Piše: Lucía Maina za La tinta

Odabrala i sa španskog prevela: M. Evtov

Čuveni portugalski sociolog Boaventura de Sousa Santos još od svog prijedloga „epistemologija Juga” žestoko kritikuje dominantnu zapadnjačku kulturu i aroganciju s kojom se univerziteti i nauka koncipiraju kao jedini izvor znanja usprkos svoj raznolikosti znanja koja postoje u društvu. Prošle sedmice je De Sousa Santos na otvaranju Regionalne konferencije o visokom obrazovanju (Conferencia Regional de Educación Superior) CRES 2018. u Córdobi (Argentina) održao predavanje u kojem je analizirao karakteristike ovovremenog kapitalizma i predložio radikalizaciju borbe univerziteta, ne samo da bi se zaustavila njihova komercijalizacija nego i da bi univerziteti postali prostor otpora i susreta društvenih pokreta i isključenih zajednica.

Osim što je doktor sociologije prava i nosilac počasnog doktorata Universidad Nacional de Córdoba, De Sousa Santos je i „aktivista univerziteta”, kako se sam definisao prošlog ponedjeljka, 11. juna, pred hiljadama ljudi iz čitave Latinske Amerike koje je okupila konferencija CRES 2018. U svjetlu stogodišnjice univerzitetske reforme iz 1918. i pedesetogodišnjice maja '68-e, De Sousa Santos je razmotrio teškoće i izazove s kojima se suočavaju današnji univerziteti.

„Da su sad ovdje studenti iz 1918. godine, da smo mi oni, kakva bi nas odgovornost danas očekivala? Kakve su reforme danas neophodne?” Ovim pitanjem je mislilac iz Portugala započeo izlaganje, naglašavajući da obilježavanje stoljeća Reforme univerziteta zahtijeva razmišljanje o trenutnom društvenom kontekstu, isto onako kako su u svoje vrijeme razmišljali reformisti predloživši istinsku transformaciju univerziteta na ovom kontinentu.

„Danas je ono što znamo mnogo važnije od onoga što jesmo. Da bismo razmišljali o svojoj poziciji u današnjim borbama, moramo ići u korijen današnjih pokreta”, rekao je i naglasio da su progresivni pokreti u sadašnjosti često dekontekstualizirani.

„Moramo priznati da je današnji kontekst Córdobe vjerovatno jači i moćniji nego 1918. i maja 1968. Početak stoljeća nekako je značio i svu turbulenciju ruske revolucije i početak jednog drugačijeg političkog trenutka, a na ovom kontinentu i nadu u društvo koje se počelo demokratizovati, uz sve muke koje to implicira. Maja 1968. postojala je ideja o socijalističkoj alternativi. U to vrijeme je postojao kontekst koji dopušta alternativu. Naš kontekst je malo komplikovaniji jer je kapitalizam izgleda pobijedio sve protivnike; ovo je kapitalizam neustrašiv, što znači da su strahu svi osim majušne manjine od jedan posto. Kapitalizam je realno vrlo snažan neprijatelj”, iznio je u analizi sadašnjeg trenutka.

I dodao: „Ovog momenta je neoliberalizam epistemološki, što će reći da predstavlja politiku koja nema alternative (…) neoliberalizam kroz monopol nad medijima svakodnevno pokušava proizvesti u našim glavama taj nedostatak alternative. A ako nemaš alternative nemaš politiku. Zato se mjere protiv javnog univerziteta i ne čine političkim – to su finansijski rezovi. Ali ono što stoji iza tih rezova zapravo je uvjerenje da univerzitet može biti mjesto žestokih previranja, alternativa i otpora”, objasnio je ovaj intelektualac brojnoj publici u sportskoj hali Orfeo.
 

Univerzitetski kapitalizam ili zajedničko dobro
 

De Sousa Santos napominje da finansijski kapital danas dominira nad svim drugim oblicima kapitala: „Živimo primat prava tržišta nad svim ljudskim pravima. Univerzitet je u tom smislu oduvijek bio tačka otpora, i utoliko je postao meta neoliberalizma koji bi da primat prava tržišta uvede čak i na univerzitet.” U tom kontekstu on model koji se pokušava nametnuti naziva „univerzitetski kapitalizam”. Termin se odnosi na pokušaje privatizacije i na „ideju da univerzitet ne samo da mora proizvoditi kvalifikacije za tržište nego i sam mora biti tržište, pa se zato mora voditi kao preduzeće”. „Ako dozvolimo to da svako znanje mora imati tržišnu vrijednost, onda za univerzitet nema budućnosti”, upozorio je.

Prema De Sousi Santosu, još jedan razlog što univerzitet predstavlja opasnost za ovovremeni neoliberalizam leži u tome što univerzitet nudi mogućnost analize prošlosti i sadašnjosti s ciljem nove budućnosti, te tako propituje vječnost sadašnjosti i društvo bez sjećanja kakvo nameće vlast. Govorio je i o ulozi univerziteta u stvaranju nacionalnog projekta i, u svakom slučaju, internacionalizaciji solidarnosti koja se protivi „internacionalizmu franšiza, gdje svako može kupiti akademske proizvode, tretirane kao robu”. Zbog svega toga smatra da smo trenutno na raskrsnici jer se „univerzitetskom kapitalizmu” koji se nastoji nametnuti suprotstavlja pokret odozdo koji univerzitet štiti kao zajedničko dobro. „A šta znači da je nešto zajedničko dobro? To ne znači isključivo proizvod država; zajedničko dobro mogu proizvoditi kooperative ili bilo koji drugi subjekti, sve dok cilj nije profit.”

Nastavio je razmatrajući misao Karla Marxa pa istaknuo da u trenutnom kontekstu „moramo iznova tumačiti svijet da bismo ga preobrazili, potrebna nam je nova epistemologija”. U tom kontekstu, sociolog je prisutnim sudionicima CRES-a rekao da se ne radi samo o univerzitetu koji brani ono što je već postignuto, već i o savladavanju vlastitih ograničenja i „radikalizaciji demokratske borbe za pravo na univerzitet i univerzitet kao zajedničko dobro”.
 

Znanje onih odozdo: pluralnost i subverzivnost
 

De Sousa Santos iznosi da danas postoji trostruka dominacija zasnovana na kapitalizmu, kolonijalizmu i heteropatrijarhatu: „Što je kapitalizam agresivniji, to su mu potrebniji rasizam, kolonijalizam i patrijarhat. I upravo se zato borba mora integrisati.” Međutim, dok je kapitalistička dominacija udružena s kolonijalizmom i patrijarhatom, otpor tim silama ostaje fragmentiran. U ovom kontekstu je istakao da bi „univerzitet mogao biti polje za promišljanje o tome kako udružiti otpor”. I zbog toga je, dodaje, neophodna epistemološka ruptura, drugi način razmišljanja.

„Naučno znanje – koje je veoma važno – nije i jedino. Postoje i druga znanja, druge mudrosti, vernakularne, autohtonog stanovništva, ljudi iz naroda – muškaraca i žena urbanih i ruralnih sredina. Postoji ogromna raznovrsnost znanja ostavljena van univerziteta, što je posljedica toga što latinoamerički univerzitet imitira svu onu dominaciju nauke, na ovom kontinentu gdje je bilo toliko znanja koje je postojalo van univerziteta. Ali univerzitet to znanje nije uzimao u obzir zato što nikad nije bio dekolonizovan, i zato su njegov sadržaj i društvene nauke kolonizatori, jer to je istorija pobjednika, to nikad nije priča koju pričaju pobijeđeni. I zato univerzitet, da bi bio otpor, da bi se odbranio kao izuzetno moćno javno i zajedničko dobro, mora biti otpor svojoj suprotnosti, duboka samokritika”.

U tom smislu je podsjetio na svoju temeljnu teoriju koja se fokusira na ono što on naziva „epistemologije Juga”, te na spoj nauke s ostalim formama znanja, u okviru dijaloga ili ekologije znanja. „Univerzitet ne može nastaviti s idejom da je on jedini izvor znanja, s arogantnim uvjerenjem da je on jedini izvor znanja (…). Zavisno od ciljeva, imamo drugačija znanja – i upravo se tom epistemološkom raznolikošću svijeta moramo pozabaviti, to je ono novo u odnosu na 1918. i 1968.”, rekao je i upozorio da je i studente iz '68. odlikovala arogancija utoliko što rad radnika nisu tumačili kao znanje, već kao puku informaciju.

„Moje znanje je dragocjenije ako ostvari dijalog s drugim znanjima, kad se ne boji i kad zna kud može i dokle dopire. Postoje stvari poput duhovnosti koju mi u društvenim znanostima nismo u stanju ni zamisliti, ali seljaci i starosjedioci vrlo dobro znaju što je duhovnost, i nikad je ne brkaju s religijom. Neophodan nam je ovaj originalni spoj”, naveo je jedan od primjera. Drugi cilj njegovog prijedloga je zbližavanje raznih društvenih pokreta: radnika, feministkinja, seljaka, LGTTB itd. budući da i među njima često postoje predrasude koje sprečavaju udruživanje njihovih znanja.

„Razlika u odnosu na 1918. godinu je i mjesto gdje to znanje nalazimo. Naime, nije to više gradsko stanovništvo Córdobe, nisu to srednje klase. Nego one osiromašene klase, ljudi sa dna, žrtve kolonijalizma i patrijarhata. To su tijela našeg vremena nasilno smještena u kategorije pola i rase, zajednice u kojima postoji isključivanje, svi s druge strane ambisa. Tu liniju ambisa između gradskog društva i kolonijalnog društva univerzitet vrlo jasno iscrtava, već stoljećima. Zato se ovakav univerzitet mora reinstitucionalizirati – da bi se te linije odrekao, i da bi mogao postati mjesto susreta onih koji su isključeni i onih koji to nisu.”

„I zato je neophodno združiti sve vidove otpora kapitalizmu. Jer za kapitalizam žrtve rasizma, nasilja i femicida nisu predmet ljudskih prava, nego predmet diskursa o ljudskim pravima. Univerzitet u tom pogledu ima ogromnu odgovornost.”

Čuveni akademik je zaključio: „Da bi održao svoj identitet kao zajedničko dobro, univerzitet mora transformisati mnoge svoje dosadašnje ideje. A kad to učini, neće više biti univerzitet, nego pluriverzitet. Ali to nije sve: neoliberalizam napada tako snažno da nisam siguran da nam nije potreban još jedan neologizam: univerzitet mora krenuti ka pluriverzitetu, ali da bi se to ostvarilo, univerzitet mora biti i subverzitet”.

Preneseno sa: https://latinta.com.ar/2018/06/boaventura-universidad-campo-resistencia/

Datum objavljivanja: 19/06/2018.