S engleskog prevela: M. Evtov

Godine 2017. godine ljudi izlaze na ulice Zagore u Maroku zahtijevajući ispravnu vodu za piće i zaustavljanje poljoprivrednih kompanija u prekomjernoj potrošnji vode. Te demonstracije postaju poznate kao „revolucija žeđi“. U ionako sušnom području, koje zbog klimatskih promjena trpi česte suše i toplinske talase, veliki dio raspoložive vode korišten je za uzgoj lubenica za izvoz u Evropu. Stanovnicima je preostalo nedovoljno i nepouzdano snabdijevanje nepitkom vodom. Uhapšeno je dvadeset troje demonstranata.

U Maroku se za navodnjavanje polja troši skoro 90% godišnje dostupne slatke vode. Ova intenzivna eksploatacija datira još iz kolonijalnog perioda, kad su khettaru – tradicionalni sistem navodnjavanja koji su razvile i kojim upravljaju lokalne zajednice – francuske vlasti zamijenile strukturama koje zahtijevaju veliku količinu vode za proizvodnju koja zadovoljava potrebe evropskih tržišta.

Poljoprivreda sada čini skoro 15% BDP-a Maroka i ima znatnu podršku javnih razvojnih banaka poput Afričke razvojne banke i Svjetske banke. Obje ove banke podržale su 2008. godine plan Zeleni Maroko, čiji je cilj „potpuno iskorištavanje poljoprivrednog potencijala zemlje”. Plan daje prednost usjevima s visokom potrebom za vodom, kao što su lubenice, paradajz i agrumi – sve planirano za izvoz.

Kriza s vodom u Maroku nije usamljen slučaj. Nestašicu vode i krizu hrane diljem svijeta uzrokuju katastrofalne klimatske promjene izazvane ljudskim djelovanjem, kolonijalizmom i ekstraktivističkim ekonomskim modelom koji vlade, privatne kompanije i razvojne finansijske institucije nameću da bi po svaku cijenu podigle produktivnost, potpuno zanemarujući prava lokalnih zajednica.

Nestašica vode i hrane, eskalirana pandemijom i posljedičnom globalnom ekonomskom krizom, u desetinama zemalja dostiže nivo bez presedana, pri čemu su neproporcionalno pogođeni mali proizvođači, a naročito žene. Situacija posebno zabrinjava u zemljama koje razdiru oružani sukobi, kao što su Demokratska Republika Kongo, Jemen, Južni Sudan, Avganistan i Sirija.

David Beasley, izvršni direktor Svjetskog programa za hranu, u novembru 2021. godine upozorava da „sukobi, klimatske promjene i COVID-19 povećavaju broj akutno gladnih, a najnoviji podaci pokazuju da trenutno više od 45 miliona ljudi maršira ka rubu gladi”.

Očito je neophodno hitno djelovati. Ali vlade i javne razvojne banke i dalje dopuštaju da velike multinacionalne kompanije provode iste programe koji vode u propast.

Javne razvojne banke

Ove banke su ključni igrači kad su u pitanju prehrambeni sistemi. Prema Međunarodnom fondu za poljoprivredni razvoj, ove banke u poljoprivredni i prehrambeni sektor godišnje ulažu oko 1,4 milijarde dolara.

Međuamerička razvojna banka, na primjer, trenutno razmatra zajam od 43 miliona dolara za Marfrig Global Foods, drugu po veličini svjetsku kompaniju za preradu govedine. Marfrig i njeni dobavljači povezani su s ilegalnim krčenjem šuma u brazilskoj Amazoniji, korupcijom i kršenjem ljudskih prava.

Ako njihov projekat bude odobren, javna sredstva će se koristiti za daljnje širenje industrijske stočarske proizvodnje – sektora koji dramatično povećava emisije metana, krčenje šuma i druge oblike onečišćenja zraka i vode. Prema kampanji Divest Factory Farming, industrijsko stočarstvo je odgovorno za 14,5% emisija stakleničkih plinova. Podupiranje ove vrste industrije mesa potkopava Pariški klimatski sporazum i UN-ove ciljeve održivog razvoja i odgovorne proizvodnje u okviru borbe protiv klimatskih promjena.

Mnoge javne razvojne banke čak pružaju savjete i oblikuju državne zakone. Indija je na osnovu preporuka Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke 2020. godine usvojila tri kontroverzna zakona o farmama. Nakon masovnih protesta stotina hiljada sitnih poljoprivrednika koji su više od godinu dana traktorima blokirali autoputeve i kampovali u glavnom gradu, indijski parlament novembra 2021. godine neočekivano izglasava ukidanje ovih zakona. Organizacije lokalnih poljoprivrednika tvrde da bi nove politike okončale zaštitu regulisanih tržišta i natjerale lokalne poljoprivrednike da o cijenama pregovaraju s velikim korporacijama agrobiznisa poput Adani Group.

Javne razvojne banke i korporativni interesi diktiraju čak i međunarodne samite o gladi u svijetu.

U oktobru 2021. godine predstavnici 500 javnih razvojnih banaka okupljaju se na drugom samitu Zajedničke finansije (Finance in Common/FIC) da bi „ojačali posvećenost [banaka] oporavku nakon pandemije, održivom razvoju i poljoprivredi“. Uprkos tome što se banke hvastaju fokusom na inkluziju i održivost, iz samita su mahom bili isključeni autohtoni narodi, farmeri, ribari, stočari, žene i svi drugi iz lokalnih zajednica – koji su istinski stručnjaci za ova pitanja.

Nakon još jednog prošlogodišnjeg međunarodnog foruma na visokom nivou, UN-ovog Samita o prehrambenim sistemima (eng. UNFSS), stotine su organizacija civilnog društva, lokalnih poljoprivrednih grupa, akademika i UN-ovih eksperata kritikovale ovaj sastanak zato što su mu dnevni red odredile velike korporacije agrobiznisa. Michael Fakhri, specijalni UN-ov izvjestilac o pravu na hranu, napisao je na Twitteru da je UNFSS „okrenuo leđa onima koji su najviše pogođeni neuspješnim prehrambenim sistemima“. Samit, koji je uključivao privatni sektor – predstavljen Svjetskim poslovnim savjetom za održivi razvoj, čiji su članovi Nestlé, Bayer i Tyson Foods – nije tretirao urgentne probleme poput prekomjerne upotrebe pesticida, otimačine zemljišta, te zloupotrebe okoliša i radništva koju vrše korporacije.

Treba nam prehrambeni suverenitet

Održiva rješenja za prehrambenu krizu već postoje, ali im je potrebna veća podrška. Akciona grupa za eroziju, tehnologiju i koncentraciju (ETC Group) u izvještaju Ko će nas hraniti? navodi da mali proizvođači obezbjeđuju hranu za 70% svijeta, a koriste samo 25% njegovih resursa.

Vlade i javne razvojne banke – umjesto što potpiruju krizu hrane služeći interesima korporacija agrobiznisa – trebale bi podržati projekte zasnovane na agroekološkom modelu. Prema mreži osnovnih grupa mobilisanih oko UNFSS-a, agroekologija „podstiče raznolikost – usjeva, ljudi, poljoprivrednih metoda i znanja – što omogućuje prehrambene sisteme prilagođene lokalnim uslovima životne sredine i potrebama lokalnih zajednica”. Ovo uključuje prakse kao što su permakultura, agrošumarstvo, organska poljoprivreda i biodinamička poljoprivreda.

Širom Azije poljoprivrednici, od kojih mnogi trpe najgore učinke klimatskih promjena, nude model agroekoloških metoda koje minimiziraju emisije stakleničkih plinova i otpornije su na klimatske katastrofe. Ove metode uključuju korištenje tradicionalnog i otpornijeg sjemenja, biođubriva i biopesticida koji daleko manje zagađuju okoliš, te efikasnije sisteme za navodnjavanje, čistije izvore energije i izbjegavanje plantaža monokultura.

Više si ne možemo priuštiti da milijarde javnog novca ulažemo u projekte koji pogoršavaju dug, nejednakosti, siromaštvo i klimatske promjene. Oni koji imaju moć i resurse za oblikovanje prehrambenih sistema i rješavanje prehrambenih kriza trebali bi slušati i učiti od lokalnih zajednica i malih proizvođača hrane koji imaju rješenja za održivu prehranu svijeta.

IZVOR: openDemocracy

Objavljeno: 19/01/2022.