Autor: Peter Gowan

S engleskog prevela: S. Asotić

Lektura i redaktura: M. Evtov

Prošlogodišnji manifest britanske Laburističke stranke privukao je veliku pažnju onih (...) koji u njemu vide sveobuhvatan program zaustavljanja navale neoliberalizma i program revitalizacije radničkog pokreta, javnih usluga i industrijske strategije. Ali manifest sadrži i začetak ozbiljnije kritike koja bi, pobijede li Laburisti i pokret Jeremyja Corbyna odoli napadima neprijateljskih snaga, mogla dovesti do znatnog proširenja demokratske kontrole nad radom i proizvodnjom.

Laburisti ne samo da obećavaju uspostavljanje javnog vlasništva nad željeznicama, poštom, vodovodom i energijom, već se obavezuju i da će „demokratsko vlasništvo nad javnim uslugama nepovratno staviti u ruke radnika i onih koji se oslanjaju na njihov rad”. Laburistička vlada, zarekao se kancelar iz sjene John McDonnell, „neće preuzeti kontrolu nad ovim industrijama da bi ih predala u ruke neke opskurne birokratije, nego u ruke sviju vas – i tako da vam nikad više ne može biti oduzeta”. Stranka se obavezuje i da će udvostručiti zadružni sektor, te radnicima osigurati pravo preče kupnje u slučaju prodaje njihovih kompanija; prijedlog poznat kao „pravo na vlasništvo”.

Iako ideja spajanja javnog vlasništva i radničke kontrole ima duboke historijske korijene, nijedna laburistička vlada – čak ni u predneoliberalnim danima – nije tu ideju pokušala pretočiti u stvarnost. Dok se socijalisti pripremaju na mogućnost laburističke vlade, vrijedi se osvrnuti na povijest ovih pokreta, njihov veliki potencijal i pouke za budućnost.

Javno vlasništvo u socijalnoj demokratiji
 

Zahtjev za radničkom kontrolom u Britaniji se tokom dvadesetog stoljeća pojavljivao u više navrata. Ukorijenjen u britanskoj tradiciji industrijskog udruživanja, sindikalizma i cehovskog socijalizma, ovaj zahtjev prvi put uzima maha 1910-ih, među pokretima metalaca i strojara, rudara i željezničara.

Tri decenije kasnije, 1948. godine, predstavnici sindikata AEU (Amalgamated Engineering Union) na konferenciji Laburističke stranke iznose prijedlog za „preobraćanje nacionalizacije u socijalizaciju”. Njihovom planu usprotivio se moćni neprijatelj iz samih laburističkih redova, ministar Herbert Morrison, koji plan odbija i u nacionalizovanim industrijama uspostavlja birokratsko, hijerarhijsko upravljanje. (...) Upravitelji i direktori novih javnih kompanija često su bili oni isti iz prijašnjih privatnih kompanija (katkad uz nekoliko generala, za svaki slučaj).

Zahtjev za radničkom kontrolom stagnira sve do 1960-ih, kad zagovornici te ideje – nakon niza konferencija sindikalnih predstavnika i aktivista – osnivaju Institut za radničku kontrolu (Institute for Workers’ Control/IWC). (...) Iako je podrška laburističke vlade izostala, IWC nalazi oslonac u laburističkoj stranci. Sindikalni pokret u međuvremenu gradi svoj organizacijski kapacitet u velikim strateškim firmama [od kojih je jedna od najvažnijih bila fabrika oružja Lucas Aerospace].

Pokret za radničku kontrolu dobija vjetar u leđa narednog februara, kada je na vlast došla laburistička vlada predvođena Haroldom Wilsonom. Stranka u svom manifestu obećava značajno proširenje javnog vlasništva: nacionalizaciju brodogradnje i popravke brodova, brodostrojarstva, luka, znatnog dijela svemirske industrije, dijelova farmaceutske industrije, cestovnog prevoza, građevinarstva i industrije alata, nafte i plina iz Sjevernog mora, kao i zemljišta za izgradnju tzv. socijalnih stanova. Manifest je sadržao i smjelo obećanje: laburisti će „socijalizovati postojeće nacionalizovane industrije”, čineći „upravljanje postojećim nacionalizovanim industrijama odgovornijim prema radnicima u tim industrijama”. (...)

Radnička kontrola i Wilsonova vlada
 

Sindikalni pokret je u novoj vladi vidio izvrsnu priliku. Laburisti dobivaju izbore usred vala (koji podržava IWC) okupacija fabrika i štrajka rudara koji torijevci osuđuju na sav glas. Na čelo ministarstva za industriju imenovan je Tony Benn, čovjek zaslužan za čuveni zavjet tadašnjeg laburističkog manifesta o „fundamentalnoj promjeni ravnoteže moći i bogatstva u korist radnika i njihovih porodica”.

Iskustvo s radnicima koji su 1971. godine okupirali škotsko brodogradilište Upper Clyde i uprkos stečaju uspješno nastavili proizvodnju radikalizuje Bennove stavove o ekonomskoj i industrijskoj demokratiji; prijedloge koji su dolazili od sindikalnih radikala Benn je saslušao spremnije no ijedan drugi državni ministar. Radnici nisu gubili vrijeme, već se sjatili u Bennovu kancelariju zasipajući ga prijedlozima s naslovima poput „Radnička kontrola uz učešće uprave”.

Udruženi odbor kompanije Lucas razvija najambiciozniji i najnapredniji prijedlog. Predstavnici odbora zakazuju sastanak s Bennom da bi zatražili učešće u planiranju nacionalizacije svemirske industrije. Pošto se Wilson protivio nacionalizaciji, Benn radnicima predlaže izradu „alternativnog strateškog plana” upotrebe kapitala kompanije Lucas.

Uslijedilo je podrobno ispitivanje mogućnosti upotrebe objekata, mašinerije i radništva kompanije Lucas Aerospace, na osnovu kojeg odbor i radnici izrađuju ne samo plan upravljanja postojećom proizvodnjom, nego i plan pretvaranja mačeva u oštrice pluga. Njihove ideje uključivale su proizvodnju medicinskih naprava, ulaganje u obnovljive izvore energije poput vjetroturbina i solarnih ćelija, razvoj inovativnih tehnologija javnog prevoza. Plan koji je postao poznat kao Plan Lucas mogao je privatnu kompaniju koja prodaje oružje pretvoriti u kompaniju kojom upravljaju radnici i koja proizvodi za potrebe društva.

Nažalost, Wilson je Benna uklonio iz vlade prije nego što su radnici finalizirali svoj prijedlog. Bennovi nasljednici nisu bili ni izbliza tako zainteresovani za ekonomsku demokratiju. Iako je krajem 1970-ih Plan Lucas ponovo oživio kao moguće rješenje za najavljene otkaze, ministar Gerald Kaufman prihvatio je spas dijela radnih mjesta u zamjenu za subvencioniranje postojeće proizvodnje.

Protivnici su prepoznali dalekovidnost ideja udruženog odbora. Ali plan su osmislili radnici, a ne upravitelji ili vlasnici, i zato je smatran prijetnjom bogom danom pravu kapitala na vlast. Prihvatiti Plan Lucas značilo bi priznati da su radnici dovoljno pametni da kroje vlastitu sudbinu. A za one na vlasti to je jednostavno bilo previše.

Corbynov potencijal
 

Danas, kad ljevičari kontrolišu više institucija laburističke stranke nego ikad, socijalisti imaju šansu da ožive ne samo socijalnu demokratiju, već i prijedloge koji su išli dalje od socijalne demokratije. Socijalizacija željeznica, lokalno upravljanje komunalnim uslugama, demokratizacija energetske mreže – sve to eksplicitno odbacuje stari, birokratski model upravljanja odozgo.

Od svih ovih prijedloga, pravo na vlasništvo vjerovatno ima najveću moć transformacije. Javno vlasništvo dosad se uglavnom uvodilo u strateške industrije ili industrije koje propadaju. Država se po pravilu uključuje kad određenu industriju smatra važnom za ekonomsku ili državnu sigurnost ili, ponekad, za sigurnost radnih mjesta. Nasuprot tome, pravo na vlasništvo daje radnicima mogućnost da kompanije deprivatiziraju prosto zato što žele njima upravljati. U sadašnjem obliku, ovaj prijedlog zaposlenicima daje pravo preče kupovine u slučaju prodaje, likvidacije ili uvrštavanja dionica kompanije na berzu.

Primjena naravno može biti radikalna ili mlaka. Ali uz povoljan zakonodavni režim, znatnu tehničku i finansijsku pomoć, te ozbiljne napore socijalista da uključe bazu, pravo na vlasništvo može dovesti do proširenja radničke kontrole na profitabilne, vodeće sektore ekonomije.

Pravo na vlasništvo nalikuje talijanskom zakonu Marcora, ali može polučiti dalekosežnije rezultate. Zakon Marcora, usvojen 1985. godine, u jeku rastuće nezaposlenosti i sukoba izazvanih otkazima, omogućuje radnicima finansijsku i tehničku pomoć pri otkupu preduzeća i proizvodnih pogona pred zatvaranjem, kao i pravo preče kupnje. Zakon je pod pritiskom Evropske unije ukinut sredinom 1990-ih, ali je ponovo uveden 2001. godine te, čak i u oslabljenom obliku, potakao značajan broj radničkih otkupa od početka finansijske krize.

Pravo na vlasništvo proširuje ovaj okvir na preduzeća koje se prodaju u normalnim okolnostima, što predstavlja značajan odmak od tendencije da se alternativni modeli vlasništva razmatraju samo kad kapitalisti više ne mogu profitirati. Premda ograničenog dosega, uspjeh zakona Marcora ukazuje na bitnu ulogu prelaska na radničko vlasništvo u strategiji socijalističke ekonomije, posebno u vrijeme kad se znatan dio generacije „baby boom” priprema na mirovinu i likvidaciju kapitala. Pomoć radnicima i zajednicama u preuzimanju kontrole nad preduzećima spasila bi velik broj manjih preduzeća od rasprodaje imovine u rukama finansijskog kapitala koja dovodi do masovnih otkaza i dezinvestiranja.

Ali moramo trezveno sagledati prepreke na tom putu. Čak se i prijedlozi za ograničenom radničkom kontrolom suočavaju s masovnim otporom kapitala. (…)

Strateška razmatranja
 

Laburistima predstoji ogroman zadatak. Ako pobijede na izborima, valja im prihvatiti vlast sa značajnom manjinom vlastitih članova koji se protive radikalnom programu stranke, uz medije neprijateljski raspoložene prema predloženim politikama stranke, uz međunarodni poredak ustrojen za blokadu socijalističkih politika, te uz uvijek prisutnu prijetnju da će kapital uzvratiti udarac.

Jedina nada lijevog krila laburista leži u mobilizaciji radnika – u stvaranju, širenju i oslobađanju kreativnosti istinski demokratskog radničkog pokreta. Laburisti moraju održavati veze ne samo s vođama sindikata, već i s organizatorima baze. U mjeri u kojoj je to moguće, stranka bi se trebala riješiti blairovaca i drugih neprijateljski nastrojenih parlamentarnih zastupnika ponovnim uvođenjem principa obaveznog reizbora prije ulaska u vladu.

Postoji rizik da sva postignuća budu poništena ukoliko se strukture moći britanskog društva ne izmijene zauvijek. To podrazumijeva demokratizaciju ne samo laburističke stranke, već i cjelokupne ekonomije – oduzimanje moći onima čiji su klasni interesi ugroženi radikalnim programom laburističke stranke.

Jedan uzbudljiv novi prijedlog, koji stranka još uvijek nije usvojila, ali ga je kancelar iz sjene John McDonnell uvrstio u izvještaj za think-tank New Economics Foundation, govori o uspostavljanju „fonda za inkluzivno vlasništvo”. Fond je veoma sličan prijedlogu koji je Rudolf Meidner 1970-ih podnio u Švedskoj, po kojem bi kompanije bile dužne prebaciti dio svog profita, u vidu dionica, u fondove koje kontrolišu radnici. Da je ovaj plan primijenjen u svom prvobitnom obliku, postepeno bi omogućio demokratsku kontrolu nad velikim dijelom ekonomije. Laburisti trebaju ozbiljno razmisliti o usvajanju ovakvog prijedloga, nipošto ne zaboravljajući silne prepreke s kojima su bili suočeni švedski socijaldemokrati. Meidnerov plan je na koncu onemogućilo protivljenje poslovnog sektora.

Laburistima trebaju politike pomoću kojih će se boriti protiv moći kapitala, ali i strateški planovi za suzbijanje neminovnih posljedica. Stranka mora biti spremna da okonča mobilnost kapitala ukoliko to bude neophodno, iako se to ne podudara sa članstvom u jedinstvenom tržištu EU-a (apsolutna sloboda kretanja kapitala jedna je od „četiri slobode” na kojima počiva jedinstveno tržište). Stranka mora biti spremna i da ubrza prelazak na demokratsko vlasništvo ukoliko kapital pokuša sabotirati ekonomiju, kako bi ključni sektori ostali aktivni. To može podrazumijevati i nacionalizaciju i stratešku upotrebu prava na vlasništvo da bi se imovina prenijela u vlasništvo radnika.

Trenutno živimo u okruženju u kojem će i demokratski socijalizam i tradicionalna socijalna demokratija biti dočekani žestokim, bespoštednim protivljenjem organizovanog kapitala. Program Laburista predviđa postepenu tranziciju do demokratskog socijalizma, preko socijalne demokratije. U najboljem no malo vjerovatnom slučaju, kapital bi prihvatio takvo rješenje, ali socijalisti moraju biti spremni da igraju na pobjedu.

Preneseno sa: https://www.jacobinmag.com/2018/07/labour-party-corbyn-manifesto-nationalization-democracy