S engleskog prevela: M.Evtov

Nedavna anketa Toronto Stara pokazuje da se gotovo 60 posto kanadskih radnika slaže s izjavom „Bio bih sretniji da uopšte ne moram raditi“.

Proteklih nekoliko godina svjedočimo rastućem pokretu protiv rada – ili barem protiv uslova rada koji vladaju u kapitalizmu.

Antirad

Prošle jeseni je postao „viralan“ TikTok jedne mlade žene koja u suzama priča kako kuluči na svom prvom stalnom poslu.

Ta mlada žena je opisala kako svakog dana mora provesti oko tri sata putujući na posao i s posla da bi zaradila platu. Ovo, zajedno s neplaćenim satima koje provodi odgovarajući na službene e-mailove i drugim poslovima koje obavlja van radnog vremena čini njen radni dan daleko dužim od zakonske osmosatne granice. Uprkos tome što se mnogi poslovi mogu obavljati na daljinu, šefovi i dalje tjeraju radnike da se vrate u kancelarije, dodajući tako radnom danu sve više sati.

Ovaj trend je na Internetu postao poznat kao „pokret protiv rada“, ali on nije protiv ideje rada kao takvog, nego ljudi jednostavno ne žele da protraće život rintajući za kapitalistički profit. Naslov najpopularnijeg posta na r/antiwork glasi: „Sinoć sam dao otkaz; divno je bilo jutros biti kod kuće, napraviti djeci doručak i odvesti ih u školu! A sad u lov na novi posao, poželite mi sreću :)”. Jasno je da ovaj radnik želi posao – to kaže već u naslovu posta. Ali želi i da van radnog mjesta ima života.

Citiran je i jedan drugi radnik: „Ja svoj posao volim, ali da ne moram, ne bih ga radio. A da mogu, makar bih radio manje nego sad.” Dugi sati i duga putovanja oduzimaju uživanje u radu čak i ljudima koji rade posao u kojem uživaju.

Daleko od toga da porast anti-radnog raspoloženja znači da radnici postaju sve ljenji – radnici su naprosto umorni od toga da svakodnevno podnose duge sate užasnih uslova i traće živote na poslovima nedovoljno plaćenim da ih izvuku iz siromaštva u kojem jedva preživljavaju.

Radnici su s razlogom frustrirani i ljuti zbog eksploatacije kojoj su izloženi.

Radiš više, a plaćen si manje

Nekad je posao izgledao drugačije i čovjek je znao zašto radi. Dobri zaposlenici su mogli na poslovima napredovati, zarađivati više i poboljšavati kvalitet života, a na kraju mirne duše otići u zasluženu penziju. To više nije slučaj. Sad je radnicima očito da njihov rad ne vodi poboljšanju njihovih života, nego isključivo povećanju profita kapitalista (opet, kako pokazuju popularni videozapisi na TikToku).

Ova promjena u načinu razmišljanja dovoljno je uočljiva da bi o njoj izvijestio Business Insider, citirajući Rona Saicha, generalnog direktora [lanca trgovina pekara/café restorana] Panera Bread: „Nijedan zaposlenik se nikad ne budi misleći: Jao što sam uzbuđen. Juče sam dioničarima Panere zaradio još jedan peni po dionici. Nikoga nije briga. Nikog nije briga hoće li izvršni direktor doći ili otići.” Mi bismo samo dodali: „Ma nije valjda.”

Posljednjih godina trpimo nevjerovatnu inflaciju i sve veću nesigurnost zaposlenja; vidovi zaštite za koju su se radnici izborili, poput bolovanja, globalna pandemija je razotkrila kao potpunu prevaru.

Kako smo svojevremeno već pisali, radnici su natjerani da plate za krizu koju su napravile gazde. Inflacija, praćena rastućim kamatama, dovela je do toga da dvije trećine Kanađana u dobi od 18 do 34 godine brinu hoće li u sljedeća dva mjeseca moći platiti stanarinu. A kompanije istovremeno ostvaruju dobit veću no ikada.

Brojni radnici su prisiljeni da nađu i drugi posao. Poslodavci sve rjeđe zapošljavaju na puno radno vrijeme (da bi izbjegli plaćanje beneficija), što znači da radnici mogu preživjeti samo ako rade više poslova. Što opet često znači da rade daleko više od 40 sati, ali bez beneficija na koje bi inače imali pravo.

Otud povećanje broja tzv. gig-poslova [radnici na online platformama, radnici ugovornih kompanija, radnici na poziv i privremeni radnici, op.ur.]. Na takve poslove prisiljeno je više od četvrtine kanadskih radnika. Zbog statusa nezavisnih izvođača – za koji su kompanije poput Ubera lobirale kod vlade, ti poslovi ne podliježu apsolutno nikakvoj regulaciji. To znači da se radnicima ne garantuje ni ona bijedna minimalna plata kao na drugim poslovima. To, u kombinaciji s inherentno varirajućim obimom posla, znači da radnici nemaju načina čak ni da znaju koliko će zaraditi.

Radnicima koji se žale prijeti se automatizacijom posla. U buržoaskim medijima mnogo se govori o tome da će umjetna inteligencija revolucionirati rad automatiziranjem miliona poslova. Jamie Dimon, izvršni direktor JP Morgana, čak je predvidio da bi to moglo dovesti do radne sedmice od 3,5 dana. U teoriji se to čini divnim, ali bi u kapitalizmu bilo katastrofalno. Došlo bi do masovne nezaposlenosti, milioni ljudi bi izgubili poslove, a na tržištu rada ne bi bilo rasta.

Draž rada
 

U Komunističkom manifestu Marks i Engels navode da je „rad proletera izgubio svaki individualni karakter, a time i svu draž za radnika”. To je danas očito slučaj s mnogim poslovima.

U anketi Toronto Stara jedan je rudar izjavio da je „sjajno ne raditi ništa“, dok je jedan baletan rekao da bi mu „nešto nedostajalo u životu“ kad ne bi radio svoj posao. Toronto Star to predstavlja samo kao dvije različite perspektive na radni život, bez daljnje analize. Kao, neki ljudi rad vole, a drugi ga ne vole.

Time se zanemaruju velike razlike između rudarstva i baleta. Rudarstvo je težak fizički posao, često vrlo opasan, koji se obavlja duboko pod zemljom. Balet je umjetnički izraz kroz kretnje ljudskog tijela.

Citira se mnogo više radnika koji kažu da rad njihovim životima daje smisao, da su na svoj rad ponosni i da im rad pruža prijeko potrebne prilike za međuljudsku interakciju.

Kako je Marks pisao u svojim Ekonomskim i filozofskim rukopisima iz 1844. godine:

„Šta, dakle, predstavlja otuđenje rada?

Prvo, činjenica da je rad vanjski u odnosu na radnika, tj. ne pripada njegovoj intrinzičnoj prirodi; radnik se, dakle, radom ne afirmiše nego sebe negira, ne osjeća se zadovoljnim nego nesretnim, ne razvija slobodno svoju tjelesnu i duševnu energiju nego umrtvljuje svoje tijelo i uništava svoj um. Radnik sebe, dakle, osjeća samo izvan svog rada, a u svom radu se osjeća izvan sebe. Kad ne radi osjeća se kao kod kuće, a kad radi ne osjeća se kao kod kuće. Njegov rad stoga nije dobrovoljan, nego prisilan; to je prinudni rad. Rad je samo sredstvo za zadovoljenje potreba izvan rada. Njegova tuđost jasno se očituje u činjenici da se rad izbjegava kao kuga čim ne postoji fizička ili druga prisila.

Vanjski rad, rad u kojem se čovjek otuđuje, rad je samožrtvovanja, ponižavanja. Najzad, vanjski karakter rada za radnika očituje se u tome što rad nije njegov, nego tuđi, što ne pripada njemu, što on u njemu ne pripada sebi, nego drugome. Baš kao što u religiji spontana aktivnost ljudske mašte, ljudskog mozga i ljudskog srca djeluje na pojedinca nezavisno od njega – to jest, djeluje kao strana, božanska ili đavolska aktivnost – tako i djelatnost radnika nije njegova spontana aktivnost. Rad pripada drugome – on je gubitak samog sebe.”

Danas je na djelu upravo to otuđenje.

Komunizam obećava da će radnici, umjesto da rade na bogaćenju drugih, raditi na izgradnji društva u čijem oblikovanju igraju demokratsku ulogu.

U komunističkom sistemu rad ne bi bio beskrajno mučenje s besmislenom papirologijom ni stresan uslužni posao s minimalnom platom. Trocki je pitao: „Koliko Aristotela čuva svinje, a koliko svinjara nosi krunu na glavi?“ Društvo koje u potpunosti koristi potencijal čovječanstva možemo izgraditi samo kroz komunističku revoluciju.

IZVOR: Fightback

Objavljeno: 13/12/2023.