrajkova koji su zatresli državu i o tome kako radničke akcije otkrivaju viziju promjene.

Šta se dešava u Iranu?

Posljednjih mjeseci nas je zahvatio val štrajkova. Prosvjetni radnici štrajkaju i traže veće plaće. Radnici iz malih gradova nedavno su bili u štrajku zbog neisplate plaća, a zbog iste stvari trenutno štrajka i 900 radnika proizvođača građevinskih alata i strojeva Hepco. Čak su barikadama zapriječili željezničku prugu.

Najnovija akcija je štrajk vozača kamiona, i to masovan. Počeo je 22. maja u jednoj provinciji i širio se po cijelom Iranu da bi sad obuhvatio cijelu državu. U pitanju je moćan štrajk zbog kojeg trpe isporuke goriva, pa sad u nekoliko gradova u zemlji vladaju nestašice.

Drugi radnici su pokazali veliku solidarnost. Vozači kamiona blokirali su glavne puteve, a u nekim izvještajima se tvrdi da im se pridružuju vozači taksija i minibuseva. Većina vozača su također i vlasnici kamiona, ali na kraju odrađuju poslove za vladu. Njihovi zahtjevi tiču se plaća, naknada i poreza, jer cijene su porasle, ali njihova primanja nisu.
Paradoksalno, štrajk je učinila efikasnijim činjenica da su vozači ujedno i vlasnici kamiona, jer zahvaljujući tome radnici lakše drže stvari pod kontrolom. Da su u pitanju radnici kakve prevozničke firme, ili više firmi, država bi se na njih puno lakše oborila. Ali pošto se radi o vozačima koji posjeduju vlastite kamione, teže je poslati policiju na njih, mada su vlasti i to počele raditi.

Kakva je bila reakcija države?

Država je učinila određene ustupke vozačima. Smanjila je cijene goriva i paušale. Troškovi su smanjeni za 20 procenata, dakle svjedočimo djelomičnim pobjedama štrajkaša. No, država je u isto vrijeme pokušavala ugušiti štrajkove tako što je štitila štrajkolomce i dovozila gorivo državnim cisternama. Prošle sedmice poslali su još policije da slome štrajk vozača kamiona. Radnici koji su sudjelovali u štrajkovima kompanije Hepco i prosvjetara bili su hapšeni, kazneno terećeni ili zatvarani. Ali štrajkaši ne posustaju, to je najvažnije.

Koja je pozadina ove zadnje akcije?

Radi se o programu privatizacije i privrednih reformi u režiji vladajuće klase. U posljednjih 10-15 godina došlo je do tihog vala privatizacije i „poluprivatizacije“ u kojem poduzeća kupuju zvaničnici državnih institucija. Vlada je izmijenila ustav da olakša privatizaciju – za vrijeme mandata prethodne vlade na čelu s Mahmoudom Ahmadinejadom donesene su ustavne promjene kojima je privatnim firmama olakšano ulaganje u državni sektor.

Glavni problem s tim je što slabi zaštita radnika, pa su tako i zakon o radu promijenili da se ne odnosi na manja poduzeća. I to u privredi kojom dominiraju male radionice i tvornice sa desetak radnika. Važna posljedica tih mjera bila je „fleksibilizacija“ tržišta, pa sada veliki broj radnika radi na osnovu ugovora na određeno vrijeme. To je veliki problem. Pojava ugovora na određeno ogroman je problem.

Sadašnja vlada na čelu sa Hassanom Rouhanijem naklonjenija je društvenim reformama i dopušta nam malo više slobode. Ali vodi vrlo neoliberalne politike poput privatizacije, liberalizacije cijena i uvođenja ugovora na određeno. Čak je pokrenula privatizaciju zdravstva i obrazovanja. Štrajk radnika firme Hepco najnoviji je pokušaj pružanja otpora tom procesu. Hepco je privatiziran 2007. Hiljade je radnika izbačeno na ulicu nakon privatizacije, a uvjeti su se pogoršali. Štrajkaši žele da vlada renacionalizira Hepco, a radnici drugih privatiziranih tvornica pružili su im podršku.

Kako su ekonomske sankcije zapada utjecale na Iran?

Život je postao teži. Došlo je do porasta cijena, što je pogodilo radničku klasu. Situacija će se narednih mjeseci pogoršati nakon što stupe na snagu sankcije koje je uveo Donald Trump. Ali možda ne budu imale isti učinak kao prije dvije godine, jer postoji međunarodna dimenzija problema. Pitanje Irana pokazalo je da politika temeljena na postojanju velikih sila još uvijek nije nestala.

Jaz između SAD-a i Europe i prije se širio. Ne treba preuveličavati važnost iranskog pitanja, ali jaz se i dalje širi zbog neslaganja oko načina postupanja s Iranom. Trumpu će biti teže uvesti jedinstvene sankcije jer ih se neke azijske zemlje neće pridržavati – Indija je rekla da će nastaviti kupovati iransku naftu, a Europa pregovara da održi nuklearni sporazum na snazi. Dakle, sankcije će sigurno imati učinak, ali ja ne mislim da će učinak biti isti kao prije nekoliko godina.

Otpor sankcijama postat će važan iranskim radnicima, no oni u isto vrijeme moraju stati u kraj korupciji, privatizacijama i činjenici da 10 procenata najbogatijih ljudi u Iranu gotovo da i ne plaća porez. To su pitanja kojima se moramo pozabaviti kako bismo na konkretan način povezali antiimperijalizam i antikapitalizam u Iranu.

Postoji li veza s protestima iz prošlog decembra i januara?

Definitivno postoji veza, zbog ekonomskih teškoća. Ljudima je dosta, umorni su od borbe za ugovore i plaće. Nezaposlenost je i dalje jako visoka. Decembarski protesti ishlapjeli su vrlo brzo. U njima su uglavnom sudjelovali nezaposleni, koje je bilo teže držati na okupu.

Sada vidimo akcije na radnim mjestima koje bi mogle potrajati duže i izroditi neke nove organizacije. Ovog mjeseca održani su veliki protesti u gradu Kazerun jer je država htjela uvesti novu administrativnu podjelu okruga. To nam pokazuje koliko ima nezadovoljstva među širokim masama, te kako male stvari mogu raspiriti gnjev, izvesti narod na ulice i dovesti do sukoba s policijom.

Kad je policija primijenila silu, stanovništvo je odgovorilo paljenjem policijske stanice. Policija je zatim pucala na demonstrante, te ih nekoliko i ubila. To pokazuje koliko je eksplozivna situacija u malim gradovima.

Ovog mjeseca održan je godišnji skup koji organizira državni poglavar ajatolah Khamnei. Jedan neovisni student održao je govor u kojem je otvoreno kritizirao represiju i neoliberalnu ekonomiju, ali i zapadnjačke sankcije. To je vrlo važno jer nam pokazuje da otpor neoliberalizmu i „reformama“ koje država provodi ne treba odvajati od otpora imperijalizmu.

Otkad je Trump stupio na scenu, neke pro-imperijalističke snage pripremaju se da rade na promjeni režima po Trumpovim direktivama, pa su onog studenta koji je održao govor napali i pro-imperijalisti i Khamneijeve pristaše.

Kako izgleda budućnost borbe u Iranu?

Sindikati su u Iranu vrlo slabi, i na snazi je teška represija, tako da moramo paziti da ne budemo previše optimistični. Ali štrajkovi pokazuju ne samo to da iranska radnička klasa može povesti Iran i nanijeti državi i najteže udarce, nego istovremeno pobijaju sliku Irana iz zapadnih medija.

Žene se opiru obaveznom nošenju marame, što je još jedna dobra stvar koja se trenutno događa. Čak i žene koje maramu nose kažu da bi žene trebale imati pravo izbora. Mi kao ljevica moramo podržati žene u njihovoj borbi; ne smijemo to pitanje prepustiti pro-imperijalističkoj desnici. Problem je u tome što to pitanje na Zapadu privlači puno pažnje jer rezonira s islamofobnim prikazima Irana, a pojedini ga islamofobni zapadni mediji žele preoteti.

Radničke akcije međutim ne privlače istu količinu pažnje jer bi se iz njih bi vidjelo da su Iranci sposobni da vlastitim snagama promijene svoj život nabolje.
Ali radničke akcije pokazuju da u Iranu ima nade za promjenu koja dolazi odozdo, a ne sa Zapada.

Preneseno sa: https://socialistworker.co.uk/art/46686/Iran+hit+by+strike+wave

Datum objavljivanja: 4/06/2018.

(Lektorisala: M. Evtov)