SERIJAL O KLIMI - protiv zabluda (dio II): nalazi nauke su nedvojbeni

Piše: 

Julia Rosen
Živi svijet planete Zemlje je ugrožen klimatskom krizom, ali i široko rasprostranjenim poricanjem klimatskih promjena, njihovih uzroka i posljedica. Oni koji šire glasine i dezinformacije ne shvataju da su sami oruđe korporacija koje nastoje izvući maksimum profita iz industrija zbog kojih se naša planeta ubrzano zagrijava. Teorije zavjera ciljano i sistematično negiraju ugroženost opstanka živog svijeta i opskurnim mistifikacijama prikrivaju istinu – da je kriza uzrokovana bjesomučnom kapitalističkom eksploatacijom prirode. Serijal o klimatskim promjenama – naučne spoznaje pokazuju da je situacija daleko ozbiljnija nego što se to prikazuje kojekakvim naručenim pseudoteorijama.@RiD

 

S engleskog prevela: M. Evtov
 

Pitanje drugo: Koliko su naučnici saglasni u vezi s klimatskim promjenama?

Ne može se poreći da naučnici vole rasprave.
Ali kad je riječ o klimatskim promjenama, rasprave praktično nema: brojne studije otkrivaju da se više od 90 posto naučnika koji proučavaju klimu na Zemlji slažu da se ova planeta zagrijava i da su to zagrijavanje uzrokovali ljudi. [...]

To je zapanjujući nivo konsenzusa među naučnicima s obzirom na kompetitivnu prirodu naučnih poduhvata, gdje još uvijek vladaju ogorčeni sporovi oko pitanja poput onog šta je ubilo dinosauruse.

Naučno suglasje o klimatskim promjenama datira od kasnih 1980-ih, kad je postalo jasno da je učinak zagrijavanja izazvanog ljudskim djelovanjem nadmašio nivo prirodne klimatske varijabilnosti. Do 1991. godine dvije trećine naučnika koji se bave zemljom i atmosferom izjavljuje u jednom ispitivanju da prihvata ideju antropogenog globalnog zagrijavanja. A do 1995. godine čak je i po konzervativnim stavovima poznati Međuvladin panel za klimatske promjene, koji povremeno provjerava stanje naučnih spoznaja, zaključio da „ dokazi sugeriraju da postoji primjetan ljudski učinak na globalnu klimu”.
 

Trenutno se više od 97 posto klimatologa [najnovija istraživanja bilježe da je broj porastao na 99,9%, izvor: Guardian, oktobar 2021. godine] slaže oko postojanja i uzroka klimatskih promjena (kao i gotovo 60 posto opšte populacije SAD-a).
Pa odakle nam onda ideja da još uvijek postoji rasprava o klimatskim promjenama?
Velik dio rasprava potiče iz koordiniranih marketinških kampanja kompanija i političara koji se protive klimatskim mjerama.

Obmanjujuće priče o tome kako su naučnici još uvijek neodlučni oko klimatskih promjena proturali su mnogi. […] Poznat je projekat peticije o globalnom zagrijavanju, kojim se vladu SAD-a poticalo da odbaci rani međunarodni klimatski sporazum Protokol iz Kyota (1997.). Peticija je proglasila da se klimatske promjene ne događaju i da, čak i da se događaju, ne bi bile loše za čovječanstvo. Od 1998. godine ju je potpisalo više od 30.000 ljudi sa znanstvenim titulama. No, gotovo 90 posto njih nije studiralo ništa što ima veze s naukom o Zemlji, atmosferi ili okolišu. […]

Nekoliko poznatih istraživača i dalje se protivi znanstvenom konsenzusu. Neki […] imaju veze s industrijom fosilnih goriva. Drugi nemaju, ali njihove tvrdnje nisu izdržale pod težinom dokaza. Najmanje jedan istaknuti skeptik, fizičar Richard Muller, promijenio je mišljenje nakon što je u sklopu projekta Berkeley Earth ponovo procijenio istorijske podatke o temperaturi. Nalazi njegovog tima u biti su potvrdili rezultate koje je namjeravao istražiti, te je završio čvrsto uvjeren da ovu planetu zagrijavaju ljudske aktivnosti. „Nazovite me preobraćenim skeptikom”, napisao je 2012. godine za Times u rubrici Op-Ed.[…]

Posljednja napomena o još uvijek otvorenim pitanjima: poricatelji ih često koriste kao dokaz neutemeljenosti nauke klimi. Međutim, u nauci otvorena pitanja ne podrazumijevaju nedostatak znanja. Nego pokazuju koliko je nešto dobro poznato. U slučaju klimatskih promjena, naučnici su pronašli niz mogućih budućih promjena temperature, padavina i drugih važnih varijabli. No kako će se situacija razvijati uveliko zavisi od toga kojom ćemo brzinom smanjiti emisije. No ta vrsta neodređenosti i otvorenosti ne potkopava sigurnost tvrdnji da su klimatske promjene stvarne i da ih uzrokuju ljudi.

Pitanje treće: Da li stvarno imamo klimatske podatke za samo 150 godina? Kako je to dovoljno za zaključke o stoljećima promjena?

Klima na Zemlji je inherentno promjenjiva. Neke godine su vruće, a druge hladne, neke decenije donose više uragana nego druge, neke drevne suše trajale su skoro cijelo stoljeće. Glacijalni ciklusi funkcionišu tokom mnogih milenija. Kako onda naučnici mogu pogledati podatke prikupljene u relativno kratkom vremenskom periodu i zaključiti da ljudi zagrijavaju planetu? Odgovor je to da nam raspoloživi podaci o temperaturi prikupljeni instrumentima govore mnogo, ali nisu jedino što imamo na raspolaganju.

Istorijski zapisi sežu do 1880-ih (a često i ranije), kad su ljudi počeli redovno mjeriti temperature na meteorološkim stanicama i na brodovima kojima su prelazili svjetske okeane. Ovi podaci pokazuju jasan trend zagrijavanja tokom 20. vijeka.

Neki su se pitali mogu li ti podaci biti iskrivljeni, recimo činjenicom da se neproporcionalan broj meteoroloških stanica nalazi oko gradova, koji su zbog takozvanog efekta urbanih toplinskih ostrva obično topliji od okolnih područja. Međutim, istraživači pri rekonstrukciji globalnih temperatura to redovno uzimaju u obzir.

Osim toga, zagrijavanje potvrđuju i nezavisni podaci poput satelitskih posmatranja, koja pokrivaju cijelu Zemlju, te drugi načini mjerenja promjena temperature.

Dosta se govorilo i o malim padovima i pauzama u trendu rasta temperature u posljednjih 150 godina. Ali to su samo rezultati prirodne klimatske varijabilnosti ili drugih ljudskih aktivnosti koje privremeno sprečavaju zagrijavanje staklenika.

Na primjer, sredinom 1900ih je globalno zagrijavanje na nekoliko decenija zaustavljeno unutrašnjom klimatskom dinamikom i zagađenjem koje je blokiralo svjetlo iz elektrana na ugalj. (Na kraju su rastući staklenički plinovi i zakoni o kontroli zagađenja doveli do ponovnog zagrijavanja Zemlje.)

Isto tako je takozvani prekid zagrijavanja iz 2000ih bio dijelom rezultat prirodne klimatske varijabilnosti koja je omogućila da više topline uđe u okean umjesto da zagrije atmosferu. Godine koje su uslijedile najtoplije su ikad zabilježene.

A može li ipak cijeli 20. vijek biti samo jedna velika prirodna klimatska oscilacija? Da bismo odgovorili na ovo pitanje, možemo pregledati druge vrste podataka koji pružaju dužu perspektivu.

Da bi proširili obuhvat podataka o klimi, istraživači su koristili geološke zapise kao što su godovi drveća, jezgre leda, koralji i sedimenti koji čuvaju informacije o praistorijskoj klimi. Tako dobijena slika globalnih promjena temperature bazično je stoljećima vodoravna, a u posljednjih 150 godina se naglo okreće uvis. Decenijama je bila meta poricatelja klimatskih promjena. Ali je cijeli niz studija potvrdio da planeta nije bila ovako vruća najmanje 1.000 godina, a vjerovatno i duže.

O autorici: Julia Rosen je novinarka s doktoratom iz geologije. Njeno istraživanje uključivalo je proučavanje jezgri leda s Grenlanda i Antarktika – radi razumijevanja klimatskih promjena u prošlosti.

IZVOR: New York Times

Objavljeno 19/04/2021. Ažurirano 06/11/2021. Priređeno za objavljivanje na RiDu.
FOTO: Jeremy Bishop via Unsplash
Ostali tekstovi serijala o klimi:
Protiv zabluda (dio I)
Protiv zabluda (dio III): nije do Sunca a ni do vulkana
Protiv zabluda (dio IV): Otkud hladnoća i mećave ako se planeta Zemlja zagrijava?
Protiv zabluda (dio V): Od klimatskih promjena najviše će patiti siromašni
 

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

31/07/2023