Uzajamno pomaganje iliti anarhizam na djelu

Piše: 

Oli Mould, Adam Badger, Jennifer Cole i Philip Brown
Kad nas o značajnim datumima, najčešće vjerskim praznicima, spopadne poriv da darujemo siromahe, zapravo hranimo vlastiti osjećaj vrijednosti i uspostavljamo egu ugodnu hijerarhiju između davalaca i primalaca. Dobročiniteljstvo betonira nejednakost u društvu. S druge strane, mnogima jest potrebna pomoć. Kako da ta pomoć ne bude ponižavajuća milostinja? Anarhisti imaju odgovor – uzajamno pomaganje, dijeljenje u kojem smo svi i davaoci i primaoci, bez stigmatizacije i moralizatorstva. A sve počinje s najobičnijim frižiderom koji utjelovljuje solidarnost. (@RiD)


S engleskog prevela: M. Evtov

Od početka pandemije se zajednice širom Velike Britanije okupljaju da pomognu ranjivima i izolovanima. Crkve, dobrotvorne organizacije, fudbalski klubovi, džamije, mjesni odbornici i grupe zabrinutih komšija dijele hranu, tehnologiju za učenje kod kuće, emocionalnu podršku i sve ostalo što treba onima koji sve to nemaju.

Sve ove inicijative spadaju pod pojam „uzajamno pomaganje”. Izraz je skovao anarhistički filozof Pjotr Kropotkin koji objašnjava kako opstanak i evolucija ljudske rase zavise od zajedničkog djelovanja, za razliku od predodžbi [iskrivljenog i redukcionističkog, op.ur.] darvinizma o „opstanku najsposobnijih”.

Dijeljenje, ne milostinja

Uzajamno pomaganje – koncept s dugom radikalnom istorijom u komunističkoj i anarhističkoj politici – COVID je uveo u mainstream. Ali moguće da mnogi koji su tokom pandemije pružali pomoć drugima pogrešno shvataju misiju uzajamnosti.

Podršku su uglavnom osiguravale dobrotvorne organizacije i vjerske grupe, ali kao direktno davanje, a ne kao uzajamno pomaganje.

Uzajamno pomaganje je kad ljudi pomažu jedni drugima razmjenjujući dobra i usluge. Tako se ukida potreba za donacijama vanjskih tijela, poput vlade i dobrotvornih organizacija. Ali državne institucije i mainstream mediji tumače uzajamno pomaganje više kao dobrotvorni rad – davanje onima koji su u potrebi, a bez hvatanja u koštac sa strukturnom nejednakošću koja je tu potrebu stvorila.

Koliko god da su hrana, emocionalna podrška i druge vitalne usluge dobrodošle ljudima koji su ih dobili, mnoge pandemijske inicijative djelovale su kao dobrotvorne organizacije, sa svim službenim propisima i pratećom birokratijom, recimo provjerom podobnosti i certifikatima o higijeni hrane.

Primjer prakse „uzajamnijeg“ pomaganja – utoliko što potiče dijeljenje umjesto direktnog davanja – predstavlja skromni zajednički frižider, koji je tokom pandemije za mnoge odigrao izuzetno važnu ulogu. Što zbog klimatskih promjena što zbog nesigurnosti hrane, tek u zajednički frižider svako može ostaviti višak hrane, koju slobodno može uzeti svako kome treba. Ne radi se uvijek o stvarnom frižideru – ponekad se koriste i stare telefonske govornice.

Naše tekuće istraživanje o zajedničkim frižiderima i uzajamnom pomaganju pokazuje da su tokom pandemije ti frižideri postali daleko brojniji. Hubbub, mreža zajedničkih frižidera osnovana 2016. godine sredstvima Fonda nacionalne lutrije, od 2017. godine je sa 150 frižidera povećala mrežu na skoro 500, dodajući ih 250 samo tokom protekle godine.

Frižideri su važni u marginalizovanim zajednicama, bilo da su u siromašnim ili bogatim kvartovima. Oni otklanjaju stigmu odlaska u banke hrane ili direktnog traženja hrane jer im se može pristupiti u bilo koje vrijeme i bez potrebe za registracijom kod lokalnih vlasti ili dobrotvornih organizacija. Jedan od naših sagovornika opisao je kako to funkcioniše u lokalnoj školi u Barnsleyu:

„Mi u školski hol stavimo kolica puna hrane, otvorena i dostupna svima i svakome u zajednici. Dakle, nema nikakve stigme, zapravo ne morate ni biti u toj školi, samo dođete i uzmete šta vam treba.“

U SAD-u su zajednički frižideri nastali – i duboko ukorijenjeni – u zajednicama s niskim prihodima, često crnačkim. U Britaniji su inicijative za zajedničke frižidere fokusirane prvenstveno na smanjenje bacanja hrane.

Politički pokret koji slavi solidarnost

Moć zajedničkih frižidera leži u zamagljivanju granica između davaoca i primaoca. Svako može u frižider dati i iz frižidera uzeti, zavisno od stepena potreba. Ovako se – umjesto zavisnosti (oni koji imaju daju onima koji nemaju) – podstiče međuzavisnost članova zajednice i potvrđuje da se uloge u bilo kojem trenutku mogu promijeniti: davaoci mogu postati primaoci, i obratno.

Za zajednički frižider čin uzimanja hrane jednako je važan kao i čin stavljanja hrane u njega, zato što zajednički frižider osigurava da se hrana ne rasipa.

Socijalna pomoć u obliku odsustva i povećanja univerzalnog kredita okončana je dvije godine nakon početka pandemije. Ali se potreba za podrškom zajednica nastavila – a u nekim slučajevima i porasla. Rast mreže zajedničkih frižidera ublažava rasipanje hrane i glad, ali istovremeno naglašava sve veću potrebu za pravednijom distribucijom hrane.

Pandemija je zajedničke frižidere učinila vidljivijima i, nažalost, još potrebnijima. Niko ne želi da postoje ovakvi kakvi jesu – jer oni pokazuju da hiperprodukcija vodi ka ogromnim količinama otpada i čine očitim neuspjeh državne podrške i potrebu za rješavanjem nejednakosti u pristupu hrani.

Ali pažnja koja se poklanja uzajamnom pomaganju naglašava vrijednost političkog pokreta koji slavi solidarnost zajednice protiv sistemskih pritisaka, bilo da je u pitanju siromaštvo, pandemija ili klimatske promjene.

IZVOR: Conversation

Objavljeno: 18/01/2022.
FOTO: Banbury Guardian

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

16/02/2022