Intervju s Amitavom Ghoshom, autorom knjige Prokletstvo muškatnog oraščića: parabole za planetu u krizi
 

Intervju vodio: Siddhartha Deb
S engleskog prevela: M. Evtov

Udubljujući se u odnos između klimatskih promjena i skrivene istorije kolonijalizma u Aziji i Amerikama, Amitav Ghosh u Prokletstvu muškatnog oraščića: parabole za planetu u krizi (The Mutmeg’s Curse: Parabols for a Planet in Crisis) kombinuje svoje obrazovanje antropologa i senzibilnost romanopisaca. Ghosh daje glas Pequotima u Novoj Engleskoj, Bandanezima na arhipelagu u Indijskom okeanu, te samoj Zemlji. Njegova knjiga nam predočava odnos prošlosti i sadašnjosti koji pomaže da shvatimo prirodu naše sadašnje krize, koja se nastavlja jer moćne elite – uključujući zapadne sile poput SAD-a i Velike Britanije, bivše kolonizovane nacije poput Kine i Indije, te globalne korporacije – ne čine ništa da se na smislen način uhvate u koštac s klimatskim promjenama.

Siddhartha Deb: Počinjete s prikazom ostrva Banda, arhipelaga koji je danas dio Indonezije. Godine 1621. službenici Holandske istočnoindijske kompanije odlučuju protjerati stanovnike ostrva da bi osigurali profitabilnu trgovinu začinima, uključujući muškatni oraščić.

Amitav Ghosh: Protjerati nije prava riječ!

Deb: Tako je. Spalili su sela, mnoge stanovnike pobili, a ostale porobili, a sve da bi muškatni oraščić pretvorili u robu kojom će trgovati na svjetskom tržištu. Zašto je ova priča tako bitna za vašu knjigu i pokušaj da razmrsite sadašnju klimatsku krizu?

Ghosh: Želio sam shvatiti kako i kad su ljudska bića prvi put počela tretirati svijet kao džinovsko skladište pasivnih resursa koji postoje prvenstveno za njihovu upotrebu. Ta prelomna tačka u istoriji ne odnosi se samo na Zemlju, nego i na nasilje među ljudskim bićima. Nasilje započeto osvajanjem Amerika i porobljavanjem Afrikanaca rodilo je ideju da su razne vrste ljudi – Afrikanci, kao i Amerindijanci i Azijati – zapravo neljudi.

Slučaj arhipelaga Banda razotkriva mnogo toga. Ono što se tamo dogodilo u potpunosti je uzrokovano jednim proizvodom, darom zemlje; Bandanezi su u stvari uništeni zato što su imali to izvanredno stablo. Zapravo, Bandanezi su bili jedan od prvih naroda na Zemlji koji su pretrpjeli posljedice prokletstva resursa. Na klimatske promjene možete gledati kao na globalizaciju prokletstva resursa. Cijeli svijet sad devera pod tim prokletstvom.

Deb: Izrazom „prokletstvo resursa“ u SAD-u se obično označavaju zemlje s naftom, poput onih na Bliskom istoku, koje su „bogate“ prirodnim resursima, ali u kojima bogatstvo ne pronalazi put do većine. Riječ „prokletstvo“ ima u sebi nešto iracionalno i magično. A opisujete odnose u svijetu na otočju Banda koji su daleko iznad racionalnih; njihovi odnosi s krajolikom, s drvećem i vulkanima nisu proizvod prosvjetiteljstva. Ono što Nizozemci donose zapravo je prokletstvo racionalnosti.

Ghosh: Cijeli koncept prokletstva resursa osmislili su oštroumni ekonomisti. Istina je da se u SAD-u obično koristi u odnosu na naftu. Ali postoje i vrlo dobre procjene o učincima prokletstva resursa na dijelove Indije gdje je zasađen opijum. Vjerujem da je siromaštvo država poput Uttar Pradesha i Bihara izravno povezano s opijumskom industrijom koju su u toj regiji uspostavili britanski kolonizatori. Dovde nas je i dovela upravo ta ideja da se o zemaljskim darovima razmišlja kao o resursima. I to ne samo u odnosu na neljudske stvari. Kad i ljude počnete tretirati kao resurse, iz toga proizađe upravo ovo [što danas imamo].

U odnosu na otočje Banda, da, u pravu ste. Jan Pieterszoon Coen, koji je tamo pokrenuo genocid, bio je savremenik Descartesa, koji je dobar dio svog života proveo u Nizozemskoj. Nizozemska nije bila samo vrlo bogata zemlja, nego i kotao ideja. Nevjerovatno kako su evropski filozofi tog vremena bili usko povezani s procesima kolonijalizma. Dakle, kada je Coen odlučio pokrenuti ovu politiku istrebljivanja, mora da mu se to činilo vrlo racionalnim.

Zapravo, u tome što su učinili nema nimalo racionalnog. Cijeli taj njihov proces istrebljenja bio je povezan s progonom vještica koji je tad bjesnio Evropom. U gradu u kojem je Coen odrastao bio je jedan od onih centara za vaganje kojim su „otkrivali“ vještice, jer su mislili da su vještice lakše od drugih ljudi. To su bila uvjerenja evropskih elita; one su ta uvjerenja i širile. A na otocima Banda su upravo otočani bili potpuno racionalni, u svakom smislu koji i vi i ja možemo zamisliti. Oni su pokušavali smiriti situaciju – djelovali su na predvidljive načine – dok je Evropljane obuzela neka vrsta ludila.

Deb: Ovaj fokus na ekstrakciju, ovaj tretman zemlje i ljudi kao resursa vidite kao iracionalan proces u samom srcu prosvjetiteljstva. Sličnu iracionalnost vidite i u odbijanju prelaska s fosilnih goriva.

Ghosh: Ono što ja ovdje pokušavam reći intelektualci američkih starosjedilaca govore već stoljećima. Ako zemlju tretirate isključivo kao nešto za iskorištavanje, sami sebi kopate jamu.

Deb: Masakr na otocima Banda povezujete s istrebljenjem domorodačkih naroda Amerike, uključujući i genocid nad Pequotima u Connecticutu. Ako je evropski doseljeničko-kolonijalni projekat u Amerikama ključan za razumijevanje škripca u kojem se nalazimo, zašto je u našoj mainstream kulturi još uvijek tako marginalan?

Ghosh: Dominantna kultura ulaže ogromna sredstva u potiskivanje ovih istorija. A nova elitna kultura je naša globalno dominantna kultura. Kolonizirala je cijeli svijet. Ona postoji upravo potiskivanjem tih istorija, jer su one tako grozne da ih je vrlo teško pomiriti sa svim liberalnim pijetetima koji se šire naokolo.

U sedamnaestom stoljeću nizozemsko i englesko carstvo borili su se oko Nove Engleske i otočja Banda. Nizozemci su od većine svojih potraživanja u New Yorku odustali da bi učvrstili svoj položaj na otocima Banda, jer su im oni bili nagrada. Muškatni oraščić je bio jedan od najvrjednijih začina, samim tim i jedna od najvrjednijih roba u Evropi. Nasilje koje je rezultiralo na ovim dalekim mjestima bilo je povezano preko ljudstva, bilo je povezano kroz imperijalne prakse, bilo je povezano preko ogromnih kompanija, preteča naših multinacionalnih korporacija. Mislim da se Nizozemci ne bi na otocima Banda upustili u ovu politiku da nisu imali institucionalno sjećanje na ono što su Evropljani radili u Amerikama.

Deb: To je tadašnja „globalizacija“. Pređimo na sadašnju globalizaciju. Kako je na vaše razmišljanje o knjizi uticalo vaše vlastito iskustvo pandemije i ono što ste vidjeli, i u SAD-u i u Indiji?

Ghosh: Pandemija mi je dala nevjerovatan osjećaj neodložnosti. U New Yorku smo od prošlog marta do augusta živjeli užasnuti. Strah koji nas je uhvatio, strah s kojim smo išli svugdje, čak i u šetnju, promijenio nam je život. Sigurno je mnogo uticao na moje razmišljanje, ali je istovremeno bio nekako neobjašnjiv. Ja sam, eto, razmišljao o vezama između kolonijalizma, ekstraktivizma, nejednakosti i tako dalje, a onda odjednom vidio da se te iste veze stvaraju svuda oko mene. O tim se vezama govori u pokretu Black Lives Matter i u Projektu 1619 [dugoročni projekat New York Timesa da se istorija SAD-a preoblikuje stavljajući posljedice ropstva i doprinose crnih Amerikanaca u samo središte nacionalnog narativa, op. ur.]. Dok su unutar elitnih i dominantnih kultura te istorije marginalizovane, crni i starosjedilački Amerikanci ih itekako znaju jer ih svakodnevno doživljavaju svojim tijelima, kroz one vrste nasilja s kojima se sve vrijeme suočavaju. Za njih ova istorija nije prošlost.

U Americi je elita proturila mit da Amerikance istorija ne zanima. A pokret Black Lives Matter nam u stvari pokazuje da je u Americi istorija važnija no igdje – cijeli identitet Amerike sastavljen je oko istorije. U zemlji kakva je Indija, ne morate svoj identitet na takav način vezivati za istoriju. U Americi je istorija važna zato što pruža narativ koji vam pomaže u stvaranju vlastitog identiteta. Oni marginalizovani su shvatili da istorija kojoj su ih podučavali nije stvarnost onoga što se dogodilo. Sve je to iznenada isplivalo na površinu u ovom kratkom dramatičnom razdoblju.

[…]

Deb: […] Da se vratim na vašu tvrdnju o opijumu i Indiji; prošlog mjeseca sam išao u Uttar Pradesh da pišem o izgradnji novog hrama. Ljudi su mi stalno govorili: „Moraš vidjeti Afim Kothi“ – palaču pretvorenu u britansku kuću opijuma. Dakle, otišao sam je vidjeti, ali nisam mogao ući. Sva je u ruševinama, i sve je zaključano. Ta zgrada, u kojoj su Britanci skupljali opijum za prodaju Kini, teren Indijske pobune 1857. godine, sad je mjesto gdje hinduistička desnica želi sagraditi najveći Ramin hram na svijetu.

Ghosh: Uttar Pradesh je sad jedan od najsiromašnijih, ali je istorijski bio jedan od najbogatijih, najprosperitetnijih i najkreativnijih dijelova Indije. To vam je prokletstvo resursa.

Deb: Ovi tekući, savremeni sukobi zapravo su povezani s tim skrivenim istorijama, a ne s istorijama koje koriste desničari poput Trumpa ili Modija. Ti sukobi jesu povezani s prošlošću, ali na potpuno drugačije načine od onog koji nam se prodaje.

IZVOR: Dissent

Objavljeno: 20/12/2021.