S engleskog prevela: M. Evtov

Kad autoritarni populisti preuzmu vlast, zakon koriste da nam ograniče ili oduzmu prava.

To mogu učiniti kroz postojeće strukture, kao Donald Trump koji je Vrhovni sud SAD-a napunio desničarima i oni sad pokušavaju zabraniti abortus. Ili mogu potkopati sam zakon, kao Viktor Orbán koji je u Mađarskoj pravosuđu stavio brnjicu.

Ove metode nisu strane ni Britaniji. Naša vlada je donijela zakon kojim se, između ostalog, kriminalizuju protesti i kažnjavaju izbjeglice, a pritom nam se vlada hvali i spremnošću da međunarodno pravo zanemari kad god hoće.

Nije onda ni čudo što se tolike borbe odvijaju preko sudova. Aktivisti se ovim napadima na naša temeljna prava odupiru na sav glas promovisanim pravnim procesima, potpomognutim kampanjama grupnog finansiranja i akcijama podizanja svijesti. Nekima su glavni pokretač mobilizacije snaga postali slogani poput „spasite Zakon o ljudskim pravima“ i „odbranite sudski nadzor zakonitosti rada uprave“.

Ali koliko god ove sudske bitke bile neophodne, one same neće biti dovoljne.

Ja sam svoju advokatsku karijeru proveo braneći ljudska prava na stanovanje i pošten tretman na poslu.

Ali ako, poput mene, želite vidjeti ravnopravnije društvo i smanjenje – ili čak ukidanje – jaza između bogatih i siromašnih, onda moramo razmišljati izvan okvira zakona. Zapravo se trebamo zalagati za manje zakona.

Zakon koji štiti – i kroti

Možda se pitate zašto bi advokat ljevičar tražio manje zakona. Nije li desnica ta koja se zalaže za smanjenje uloge države? Nije li svaki narodni pokret u istoriji ušao u bitku s državom i tragove tog sukoba ostavio u pravima na zaštitu radnika, žena ili crnaca i manjinskih etničkih zajednica?

A u Britaniji se zakon razvija na poseban način, koji običnim ljudima otežava promjenu načina organizacije društva.

Naše oslanjanje na zakon uči ljude da promjena mora doći kroz rad drugih: to je zadatak advokata koji vode bitke u sudnici, a ne samih ljudi.

U proteklih 40 godina broj zakona raste vrtoglavom brzinom. Svake godine se u zakonik doda oko 14.000 stranica novih zakona – duplo više nego prije 40 godina. Sad se množe čitave oblasti prava koje ne postoje u živom sjećanju, kao što je zakon o imigraciji, ili zakon o informacijama.

Od 1979. godine, svoj doprinos redovno daje svaka vlada, bilo da je obećala smanjenje ili proširenje uloge države. Pod Thatcherovom je sekundarno zakonodavstvo – pravila koja uvode ministri bez značajnijeg parlamentarnog nadzora – povećano za 50 posto. Blair je donio 382 nova zakona. Cameron, koji je obećao „lomaču birokratije“, stvorio 1.785 novih kaznenih djela, odnosno jedno novo kazneno djelo za svaki dan koji je njegova koalicija provela na vlasti.

Ovo nije prirodna pojava. Ukupan zbir ljudskog znanja svake godine raste; to je rutina i to je normalno i na to se niko ne žali.

Sudovi kao posrednici u sukobima – u čiju korist?

Ekspanzija pravnog okvira uglavnom je potaknuta neoliberalizmom, ekonomskom ideologijom koja britanskom politikom dominira već gotovo četiri decenije.

Kako Milton Friedman tvrdi u svojoj knjizi Capitalism and Freedom (Kapitalizam i sloboda) iz 1962. godine, stvaranje tržišta zahtijeva proširenje zakona, sa sudijama potrebnim za provođenje propisa.

Drugi razlog za umnožavanje zakona je taj što neoliberalizam podrazumijeva prelijevanje moći od običnih ljudi ka kapitalu. Vlade su zakon iskoristile za zamrzavanje ove nove ravnoteže.

[...]

Previše zakona svima otežava da shvate pravila koja drže društvo na okupu. Pitam se koliko ljudi koji čitaju ovaj članak pamte uslove svog ugovora o radu ili ugovora o zakupu. Koliko bi ljudi moglo navesti prava koja kao radnici ili zakupci mogu ostvariti čak i ako nisu navedena u njihovim ugovorima? Ko čita svoje police osiguranja ili razmatra svoja prava kad Google ili Facebook promijene svoje ugovore?

Takav jedan primjer je moderni sistem sudova za radne sporove, koji je 1970-ih godina uvela konzervativna vlada s eksplicitnim ciljem da oslabi moć sindikata.

Prije nešto više od 50 godina, radnici su svoja prava ostvarivali na radnim mjestima, uz pomoć svojih sindikata. Danas se na otkaz ne reaguje prijetnjom industrijskom akcijom, nego je mnogo uobičajenije da sindikati poslodavcu prijete podnošenjem tužbe.

Sudovi za radne sporove nisu potpuno neučinkoviti, a za poslodavca prijetnja sudom nosi rizik: sudovi su spori, priprema za njih skupa i dugotrajna, a ako radnici pobijede, ta pobjeda može biti objavljena u medijima.

Ali iz perspektive radnika, naknade koje dodjeljuje sud uvredljivo su male: i u slučaju diskriminacije i u slučaju neopravdanog otkaza, samo tri do šest mjesečnih plata.

Manje od jedne na hiljadu tužbi zbog neopravdanog otkaza rezultira nalogom za ponovni angažman ili vraćanje na posao.

Konzervativci unutar pravosuđa brojno nadmašuju liberale. I ti malobrojni liberali sad su pod ogromnim pritiskom da ograniče svoje kritike vlade. Udio uspješnih sudskih revizija koje je proveo Vrhovni sud pao je između 2020. i 2021. godine za 50 posto – što je zapanjujuća promjena. Sudije trenutno podržavaju vladine odluke u neviđenom broju, nadajući se da će ministrima dosaditi da ih napadaju, pa će preći na nekog drugog.
 

Drugi vidovi borbe

Postoji još jedan razlog što aktivisti trebaju biti oprezni zbog pretjeranog oslanjanja na zakon.

Desnica je prije 40 godina za svoje neoliberalne reforme pridobila podršku javnosti prikazavši ljevicu kao konzervativnu snagu u društvu. Desnica je ponudila slobodu napadom na sindikate i demontiranjem dijelova socijalne države, institucija koje je tadašnja ljevica morala braniti.

Današnji populisti nude raskid s neoliberalizmom – sjetite se programa Borisa Johnsona o „izjednačavanju“ – ali koriste sličan okvir kao i njihovi prethodnici na desnici, nudeći ljudima priliku da „preuzmu kontrolu“ od liberalne elite.

Šta možemo učiniti umjesto toga?

Za početak možemo zahtijevati da se zakon pojednostavi.

U zakonu o zapošljavanju to se već dešava – aktivisti se bore da svim radnicima osiguraju pravo na minimalac isti u cijeloj državi i za ukidanje ugovora koji nove oblike prekarnog rada kategoriziraju kao samozapošljavanje.

To se dešava i u zakonu o stambenim odnosima u Walesu, gdje laburistička vlada pojednostavljuje broj raznih vrsta zakupa. Uskoro će postojati samo dvije: „komunalna“ i „privatna“. Tako će stanari suočeni s deložacijom znatno lakše saznati koja prava važe za njih i da li mogu ostati. Frustrira to što se takvo pojednostavljenje ne nudi i u Engleskoj, gdje vladaju konzervativci.

Sve češći protesti protiv racija imigracijske službe, na primjer, snažan su simbol razmjere protivljenja politici Ministarstva unutarnjih poslova – ali ujedno pojedincima kojima prijeti deportacija pružaju vitalno važan prostor za pripremu pravnih žalbi na odluke imigracijske službe.

Još jedan primjer su štrajkovi Nacionalnog sindikata željezničkih, pomorskih i prometnih radnika (eng. RMT). Ne postoji zakon koji radniku dopušta da svog poslodavca prisili da tokom inflacije zadrži realne plate. Kad poslodavac insistira na onome što je u suštini smanjenje plate, radnik ga može pobijediti jedino štrajkom. Iz tog razloga je u sporu željezničkih radnika vlada pribjegla prijetnjom promjene zakona: ne zato što su to željeli radnici, nego zato što je vlada dosad mogla samo uprazno prijetiti da će željezničko osoblje zamijeniti radnicima angažovanim preko agencija.

Razmišljajući izvan okvira zakona, možemo izgraditi društvene pokrete neophodne da se obranimo dok ulazimo u razdoblje ekonomske i ekološke krize. Moramo odbaciti ponizno prihvatanje kontinuirane ekspanzije zakonskih propisa i pokazati da smo ljudi s idejama.

IZVOR: Open Democracy

Objavljeno: 22/07/2022.

FOTO: Creative Commons