Piše: Rebecca Solnit

S engleskog preveo: M. Manojlović
 

Uvećajte protest, i imate revoluciju. Umanjite ga, i radiće se o individualnom činu neposlušnosti, koji će biti protumačen kao puko inaćenje ili će biti potpuno ignorisan. Ono što nazivamo protestom identifikuje jedan aspekt odnosa moći i otpora u društvu, sile koja je toliko nerazmrsivo upletena u povijest svakodnevice da ćemo potcijeniti njen značaj ako se usredsredimo samo na grupe ljudi koje se okupljaju na javnim mjestima. Ali takve grupe ljudi su uvijek iznova uspijevale da promijene svijet, bilo da su rušile režime, borile se za prava, plašile tirane, ili zaustavljale sječu šuma i gradnju cjevovoda i brana. Takav vid borbe je mnogo stariji od pokolja u Piterluu prije 200 godina: od velikih revolucija u Francuskoj, preko ustanka na Haitiju protiv Francuske, sve do do seljačkih buna i urođeničkog otpora protiv kolonizacije i porobljavanja u Africi i Americi, te bezbrojnih drugih, nezabilježenih činova otpora.

Protesti će otići i znatno dalje od ove tačke. Već i ovom trenutku, kroz organizacije koje se bore protiv klimatske krize, osnažene feminističke pokrete u mnogim dijelovima svijeta, kampanje protiv rasizma i za ljudska prava koje se posvećuju pojedinačnim grupama i temama, protest je sila koja prožima sve – i suprotstavlja se mnogim pojavama, budući da živimo u vremenu autoritarne vlasti i koncentrisanja bogatstva u rukama globalne elite.

Na primjer, na Floridi Koalicija radnika Imokalija (Coalition of Immokalee Workers) se upravo udružila sa studentskim organizacijama kako bi se bojkotovanjem lanca brze hrane Wendy's izborila za prava zemljoradnika. To je jedan od primjera kolikom moći zapravo raspolažu takozvani "nemoćni"; radi se o moći drugačijoj od institucionalne, vojne ili finansijske, o moći koja se rjeđe prepoznaje, kultiviše, izučava i cijeni. Ova koalicija radničkih sindikata i migrantskih poljoprivrednih radnika sa Kariba, iz Srednje Amerike i Meksika, počela je da koordiniše kampanje za radnička i ljudska prava prije skoro dvije decenije (...).

Lako bi bilo proglasiti migrantske radnike nemoćnima, između ostalog i zbog problema savremenog robovlasništva, protiv kojeg su se pobunili. Ali oni razumiju kako moć funkcioniše: da bi mogli živjeti od svojeg rada, nadnice moraju porasti za nekoliko centi po gajbi paradajza, a pošto pritisci na vlasnike farmi nisu urodili plodom, okrenuli su se kupcima – velikim supermarketima i lancima brze hrane, ciljajući jedan po jedan, gradeći koalicije, pokrećući medijske kampanje, javne marševe i druge manifestacije. I pobijedili su. Godine 2005. savladali su Taco Bell. Potom, 2008., McDonald's, Burger King, Whole Foods Market i Subway. I nisu se zaustavljali. Borili su se protiv ropstva, poslali su gazde-robovlasnike u zatvor i standardizovali su uslove rada koji su nedavno dopunjeni radi sprečavanja raširene prakse seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja na poljima. "Todos somos líderes" (Svi smo mi lideri) jedan je od njihovih slogana, koji izražava ubjeđenje da je moć sveprisutna i da je svako može upotrijebiti kao što su to i oni učinili.

Prvi i posljednji koji će se oduprijeti ropstvu, i ranije i sada, su porobljeni; istorija Engleske i Škotske u 18. vijeku zabilježila je sudske tužbe i druge taktike oslobađanja pojedinačnih robova. Olaudah Equiano iz naroda Igbo, koji je otet iz svojeg sela u današnjoj jugozapadnoj Nigeriji i prodat u roblje, otkupio je sopstvenu slobodu i postao borac protiv robovlasništva u Engleskoj. Godine 1789. objavio je veoma čitanu autobiografiju koja je proširila i produbila znanje čitalaca o brutalnostima robovlasništva. Ako promjenu poistovjećujemo sa nasilnom borbom, previdjećemo veliki potencijal nenasilnog otpora i inih načina mobilizacije civilnog društva.

Također nećemo uvidjeti da se najznačajnije bitke često vode u kolektivnoj svijesti, i dobijaju knjigama, idejama, pjesmama, govorima, pa čak i novim riječima i idejnim okvirima za imenovanje starih zala. Drugi predsjednik Sjedinjenih američkih država Džon Adams (John Adams), rekao je da se Američka revolucija desila "u umovima i srcima ljudi" i prije no što su borbe i počele. Šta je to što uslove koji su dugo trpljeni učini neizdrživima, što učini da ljudi koji nisu direktno pogođeni prestanu biti ravnodušni, što promijeni javno mnijenje i poremeti ravnotežu, što natjera političare da shvate kako je nedjelovanje postalo opasnije od djelovanja? Kada posmatramo velike javne trenutke, bio to ustanak protiv Svjetske trgovinske organizacije u Sijetlu i drugdje 1999, ili globalni protest protiv rata u Iraku 2003, ili ženski marševi 2017. u stotinama gradova širom svijeta, moramo imati u vidu da oni nisu bili sjeme, nego žetva promjene u javnoj svijesti.

Ljudima je bilo stalo; nešto je dovelo do toga da im bude stalo; ljudi su bili spremni da preduzmu nešto; nešto ih je učinilo spremnim; ljudi su se priključili; neko ili mnoštvo "nekih" uputilo im je poziv i organizovalo akciju. (...) Sjetimo se Trampove zabrane ulaska u SAD za državljane sedam većinski muslimanskih zemalja, koja je u januaru 2017. potaknula mnoge Amerikance da se okupe na aerodromima širom zemlje, ili kako je neaktivnost u rješavanju klimatske krize u aprilu dovela do "pobune protiv istrijebljenja" (Extinction Rebellion) na ključnim javnim mjestima u Londonu. A same ove javne akcije opet generišu posljedice; odluka parlamenta Ujedinjenog kraljevstva o klimatskom vanrednom stanju početkom proteklog mjeseca nesumnjivo je makar dijelom reakcija na ovu akciju, no razumije se da zvanične sile – nazovimo ih nadzemnim silama – nerado priznaju podzemne sile, te ih obično nipodaštavaju, ignorišu ili demonizuju. Ali zato mi ne moramo to da činimo. U ovim veličanstvenim trenucima kolektiviteta, ljudi su dolazili zato što im je bilo stalo, a kada bi se okupili, često su pronalazili u sebi samima i nov osjećaj solidarnosti i moći, koji je otvarao još više mogućnosti djelovanja.

Sjeme velike kampanje protiv robovlasništva u zapadnom svijetu posijano je 22. maja 1787. Toga dana, grupa od 12 kvejkera okupila se u jednoj londonskoj štampariji da stvori pokret kojem će, kako je Adam Hokšild (Adam Hochschild) opisao u svojoj sjajnoj knjizi Bury the Chains, trebati gotovo 50 godina da ostvari svoj cilj, a samo jedan od pokretača će doživjeti da vidi kraj robovlasništva u Britanskoj imperiji. Taktike ovog pokreta u toku svih tih godina uključivale su bojkot šećera, sada već poznati drvorez koji prikazuje utovar Afrikanaca u potpalublja robovskih brodova, slanje pisama i lobiranje u parlamentu, te uključivanje šire javnosti u kampanju. Sve ovo su sada standardne taktike za postizanje društvenih promjena. Godine 1807. trgovina robovima je postala ilegalna širom Imperije, dok je posjedovanje robova postepeno stavljeno izvan zakona počevši od 1833. Ovaj proces je više obzira imao prema robovlasnicima nego prema robovima, određujući kompenzacije prvima umjesto potonjima, ali je ipak doveo do ukidanja robovlasništva.

Oslobođenje je zarazno, i kao ideja i kao proces. Jedan od najupečatljivijih slijedova događaja 19. vijeka bila je reakcija američkih žena djelatnih u abolicionističkom pokretu, kojima je bilo uskraćeno i da sjednu, a kamoli da govore na svjetskoj anti-robovlasničkoj konferenciji u Londonu, u junu 1840. To je potaknulo žene koje su već bile uključne u kampanju za ukidanje robovlasništva da se osvrnu i na sopstveni nedostatak prava, sloboda i jednakosti. Rezultat toga bio je sifražetski pokret, u usporedbi s kojim je pokret protiv ropstva relativno brzo došao do rezultata: bilo je potrebno 80 godina da se ratifikuje 19. amandman na američki ustav, koji je proglasio da nikome neće biti uskraćeno pravo glasa "na osnovu pola" (a borba za pravo glasa bez obzira na rasu traje i dan-danas). Ovo je inspirisalo sifražetske pokrete u drugim zemljama širom svijeta. (...)

Opisala sam ove velike javne akcije kao žetvu onoga što je posijano prije njih; a zreo urod će stvoriti još sjemena. Veliko okupljanje pokreta otpora kod mjesta Standing Rock nadahnulo je Aleksandriju Okazio-Kortes (Alexandria Ocasio-Cortez) da se kandiduje za kongres, a njen uspjeh i akcije koje je pokrenula veoma su doprinijeli borbi protiv klimatske krize, pogotovo sa tzv. "zelenim novim dilom" (The Green New Deal). Po svjedočanstvima prisutnih, Standing Rock je u indijanskoj zajednici iznjedrio nov osjećaj ponosa i moći, te stvorio nove saveze i zaliječio stare sukobe. Također je povećao svijest mnogih neuključenih ljudi o pravima urođenika i zemljišnim problemima. Kao i dugotrajna kampanja protiv predloženog naftovoda Keystone XL od Alberte u Kanadi do Nebraske na Srednjem zapadu, obrazovao je ljude širom kontinenta i šire o ulozi cjevovoda u eksploataciji fosilnih goriva radi profita, kao i o s time povezanim opasnostima, efektima i politikom.

Nema ničega direktnijeg od kampa nekoliko stotina ljudi, ili marša desetina hiljada, no to ne znači da će i njihove posljedice biti direktne, kao ni da su bitne samo one koje su direktne i mjerljive. Svaka akcija mijenja balans snaga u svijetu, nekada ti pomaci neće biti primijećeni, ili će njihov uticaj da se ispolji mnogo kasnije ili na sasvim drugim mjestima. Kod Piterlua, naoružana konjica masakrirala je nenaoružane ljude; lako bi bilo ovo predstaviti kao poraz, ali smatra se da je ovaj poraz doveo do promjene odnosa snaga u toj mjeri da je pitanje univerzalnog prava glasa za muškarce postalo bitno i dovelo do Reformskog akta iz 1832. Naš časopis (Manchester Guardian) osnovan je pod dojmom Peterlooa, kako bi "srdačno zastupao potrebu za reformom", što ga čini nepredviđenom posljedicom pokolja. Nasilje nije pobijedilo, ako mu je namjera bila da postigne više od pukog ubijanja, rastjerivanja i terorisanja demonstranata; nije uspjelo ubiti ideju pravde, i možda je čak ubrzalo njen napredak. U mjestu Standing Rock, plaćenici i vladini agenti su brutalno napali demonstrante, ali nisu uspjeli da poraze ubjeđenja, nade, ideje i svijest. Nasilje može da zaplaši, ali ne može da preobrati. "Mogu posjeći svo cvijeće, proljeće zaustaviti neće", napisao je Pablo Neruda.

Trenutna klimatska kriza je možda sabotirala doslovnu istinitost ove predivne rečenice.(...) Nismo zaustavili proljeće, ali smo ga izmijenili. Budućnost Zemlje i svih živih bića na njoj sada ovisi o tome hoćemo li učiniti dovoljno da ograničimo posljedice klimatske krize tako što ćemo radikalno promijeniti našu proizvodnju i potrošnju energije, našu poljoprivredu i šumarsku industriju, naše prioritete i naša shvatanja.

I ovaj proces se najvećim dijelom odvija "odozdo", kroz civilne inicijative klimatskih aktivista od Filipina do Aljaske, koje su u proteklih desetak godina postigle zadivljujuće uspjehe – zatvaranje termoelektrana, zaustavljanje eksploatacije uglja i prirodnog gasa, naftovoda i frekinga (sve do izričitih zabrana u nekim amričkim državama, na primjer u Njujorku, i u nekim zemljama kao što su Francuska, Njemačka i Irska). Tehnološka revolucija na polju korištenja energije vjetra i sunca uvešće nas u post-fosilno doba, no da bismo to postigli, moraćemo se oduprijeti moći velikih korporacija, profitera i vlasti koje im služe više nego svojim građanima. Ovo je sukob između mladih, od kojih će neki doživjeti 22. vijek, i starih; siromašnih na globalnom Jugu, koji najviše osjećaju posljedice klimatskih promjena i bogatih stanovnika Sjevera koji su velikim dijelom za njih odgovorni.

Bila je to, i biće, borba naizgled nemoćnih protiv naizgled moćnih. Moramo stoga pamtiti pobjede koje smo izborili, snagu protesta, ali i umjetnosti, preobrazbe svijesti, širokog otpora. No u pitanju je više od pukog sukoba. Odgovor na klimatsku krizu mora biti suštinska promjena svega, od transportnih sistema do uobrazilje. Neki su već razvili svijest da je sve na svijetu na prekrasan i zastrašujuć način međusobno povezano, u svijetu u kojem ugalj koji danas sagorimo ili ne sagorimo itekako ima uticaja na buduću klimu, u kojem šume predstavljaju najelegantnije sisteme skladištenja ugljenika – i u kojem su mladi sada na čelu.

Greta Thunberg najpoznatija je predstavnica ove nove generacije klimatskih aktivista, ali podjednako su značajni doprinosi mladih pokretača klimatske tužbe u Oregonu, kao i mladih zastupnika pokreta "Sunrise" i "Pobune protiv istrijebljenja". Navodim njih zato što su mi oni najvidljiviji u zapadnoj Americi gdje živim, ali svjesna sam da su izvanredni mladi ljudi na djelu u svim dijelovima svijeta – uključujući 25 aktivista starosti od sedam do 25 godina, koji su upravo dobili parnicu u Kolumbiji kojom su zahtijevali prestanak 'gola' sječa šume u Amazonu, te pjesnika Aka Niviana koji radi na podizanju svijesti o ubrzanom topljenju ledenjaka na Grenlandu. I znam da će moć koju oni imaju, i koju mi imamo, biti srazmjerna ovoj najvećoj od svih kriza, ako je samo uspijemo razumjeti, i ako budemo u stanju zamisliti drugačiji svijet i ostvariti ga sredstvima koja su nam uvijek bila pri ruci, no koja nismo uvijek prepoznavali. Ako...

Preneseno sa: Guardian

Datum objavljivanja: 1/6/2019.