S engleskog prevela: M. Evtov
 

Migranti obavljaju sve veći dio poljoprivrednih poslova širom zapadne Evrope i ostatka globalnog Sjevera. Mada ovim uzrokovani problemi nisu isti u svim državama, zajednički im je problem taj što se radnicima isplaćuju plate manje od obećanih a smješteni su u pretrpane i potpuno neuslovne stambene prostore gdje nema čak ni sanitarnih čvorova.

Šta radnike tjera da prihvate te poslove? Društvena istraživanja na terenu otkrivaju različite motivacije. Među njima su plate: koliko god niske, ipak su veće nego u zemljama porijekla migrantskih radnika. Usto poljoprivreda obiluje neformalnim radom, što znači da je migrantima bez radnih dozvola često jedini dostupan izvor zaposlenja.

Određeni strukturni problemi otežavaju radnicima da protestuju i traže poboljšanja. To uključuje izolaciju ili nepoznavanje lokalnog zakonodavstva i oblika organizacije. U mnogim je slučajevima to rezultat i njihovog nesigurnog migracionog statusa, koji im ograničava građanska i politička prava i znači da su uvijek u opasnosti od deportacije.

Iskorištavajući ovakve slabosti, kompanije koje djeluju u ovom sektoru stvorile su izuzetno unosan ekonomski model, sve u dosluhu s evropskim državama koje ovu strukturu tolerišu (ako ne i podstiču) da bi podstakle poslovanje i postigle samodovoljnost u opskrbi hranom.

Evropska prehrambena samodovoljnost

Poljoprivreda nije samo osnovni stub svake ekonomije, nego i cijelog društva. Ona hrani stanovništvo i doslovno održava čitav ljudski život. Njen značaj nadilazi obim poslovanja koje stvara: poljoprivreda je primarni sektor iz kojeg izrasta svaki ekonomski sistem.

Produktivna poljoprivredna industrija nije samo ključ društvenog blagostanja, nego je i ključna za garanciju sigurnosti hrane. Ovo je 2017. godine sažeto izrazio Oliver Wright, bivši načelnik britanske Federacije za hranu i piće, nakon glasanja o Brexitu:

Osiguranje prehrambene sigurnosti i proizvodnje hrane bio je Evropskoj uniji prioritet još od osnivanja, pa je u tu svrhu 1962. godine i uvela Zajedničku poljoprivrednu politiku (eng. CAP). Ova politika se dokazala kroz istoriju, sve do danas kad EU još uvijek, uprkos porastu inflacije zbog rata u Ukrajini, može tvrditi da je samodovoljna u smislu hrane.

Kako je organizovana proizvodnja?

Prema podacima Eurostata, u EU je 94,8% poljoprivrednih preduzeća u porodičnom vlasništvu, ali ona koriste tek 17,6% ukupne obradive površine. Ostalih 82,4% obradive površine nalazi se u rukama mnogo većih preduzeća, onih s 20 ili više hektara zemlje. Samo od 2005. do 2020. godine nestalo je 1,4 miliona porodičnih farmi.

Oni se uglavnom nalaze u Španiji i Italiji, koje zajedno proizvode 45% svježeg voća i povrća u EU. Ova koncentracija, koja otkriva postojanje evropske podjele rada, omogućena je primjenom okvira fabričke proizvodne linije u poljoprivredi.

Kako se obavlja posao?

Industrijska poljoprivreda je u suštini masovna proizvodnja hrane. Rad se premješta iz malih porodičnih preduzeća i uglavnom ga obavljaju za to plaćene osobe. Vrijeme proizvodnje je svedeno na minimum i sve se mjeri do najsitnijih detalja, a tehnologija i agrohemikalije koriste se vrlo intenzivno. Povrh toga, većina proizvodnje se odvija u istom geografskom području, stvarajući enklave u kojima je koncentrisan cijeli proces – od sadnje do pakovanja i izvoza proizvoda.

Najbolji primjer industrijalizovane poljoprivrede predstavlja zloglasno „More plastike“ u Almeriji na jugoistoku Španije, koje se vidi čak i iz svemira.

Ova vrsta proizvodnje, međutim, u sukobu je s globalnim trendom ruralne depopulacije.

Radnici na farmama danas uglavnom dolaze iz obližnjih siromašnijih zemalja. U Italiji rade Sjevernoafrikanci, Rumuni i podsaharski Afrikanci, u Španiji ista ova grupa plus Latinoamerikanci, u Grčkoj Albanci i Južnoazijci; u Njemačkoj Rumuni i drugi istočni Evropljani; u Poljskoj Ukrajinci i tako dalje.

Kršenja prava širom Evrope

Poljoprivredna enklava u španskoj pokrajini Huelva dospjela je na naslovnice nakon što je njemačka štampa izvijestila o radnoj i seksualnoj eksploataciji marokanskih sezonskih radnika. Otada su ovaj i drugi problemi poljoprivredne industrije Huelve – recimo divlja naselja – dobili veću pažnju javnosti.

Medijska svijest je razvijena, ali se problem ne svodi samo na jednu regiju. Kršenja prava zabilježena su širom Španije, od Almerije do Mursije, Valencije i Lleide.

Slične situacije vladaju diljem Evrope, od mafijaškog iskorištavanja ilegalnih migranata u Italiji (poznatog kao caporalato) do toga da se Tajlanđani zadužuju da bi došli u Švedsku da rade kao berači voća [pa bivaju prevareni i naprosto ne budu plaćeni za svoj rad – prim.prev.]. Slično je i u Grčkoj, Njemačkoj, Poljskoj i Nizozemskoj.

Možda se, međutim, čine prvi oprezni koraci ka promjeni. Grčka vlada je ove sedmice objavila da – u nastojanju rješavanja nedostatka domaće radne snage – planira odobriti boravišne dozvole za 30.000 radnika migranata. Iako će ta mjera neke radnike učiniti manje ugroženim, njen glavni fokus nije poboljšanje prava migranata, nego zaštita grčke ekonomije. Sama ta mjera neće učiniti ništa na rješavanju važnih problema poput nedostatka stambenog prostora, niti poboljšati situaciju drugih radnika koji i dalje pristižu da rade u grčkoj i evropskoj poljoprivredi.

Krajnje je vrijeme da mi kao društva preuzmemo odgovornost za uslove života ovih radnika, da spriječimo njihovo zlostavljanje i osiguramo im ista osnovna ljudska prava kao i svim drugim radnicima.

Članak je napisan u saradnji s Carlosom Ruizom Ramírezom, koji za Oxfam Intermón vodi evropski projekat SafeHabitus.

IZVOR: Conversation

Objavljeno: 20/12/2023.