S engleskog prevela: M. Evtov

Naširoko se priča o tome kako koronavirus nije pristran u pogledu rase, klase ni države, da bolest Covid-19 nije promišljena te zaražava koga god stigne.

Što je tačno, bar u teoriji. Ali u praksi, u stvarnom svijetu, ovaj virus se ponaša poput drugih i traži najranjivije članove društva, leti k njima pišteći kao raketa koja traži toplinu. Ne zato što su mu oni najdraži, nego zato što su oni najizloženiji, najkrhkiji i najbolesniji. Ranjivi dijelovi populacije nisu isti u svim državama, ali u SAD-u ranjivost itekako ima veze s rasom i siromaštvom.

Već prve statistike pokazuju da virus neproporcionalno pogađa crnačku populaciju. ProPublica izvještava da do ovog petka crnci čine 81% smrtnih slučajeva u okrugu Milwaukee (Wisconsin). A crnci u tom okrugu čine tek 26% ukupnog stanovništva.

WBEZ u nedjelju izvještava da „70% žrtava Covida-19 u Čikagu čine crnci” i ukazuje na činjenicu da u susjednom okrugu Cook „crnci čine tek 23% ukupnog stanovništva, ali čitavih 58% žrtava Covida-19.”

Prošle sedmice The Detroit News objavljuje: „Među dosadašnjim žrtvama novog koronavirusa u Michiganu ima najmanje 40% crnaca, što daleko premašuje postotak Afroamerikanaca u ovoj regiji i državi.” Ako isti obrazac postoji i u ostalim gradovima i državama, ovaj virus bi mogao biti katastrofalan po crnce SAD-a.

A ipak ne zapažamo ni obilje vijesti ni reakcije federalnih vlasti fokusirane na ovaj rasni disparitet. Mnoge države u statistikama o koronavirusu ne objavljuju podatke o rasi zaraženih i umrlih. Ne objavljuje ih ni federalna vlada.

Djelomično smo i zbog toga ostavljeni s obmanjujućim i smrtonosnim dezinformacijama. Virus ne smijemo doživljavati kao bolest jet-settera, bolest proljetnog ludila ili, kako to predsjednik Trump voli reći: „kineski virus“. Valja nam u korijenu suzbiti ideju da je ovaj virus ubica koji svima pruža jednake mogućnosti.

I ne smijemo zanemariti netačnost tvrdnje da je najbolja odbrana protiv bolesti nešto što svako od nas može kontrolisati, tj. da svi možemo ostati kod kuće i držati se socijalnog distanciranja. Po prošlomjesečnom izvještaju Instituta za ekonomsku politiku, „od kuće može raditi manje od jednog od pet crnaca i oko jedan od šest latinoameričkih radnika ” i „na daljinu može raditi tek 9,2% radnika kvartila s najnižim primanjima dok to može čak 61,5% radnika kvartila s najvišim primanjima.”

Ako za život zarađujete dodirujući ljude, ako vodite brigu o starijim osobama ili djeci, ako ljude šišate i pravite im frizure, ako im čistite kuće i kancelarije ili im kuhate hranu, ako vozite njihove automobile ili im gradite kuće – to ne možete od svoje kuće. Rad od kuće je privilegija. Socijalno distanciranje je privilegija.

Ljudi koji to ne mogu suočavaju se sa stravičnim odlukama: ostati kod kuće riskirajući gladovanje ili ići na posao riskirajući zarazu. A to se ne dešava samo kod nas – to se dešava sirotinji širom svijeta, od New Delhija do Mexico Cityja.

A oni koji odlaze na posao najčešće moraju koristiti pretrpana sredstva javnog prevoza – jer radnici s niskim platama ne mogu sebi priuštiti vlastiti automobil ni vožnju taksijem.

Takav je život siromašnih i radnika koji se batrgaju na ivici siromaštva. Čitava rasprava oko ovog virusa obojena je ekonomskim elitizmom. Komentari na društvenim mrežama o slikama prepunih autobusa i gomilama dostavljača pred restoranima puni su oštrih kritika crnih i smeđih ljudi koji se ne drže socijalnog distanciranja, ali većina komentatora sjedi u svojim udobnim domovima i ne nedostaje im ni novca ni hrane.

Ljudi ne znaju šta u ovoj zemlji znači biti zaista siromašan, šta znači živjeti u premalom prostoru s previše ljudi, nemati novca za kupovinu zaliha hrane ili nemati prostora da tu zalihu pohraniš ako je kojim slučajem čak i uspiješ nabaviti. Ljudi nemaju pojma kako se živi u područjima gdje je svježe voće i povrće nedostupno, a nezdrave namirnice jeftine i nadohvat ruke.

Previše se spremno kritikuju ljudi koji se u lokalnim restoranima brze hrane guraju da ugrabe nešto za jelo. Ne može si svako priuštiti dostavu iz GrubHub ili FreshDirect.

Osim toga, u ovoj su državi toliki crnci natjerani na osjećaj stalne ugroženosti da ih još jedna opasnost teško može uspaničiti. Sposobnost paničarenja postaje privilegija onih koji rijetko imaju potrebu da paničare.

Svesrdno ohrabrujem sve one koji mogu ostati kod kuće da to i učine, ali sam dovoljno svjestan da znam da to nije svima moguće i da oni kojima to nije moguće ne izražavaju izlaskom iz kuće patološko zanemarivanje opšteg dobra.

Ako ste smješteni u kakvu kulu od slonovače, ili barem udoban stan, i najveće su vam brige dosada i ostatci hrane, lijepo vas molim da prestanete grditi one koje se bore da održe goli život.

IZVOR: New York Times
Objavljeno: 05/04/2020.