S engleskog prevela: M. Evtov

Kad geografkinja Leslie Kern doseljava u Junction, javni prostori te četvrti Toronta krojeni su mahom za potrebe muškaraca i radničke klase: puni zalagaonica i porno trgovina, jeftinih pekara i zamašćenih kafana. Kafić Nook (Sigurni kutak) tu se pojavljuje kao mjesto gdje žene slobodno svraćaju i mogu „zauzeti prostor“ – s toaletima i malim ograđenim igralištem, mjesto gdje se žene i porodice s djecom osjećaju ugodno.

Kernova u svojoj knjizi Feministički grad opisuje Nook kao neku vrstu „trećeg mjesta“ koje urbanisti inače slave kao „okruženje (i, naravno, brend) u kojem ljudi mogu biti sami, a zajedno“.

[...]

Pojam „treće mjesto“ označava mjesta koja nisu ni kuća (prvo mjesto) ni posao (drugo mjesto), nego sve javne lokacije koje još uvijek omogućavaju privatnost i individualni prostor: od radničkih klubova, crkava i parkova, preko kafića, brijačnica, frizeraja i kafana, do biblioteka i društvenih centara. Iako su treća mjesta tobože dostupna svima i u njima nema socijalne hijerarhije, najčešće se radi o prostorima potrošnje, što isključuje sve one bez neophodnih prihoda. U radničkim kvartovima je ta isključenost minimalna, pošto si tamo većina ipak može priuštiti obrok u jeftinoj zalogajnici. Ali u kvartovima koji se džentrificiraju isključenje i jest suština tog procesa: usporenost i postepenost toka katastrofe nimalo ne umanjuje produkte eksploatacije koju provodi kapital nekretnina.

Moderno stanovanje

Treća mjesta u gradskim kvartovima postoje otkad postoje i gradski kvartovi. Kako piše Catherine Bauer u nedavno ponovo štampanoj knjizi Moderno stanovanje/Modern Housing, prvi put objavljenoj 1934. godine, komunalni javni prostori su ključni za nove minimalne stanove koji se tada grade u Evropi. Ovo „moderno stanovanje“ variralo je od grada do grada, ali su se svi ti gradovi mogli pohvaliti osnovnim standardima planiranja, izgradnje i administracije.

Za razliku od njih, stanovi u SAD-u predstavljaju pravi haos: „Prenatrpane oronule zgrade, drvene barake na tri-četiri sprata, na brzinu sklepani jeftini bungalovi u koje je nagurano previše ljudi; pljenidbe, deložacije, bezvrijedne hipoteke, porezna delikvencija i bankrot opština; kilometri neiskorištenih kolnika, slobodnih parcela i skupih komunalija koje trule; sve šire i šire područje zaraze i propadanja; i prekomjerna ponuda udžerica koje su milioneri sklepali za sirotinju.“ Ratom iscrpljena Evropa ima „milione moderno uređenih stanova s niskim stanarinama u zajednicama pažljivo planiranim da pruže maksimum pogodnosti, ugodnosti, djelotvornosti i dugoročnu ekonomiju.“

Ovi minimalni stanovi pružali su svojim stanovnicima mnogo više od pukog krova nad glavom: osiguravali su im privatnost i dostojanstvo, dovoljno prostorija za odvojene spavaće sobe za roditelje i djecu različitog pola, „relativno zvučno izolovane zidove“, humano rastojanje od posla (Bauerova navodi najviše 30 minuta od radnog mjesta), tekuću vodu i ventilirane toalete, „dovoljno sunca“, ventilaciju između stambenih jedinica, prostor za igru djece i – možda najvažnije od svega – „stanarsko pravo“ najamnih stanara u rangu prava vlasnika kuća. Po Bauerovoj, moderno stanovanje treba smatrati dijelom „državnog minimuma“, zajedno sa sanitarijama, čistim zrakom i vodom, obrazovanjem, zdravstvom i socijalnim osiguranjem.

Moderno stanovanje je decenijama nakon objavljivanja slavljena zbog toga što je američkoj publici donijela ideale Bauhausa i evropskih inovacija u arhitekturi i urbanom dizajnu (poput frankfurtske kuhinje i vrtnih gradova). Bauerovu jest zanimala nova tehnologija, ali ona ove inovacije ne predstavlja kao rješenje za nestašicu stambenog prostora. U Modernom stanovanju ona uglavnom dokazuje da stambene krize nisu slučajna tržišna nesreća – tržišni problem privremeno ograničene ponude koji se može riješiti prenamjenom ili izgradnjom više kuća ili efikasnijih stambenih jedinica – nego normalan ishod kapitalizma.

Uz pomoć uvjerljivog istorijata sačinjenog na osnovu novinskih članaka, brošura, individualnih svjedočenja i državnih izvora, Bauerova zaključuje da je devetnaesto stoljeće „civilizacijski neuspjeh“ tokom kojeg je „društveni ugovor postao uglavnom kodeks neometanja imovinskih prava“. U tom njenom istorijatu su razdoblja dovoljne ponude stanova i odgovarajućeg smještaja rijetka, a stambena kriza gotovo vječna, karakteristična za kapitalizam. Špekulacije nekretninama su prijetile gradovima čak i tokom perioda kontinuiranog prosperiteta, piše Bauerova pozivajući se na izvještaje graditelja nekretnina iz sedamnaestog stoljeća. „Ti su lakomi zakupci zahtijevali tako visoke rente i stalno ih uvećavali toliko da sirote zanatlije svojim radom nisu mogli i platiti stanarinu i prehranjivati porodicu“, a „niti održavati javno dobro i očuvati zdravlje gradova.“

Ali pišući istoriju stanovanja, Baurova nije zapisala samo povijest kapitalističkih neuspjeha, nego i povijest praktičnih utopija. Istražujući i objavljujući Moderno stanovanje u vrijeme Crvenog Beča – kad su ovaj grad, i dan danas hvaljen kao model socijalnog stanovanja, vodili socijalisti – Bauerova zapaža da evropski gradovi pokazuju da „loše kuće stvaraju loše gradove, a zbog rasipnih kuća gradovi bankrotiraju“ i da „loši stanovi nisu neizbježna potreba.“

Pokretna sila ovih reformi, međutim, nisu bili ni šefovi ni stanodavci, niti reformatori „odozgo“, nego tadašnji radnički pokreti. Kako Bauerova drugdje piše: „Niko ne očekuje da šefovi pokreću i provode štrajkove, niti da proizvođači zastarjele robe budu promotori nove industrije koja ih izbacuje s tržišta.“ Siguran i povoljan smještaj mogao se osigurati samo kolektivnom akcijom.

Stanarsko pravo

Moderno stanovanje je svojevremeno bilo revolucionarna knjiga, ne samo u istorijskom smislu (Bauerova i na njemačkom i na engleskom citira Friedricha Engelsa, a Komunistički manifest sažima kao „Prva jasna deklaracija revolucionarnog komunizma i njegovog protivljenja svakoj djelimičnoj reformi, uključujući i stambenu“) nego i u smislu zamišljene budućnosti. Bauerova je državni program stambenog zbrinjavanja zamislila, pod vodstvom organizovanog radništva i uz snažnu državnu intervenciju, „kao dugotrajnu mjeru koja na kraju mora obnoviti veći dio Amerike – ne samo kao privremeno sredstvo zapošljavanja.“

Bauerova je potom sarađivala s Američkom federacijom rada (American Federation of Labor) na organizaciji Konferencije za stambeni smještaj radnika (Labor Housing Conference) koja je zahtijevala da se stambeno zbrinjavanje radnika riješi javnim finansiranjem i podržala sindikat američkih tekstilnih radnika (United Textile Workers) koji se usprotivio „feudalnim uslovima“ koji vladaju u gradovima koje vode vlasnici fabrika tekstila. Bauerova je učestvovala i u izradi Zakona o stanovanju iz 1937. godine; upravo se njoj pripisuju odredbe tog Zakona koje najamninu ograničavaju na 20% porodičnih prihoda, kao i ustanovljavanje Stambene uprave SAD-a (United States Housing Authority).

„Stanarsko pravo“ i danas djeluje najradikalnije od svih stambenih standarda za koje se Bauerova zalaže u Modernom stanovanju: ideja da svi stanari zaslužuju dugoročnu sigurnost stanovanja bez obzira na radno mjesto, visinu prihoda ili broj djece koju imaju.  […] 

IZVOR: Jacobin

Objavljeno: 19/09/2020.