S engleskog prevela: M. Evtov

Jednog sunčanog aprilskog četvrtka je oko 500.000 starijih građana širom Argentine otvaralo vrata da prime svježe pripremljen obrok koji im je dostavljen potpuno besplatno. Bio je to jednostavan, ali dirljiv gest koji je primaocima pokazao da neko misli na prehranu populacije koja živi u obaveznoj izolaciji.

Ovaj impresivni logistički podvig nije izvela vlada. Inicijativa je zamisao argentinskog društvenog pokreta Barrios de Pie koji je, po riječima osnivača [nezaposlenih radnika], dugoročno usmjeren na socijalnu pravdu i društvenu transformaciju. Ovaj snažni val aktivnosti naziva se „uzajamna pomoć“ zato što ga čine same zajednice: u cijeloj zemlji ima 2.000 kuhinja kojima zajednice upravljaju uz podršku i finansiranje malih preduzeća – od mesara do pekara.

Ovo je samo jedan od hiljada primjera saosjećanja, solidarnosti i saradnje dospjelih na svjetske naslovnice. A pomenuta terenska aktivnost uveliko je nadmašila sve volonterske pokušaje u organizaciji države.

Možda nas ljudska dobrota ne bi trebala čuditi. Napokon, evo šta ruski pisac, plemić i anarhist Petar Kropotkin (koji je i smislio pojam anarhist) piše u svom eseju iz 1902. godine: „Osim prirodnog zakona borbe za opstanak, postoji i prirodni zakon uzajamne pomoći, koji je za opstanak, a posebno za progresivni razvoj vrste, daleko važniji od međusobne borbe.“

Ali mene zanima kako bi se ova kolektivna akcija, trenutno vrlo rasprostranjena, mogla i održati. Ekonomski učinak pandemije neće se zaustaviti na zdravstvenoj krizi – elem, kako da zajednice, i fizičke i digitalne, stvore i održavaju rješenja kad djelovanje države izostane ili država ima ograničene kapacitete?

Uzmimo za primjer New Orleans. Lokalni aktivista John Clark piše o inspirativnom porastu grupa uzajamne pomoći nakon uragana Katrina: „Ne znam da sam ikad u životu bio sretniji nego tokom tih sedmica […]. Ne znam da sam ikad ranije bio toliko zahvalan zbog ljudske dobrote i sposobnosti iskazivanja ljubavi i saosjećanja, ni da sam ikad ranije osjetio takvu zahvalnost zbog ljudske sposobnosti stvaranja spontanih zajednica.“

A ipak se, samo 15 godina nakon „najgore urbane katastrofe u istoriji SAD-a“, to inicijalno zajedništvo sasvim očito raspalo, i praktično i teoretski. Bivši gradonačelnik Mitch Landrieu proglasio je oporavak New Orleansa nakon uragana „najsjajnijom američkom pričom o preporodu“, ali su najmanje sredstava za obnovu dobila upravo najsiromašnija, a najteže pogođena područja. Svaki treći crni stanovnik nije se vratio u grad; znatan procent stanovništva i sad gladuje, a propale su čak i ambicije Brada Pitta da „popravi situaciju u gradu“.

Pittov projekt, tipični model dobrotvorne akcije koja se vodi odozgo, sušta je suprotnost solidarnim inicijativama uzajamne pomoći. Razlika je jasna već samim tim što pokreti argentinskih nezaposlenih radnika svoje akcije održavaju gotovo dvije decenije. Desetine hiljada Argentinaca iz radničke klase, stanovnika gradskih četvrti (barrios) širom zemlje, pokazuju se više nego sposobni da zadovolje potrebe lokalnog stanovništva: od obrazovanja do narodnih kuhinja, od programa obuke do zdravstvenih usluga.

Argentina otkriva 'horizontalidad'

Da bih stekla bolju sliku o tome kako uzajamna pomoć funkcioniše, povezujem se s Martynom Everettom, penzionisanim bibliotekarom s decenijama iskustva u anarhističkim pokretima. On me strpljivo provodi kroz tu istoriju i ideje socijalnog anarhizma, u znatnoj mjeri inspirisane Kropotkinovim radovima. Govoreći o Argentini, predlaže da se obratim Marini Sitrin, autorici i urednici brojnih radova o obliku moći naroda koji se pojavljuje u Argentini, a naziva „horizontalizam“ [društveni odnos koji zagovara stvaranje, razvoj i održavanje društvenih struktura za pravednu raspodjelu upravljačke moći]. „Horizontalizam logično nastaje iz uzajamnog pomaganja“, kaže Everett. „Taj pojam podrazumijeva proširenje uzajamne pomoći na čitavu društvenu organizaciju, van okvira momentalnog odgovora na neku krizu. Implikacije su vrlo uzbudljive!“

Zaintrigirana, potražim informacije o Sitrinovoj, a potom i stupim u kontakt s ovom docenticom sociologije na univerzitetu Binghamton (SAD). Definiciju horizontalizma pronalazim u članku iz 2014. godine, gdje Sitrinova kaže: „Horizontalidad, [pojam koji se] često prevodi kao horizontalnost ili horizontalizam, počeli su koristiti pokreti koji su se pojavili u Argentini nakon ekonomske krize 2001. godine. [To] je društveni odnos koji podrazumijeva, kako mu i samo ime kaže, ravnopravan nivo komunikacije. Horizontalidad nužno podrazumijeva direktnu demokratiju i težnju za konsenzusom, procesima u kojima se svima pokušava omogućiti da se njihov glas čuje.“

Kad se jednog ranog subotnjeg jutra čujem sa Sitrinovom, saznajem da se mnogo toga može naučiti iz svih ekonomskih, političkih i socijalnih alternativa nastalih nakon duboke ekonomske krize u koju je Argentina zapala 2001. godine.

Nakon sloma ekonomije prestali su funkcionisati čitavi ogranci vlade, ali su se lokalne zajednice samoorganizovale i popunile te praznine. Brojne grupe okupljene pod zastavom Pokreta nezaposlenih radnika pripremaju hranu, grade stanove i djeci obezbjeđuju školovanje. Barrios de Pie, na primjer, provodi razne programe, među kojima i Bachilleratos Populares, nezavisni obrazovni sistem za više obrazovanje mladih i odraslih. Jedna druga grupa, Coordinadora Aníbal Verón, podržava svoje članove koji se suočavaju s porodičnim nasiljem, trebaju zdravstvenu zaštitu ili teže razvoju mogućnosti samozapošljavanja. Solidarnost koordinirana u okviru lokalnih zajednica širi se i izvan sfere domaćinstava i individualnih potreba.

New York Times 2003. godine izvještava da širom Argentine najmanje 160 fabrika, s oko 10.000 zaposlenih, funkcionišu kao zadruge pod upravom radnika – sve od fabrike traktora u Córdobi pa do postrojenja za proizvodnju pločica i keramike u Patagoniji. Kako Sitrinova objašnjava u definiciji horizontalizma, sve odluke unutar ovih pokreta donose se konsenzusom, na skupštinama koje su svima otvorene. „Dosta se vremena provodilo u skupštinama, gdje ljudi sjednu u krug i razgovaraju i slušaju jedni druge“, objašnjava Sitrinova koja je 2002. godine u Buenos Airesu pratila ove pokrete. [...]

Održavanje solidarnosti

[…] No, dok slavimo sve brojnije autonomne odgovore na pandemiju, ne smijemo zaboraviti one kompleksne borbe protiv „državnog nasilja, siromaštva, gladi i razaranja društva“, tj. svega što je postojeće inicijative i učinilo nužnima.

Stvarnost Argentine je i upozorenje protiv idealiziranja uzajamne pomoći. Fynn Kaese i Jonas Wolff u svom Istraživanju identificiraju dva objašnjenja kontinuiranosti pokreta nezaposlenih radnika u Argentini – prvo je duboka ugrađenost u lokalne zajednice, a drugo prilagodljivost, tj. sposobnost kolektivnog odgovora na svaku trenutnu krizu – ali usto zapažaju i da mnoge organizacije za uzajamnu pomoć ne samo da nisu protiv establišmenta, nego su „zadrti saveznici vlade“ i još od početka milenija održavaju aktivnosti bar dijelom zahvaljujući svojim vezama s vladom. Sa stanovišta države, ta ih podrška čini njenim političkim saveznicima.

Pored toga, Kaese i Wolff pokazuju kako je politiziran Plan Argentina Trabaja (PAT), socijalni plan zapošljavanja koji 2009. godine vlada tadašnje predsjednice Cristine Fernández de Kirchner uvodi kao odgovor na zahtjeve pokreta nezaposlenih radnika. Taj plan rezultira polarizacijom pokreta i jača tvrdnje o diskriminaciji grupa suprotstavljenih državi. Što je najgore, izvorni zahtjev za dostojanstvenim radom, koji je bio temelj svih pokreta, pa i PAT-a, ni slučajno nije ispunjen otvaranjem nesigurnih radnih mjesta s niskim platama.

Borba za, a ne samo protiv

Ana Cecilia Dinerstein u svojoj knjizi Politika autonomije u Latinskoj Americi istražuje u kojoj su mjeri društveni pokreti i lokalne organizacije širom kontinenta uspjeli stvoriti „konkretne utopije“ uprkos neoliberalnom restrukturiranju, ekonomskom kolapsu i široko rasprostranjenoj socijalnoj dislokaciji. Izdržljivost argentinskih grupa za uzajamnu pomoć Sitrinova naziva „izvanrednom“, ističući da, uprkos svim izazovima, način organizacije određenih zadruga opstaje čak i nakon ukidanja samih zadruga. Horizontalistički pristup usvajaju pokreti za zemljišna prava, kao i borbe protiv femicida i zakona protiv pobačaja, a sad i akcije koje se preduzimaju kao odgovor na pandemiju Covid-19.

Osim toga, „ništa se novo nije stvorilo preko noći, pa se ni država ne može tako preuzeti“, podsjeća me Sitrinova. „To je dug proces stvaranja novih odnosa koji predstavljaju osnovu novog društva. Taj proces je pun kontradikcija, a Argentina je još uvijek puna nejednakosti.“

Izvanredno je optimističan i Everett [bibliotekar] – sa svojih šest decenija iskustva na frontu samoupravnog organizovanja. On je uvjeren da će kroz akcije uzajamne pomoći koje se provode u ovoj pandemiji svi u njih uključeni neminovno spoznati da postoji drugačiji način organizacije društva i međusobnih odnosa. „Ljudi će na osnovu vlastitog iskustva shvatiti da ne moraju sjediti i čekati naredbe da bi se nešto dogodilo. Izgradnja društva je nešto što uključuje sve nas. Nadam se da će ljudi djelovati na bazi iskustva organizacija za uzajamnu pomoć koje su sami osnovali, pa taj nauk primijeniti i na druga područja društvenog života.“

Posmatrano iz te perspektive, niko zainteresovan za društvene promjene vođene zajednicom ne mora brinuti za opstojnost današnjih inicijativa. Sama činjenica njihovog postojanja […] predočava ne samo ono protiv čega se vrijedi boriti, nego i – što je daleko važnije – za šta se vrijedi boriti.

NAPOMENA: Struktura teksta je preuređena radi lakšeg razumijevanja. (@RiD)

IZVOR: theCorrespondent

Objavljeno: 02/06/2020.