Starosjedilački narodi – čuvari Zemlje

Piše: 

Jessica Hernandez, Julianne Meisner, Kevin Bardosh i Peter Rabinowitz
Tradicionalni načini življenja s prirodom i korištenja prirodnih dobara pokazuju se aktuelnijim od savremenih pristupa, utoliko što nude adekvatan odgovor na ekološku i klimatsku krizu. Problem je u tome što je današnji svijet izgrađen na potiskivanju tradicionalnih zajednica, najčešće starosjedilačkih naroda, i bjesomučnoj eksploataciji njihovih dobara. Upravo je zato teško napraviti radikalan zaokret u pristupu upravljanju zemljištem i resursima. Ima naznaka da će se prava na zemlju vratiti narodima koji su bili daleko bolji čuvari ekološke ravnoteže – ali je to tek dio rješenja, zato što cijeli sistem proizvodnje hrane počiva na eksploataciji i adekvatna a nužna transformacija ne može biti djelomična. @RiD

 

S engleskog prevela: M. Evtov

Odnedavno postoji frenetičan pritisak da se promjene ekosistema i gubitak biodiverziteta shvate i riješe kao pokretači pojave pandemijskog virusa. Posljednjih nekoliko decenija razvijaju se koncepti jedinstvenog i planetarnog zdravlja – misli se na strategije povezivanja sfera zdravlja ljudi i ljudskih zajednica sa zdravljem životinja, biljaka i okoliša kao sistema, a u okvirima naših trenutnih kriza – ekološke i klimatske. No i dalje se pri tome minimizira uloga strukturnih sila (uključujući naseljenički kolonijalizam, kapitalizam i globalizaciju). Konkretno, analize posjeda zemljišta i prava na zemljište gotovo se ni ne spominju, uprkos činjenici da je zemljište od ogromnog ekonomskog i sociokulturnog značaja i pozornica na kojoj se odvija interakcija čovjek-životinje-okoliš-patogen.
 

Kratkovidost pristupa zemljištu

Raznim narodima zemljište jest i znači različite stvari.

Organizacije za zaštitu prirode dobro znaju da od zemljišta naročito zavise starosjedilačke, stočarske i ruralne poljoprivredne zajednice. Te zajednice su izuzetno ranjive na efekte uništavanja ekosistema, te imaju snažne društvene norme i kulturne vrijednosti koje podržavaju očuvanje ekosistema.

Većina svjetskih žarišta biodiverziteta naseljena je i ljudskim zajednicama, od kojih se mnoge nalaze na granici nacionalnih parkova ili unutar autohtonih ekosistema. Naučnici odavno znaju da su ova potencijalna žarišta, u kojima se skupljaju populacije slijepih miševa, primata koji nisu ljudi i drugih divljih životinja, ujedno i staništa većine nepoznatih virusa i najvažnije zemaljske rezerve ugljika na ovoj planeti.

Poremećaji prirodne ravnoteže zemljišta u žarištima biološke raznolikosti glavni su pokretač širenja virusa i znatno doprinose klimatskim promjenama, ali istraživački i programi prevencije pandemijskih bolesti uglavnom previđaju, pojednostavljuju ili zanemaruju veze između nove dinamike virusa, klime i promjena životnog konteksta miliona autohtonih naroda koji žive u tim žarištima.

Je li kratkovidost ovakvog pristupa zemljištu i zdravlju prepreka novom pluralističkom i holističkom načinu rješavanja korijena narušenosti ekosistema i, samim tim, klimatskih promjena i pojave novih virusa?

Starosjedilački narodi upravljaju s 80% preostale svjetske bioraznolikosti iako nastanjuju samo 25% Zemljine površine. U nedavnom se UN-ovom izvještaju zaključuje da su starosjedilački narodi najbolji čuvari šuma Latinske Amerike. Neke autohtone zajednice naseljavaju pašnjake koji pokrivaju 54% svjetskog kopna, tipično nepogodnog za poljoprivredu i razvoj infrastrukture (tzv. marginalna zemljišta).

U tim ekosistemima mnogi autohtoni narodi praktikuju strategiju preživljavanja od stočarstva.

U stočarskim sistemima s niskim unosom, ciklus ugljika je obično uravnotežen ili čak negativan, a migratorna stada održavaju zdrava tla. [Za razliku od tradicionalnog stočarstva, savremeni uzgoj stoke generiše oko 14,5% globalnih emisija stakleničkih gasova, op. ur.]

Istraživači planetarnog zdravlja i jedinstvenog zdravlja morali bi stoga eksplicitno naglasiti vezu između prava na zemljište i zdravlja. A to zahtijeva i razotkrivanje procesa marginalizacije autohtonih naroda, kao i njihove isključenosti i prisilnog raseljavanja koje oblikuju kolonijalna i postkolonijalna politika i ekonomija. Autohtone su skupine često na marginama državne kontrole i trpe upade države u svoj prostor kroz sisteme oporezivanja, izolacije, monetizacije, komodifikacije i dekulturacije.

Borbe protiv ekstraktivizma

Ali marginalizacija ne znači pasivnost; naprotiv, diljem svijeta se starosjedilački pokreti otpora i branioci zemljišta svakodnevno bore da povrate svoja zemljišta i zaustave ekstraktivne aktivnosti.

Otkako su u Brazilu 2000. godine starosjedioci pravno priznati kao vlasnici šuma, krčenje šuma je do 2005. godine smanjeno za više od 20 puta, a u Sjevernoj Americi je otpor starosjedilaca zaustavio ili odložio zagađenje stakleničkim plinovima jednako četvrtini godišnjih emisija iz SAD-a i Kanade zajedno.

Pitanje posjedovanja zemljišta je inherentno pitanje samoopredjeljenja, a jačanje prava na zemljište prilika da se obnovi autonomija marginalizovanih zajednica zavisnih od ekosistema.

I opet: raznim narodima zemljište jest i znači različite stvari, a u starosjedilačkim zajednicama zemljište je neraskidivo vezano s duhovnim putevima i jezicima, i društvenim, ekonomskim i pravnim sistemima. Pitanje posjeda zemlje stoga je i pitanje kulture, a prekid kruga ekološke i epistemiološke eksploatacije koju su ovjekovječili naseljenički kolonijalizam i zapadna nauka zahtijevaće da se upravo glasovi starosjedilaca nađu u žiži pažnje.

Sve je više primjera antikolonijalnih praksi u zdravstvenim istraživanjima, kao što je participativni istraživački projekat (2021.) pod vodstvom starosjedilaca, koji se fokusira na koncepte zdravlja i blagostanja autohtonih Maja. Istraživanja o planetarnom zdravlju i jedinstvenom zdravlju moraju usvojiti ove okvire kako generalno tako i kad se bave specifičnim pitanjima zemljišta i zdravlja.

Očuvanje biološke i kulturne raznolikosti kroz osiguranje prava starosjedilačkog stanovništva na zemljište ključno je za zaustavljanje uništavanja ekosistema i, zauzvrat, pojava bolesti i klimatskih promjena.

Korištena literatura:

FAO, The White/Wiphala Paper on Indigenous Peoples’ food systems. Food and Agriculture Organization of the UN, Rome. 2021.

Carrington D. Indigenous peoples by far the best guardians of forests – UN report. www.theguardian.com, March 25, 2021.

WWF, Novi podaci pokazuju da pašnjaci čine polovinu svjetske kopnene površine – i predstavljaju ozbiljno neiskorištenu priliku za rješavanje kriza klime i biodiverziteta. www.worldwildlife.org, 25. mart 2021.

Houzer E, Scoones I, Are livestock always bad for the planet? Rethinking the protein transition and climate change debate. PASTRES, Brighton. 2021.

Davis A, Sharp J, Rethinking one health: emergent human, animal and environmental assemblages. Soc Sci Med. 2020; 258 113093

Hernandez J, Fresh banana leaves: healing indigenous landscapes through indigenous science. North Atlantic Books, Berkeley 2022.Nepstad D, Schwartzman S, Bamberger B, et al. Inhibition of Amazon deforestation and fire by parks and indigenous lands. Conserv Biol. 2006; 20: 65-73

Indigenous Environmental Network, Oil Change International, Indigenous resistance against carbon. www.ienearth.org Aug 2021.

Smith S-J, Penados F, Gahman L, Desire over damage: epistemological shifts and anticolonial praxis from an indigenous-led community health project. Sociol Health Illn. 2021; (objavljeno online 26. novembra) doi.org

NAPOMENA AUTORA: Odgovorno izjavljujemo da u našem radu ne postoji nikakav sukob interesa.

IZVOR: MRonline (prvobitno objavljeno: Lancet)

Objavljeno: 14/05/2022.

FOTO: AfriantoSilalahi/Future Publishing via Getty Images

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

30/05/2022