Rat u Ukrajini: deset lekcija iz Sirije

Piše: 

The Syrian Canteen of Montreuil and L+equipe des Peuples Veulent

S engleskog prevela: M. Evtov

Prošlog mjeseca je na Ukrajinu i Rusiju bilo usmjereno toliko pažnje da je lako izgubiti pojam o globalnom kontekstu ovih događaja. Tim je dragocjenije ovo razmišljanje o imperijalizmu, međunarodnoj solidarnosti i razumijevanju nijansi kompleksnih i kontradiktornih borbi.

U martu 2011. godine u Siriji izbijaju protesti protiv diktatora Bashara al-Assada. Iz protesta je izrastao revolucionarni pokret protiv kojeg Assad pokreće čitavu vojsku. Neko vrijeme se ipak činilo da će biti moguće srušiti njegovu vladu. Tad na scenu stupa Vladimir Putin koji Assadu omogućava da – po cijenu ogromnih ljudskih žrtava – ostane na vlasti i osigura uporište ruskog uticaja u toj regiji. U tekstu koji slijedi, kolektiv sirijskih prognanika i njihovih drugova razmišlja o tome kako njihova iskustva tokom sirijske revolucije mogu poslužiti naporima za podršku otporu invaziji u Ukrajini i antiratnom pokretu u Rusiji.

Deset lekcija iz Sirije

Znamo da se u ovakvom trenutku teško pozicionirati. Između ideološkog jednoglasja mainstream medija i glasova koji beskrupulozno prenose propagandu Kremlja, nije lako znati koga treba slušati. Između NATO-a prljavih ruku i zlikovačkog ruskog režima, više ne znamo protiv koga da se borimo, koga da podržimo.

Kao učesnici i prijatelji sirijske revolucije, mi zastupamo treću opciju i nudimo gledište zasnovano na lekcijama stečenim tokom više od deset godina ustanka i rata u Siriji.

Da od samog početka razjasnimo: mi i danas na sve načine branimo pobunu u Siriji – da je to bio narodni, demokratski i emancipatorski ustanak, naročito koordinacioni odbori i lokalna vijeća revolucije. Iako su mnogi sve ovo zaboravili, mi tvrdimo da ovaj glas ne mogu utišati ni zločini i propaganda Bashara al-Assada niti zločini i propaganda džihadista.

U nastavku nemamo namjeru upoređivati ono što se događa u Siriji i ono što se događa Ukrajini. Iako su oba ova rata počela revolucijom i jedan od agresora je isti, situacije ostaju vrlo različite. Ali se nadamo da onima koji se iskreno zalažu za emancipatorska načela možemo ponuditi – oslanjajući se na ono što smo naučili iz revolucije u Siriji, a zatim i iz rata koji je uslijedio – neko polazište za formiranje stava.
 

1. Slušati glasove onih koji su neposredno pogođeni događajima

Umjesto stručnjaka za geopolitiku, treba slušati glasove onih koji su proživjeli revoluciju 2014. i proživjeli rat. 
Treba slušati one koji dvadeset godina pate pod Putinovom vlašću – u Rusiji i drugdje. Pozivamo vas da se okrenete glasovima ljudi i organizacija koje iz tog konteksta brane načela direktne demokratije, feminizma i egalitarizma. Razumijevanje njihovog položaja u Ukrajini i njihovih zahtjeva prema onima izvan nje pomoći će vam da formirate vlastito argumentovano mišljenje.

Ovakav pristup Siriji svojevremeno bi promovirao – a možda i podržao – impresivne i obećavajuće eksperimente u samoorganizaciji koji su cvjetali diljem zemlje. Štaviše, slušanje glasova koji dolaze iz Ukrajine podsjeća nas na to da su sve napetosti počele masovnim demonstracijama na Majdanu. Koliko god nesavršen ili „nečist“ bio taj protest, nemojmo pogriješiti i ukrajinski narodni ustanak svesti na sukob interesa između velikih sila, onako kako su neki namjerno činili da bi zamaglili sirijsku revoluciju.

2. Čuvati se geopolitike iz slobodne prodaje

Naravno da je poželjno razumjeti ekonomske, diplomatske i vojne interese velikih sila; ali ako se zadovoljite apstraktnim geopolitičkim okvirom situacije, možda ostanete s apstraktnim, nepovezanim razumijevanjem terena.

Ovakav način razumijevanja nastoji prikriti obične protagoniste sukoba, one koji nam nalikuju, one s kojima se možemo poistovjetiti.

Iznad svega, ne zaboravimo: ono što će se dogoditi jest da će ljudi patiti zbog izbora vladara koji svijet vide kao šahovsku tablu, kao rezervoar resursa za pljačku. Upravo tako tlačitelji vide svijet. Ali narodi nikada ne bi smjeli usvojiti njihov pogled na svijet, narodi bi se trebali usmjeriti na izgradnju mostova i pronalaženje zajedničkih interesa.

To ne znači da trebamo zanemariti strategiju, nego da strategiju trebamo kreirati po našim vlastitim uslovima, u mjeri u kojoj sami možemo nešto učiniti – umjesto da raspravljamo o tome treba li premjestiti tenkovske divizije ili smanjiti uvoz plina.

Pogledajte naše konkretne prijedloge na kraju članka.

3. Ne pristajati na razlikovanje „dobrih” i „loših” prognanika

Da budemo jasni – prihvat sirijskih izbjeglica u Evropi, iako daleko od idealnog, često je bio srdačniji nego prijem koji se nudio izbjeglicama iz podsaharske Afrike, na primjer.

Slike odbijanja crnih izbjeglica na granici Ukrajine i Poljske i komentari u korporativnim medijima koji „visokokvalitetnim” ukrajinskim izbjeglicama daju povlašten položaj u odnosu na sirijske barbare, dokazuju sve veću neobuzdanost evropskog rasizma.

Mi branimo bezuslovnu dobrodošlicu za Ukrajince koji bježe od užasa rata, ali odbijamo bilo kakvu hijerarhiju između izbjeglica.

4: Biti oprezan s korporativnim medijima

Ako se, kao u Siriji, pretvaraju da zastupaju humanistički i progresivan program, većina se tih medija ograničava na viktimizirajući i depolitizirajući prikaz Ukrajinaca na terenu i u egzilu. Ti Ukrajinci će imati priliku da govore samo o pojedinačnim slučajevima, bijegu i strahu od bombi i tako dalje. To gledaoce sprečava da Ukrajince shvate kao punopravne političke aktere sposobne da iznesu mišljenja i političke analize o situaciji u vlastitoj zemlji.

Povrh toga, takvi mediji često vrše promociju grube i neiznijansirane prozapadne pozicije, bez istorijske dubine i ispitivanja pokretačkih interesa zapadnih vlada, koje se predstavljaju kao branitelji dobrote, slobode i idealizovane liberalne demokratije.

5. Ne prikazivati zapadne zemlje kao snage dobra

Nemojmo biti naivni u odnosu na NATO i zapadne zemlje, iako ne vrše direktnu invaziju na Ukrajinu. Moramo odbiti da ih predstavljamo kao branioce „slobodnog svijeta”.

Ne zaboravimo da je Zapad svoju moć izgradio na kolonijalizmu, imperijalizmu, ugnjetavanju i pljačkanju bogatstva stotina naroda diljem svijeta – a sve te procese nastavlja i danas.

Govoreći samo o 21. stoljeću, ne zaboravimo katastrofe izazvane invazijama Iraka i Avganistana. U skorije vrijeme, tokom arapskih revolucija 2011. godine, Zapad nije podržao demokratske i progresivne struje, nego se uglavnom bavio održavanjem svoje dominacije i svojih ekonomskih interesa. Istovremeno i dalje prodaje oružje arapskim diktaturama i zaljevskim monarhijama i održava s njima privilegovane odnose. Francuska je svojom intervencijom u Libiji sramotno lažirala rat iz ekonomskih razloga, prerušivši ga u podržavanje borbe za demokratiju.

Povrh ovakve uloge međunarodne zajednice, situacija u ovim zemljama sve se više pogoršava intenziviranjem autoritarizma, nadzora, nejednakosti i, iznad svega, rasizma.

Ako danas vjerujemo da Putinov režim predstavlja veću prijetnju samoopredjeljenju naroda, to nije zato što su zapadne zemlje odjednom postale „dobre”, nego zato što zapadne sile više nemaju onoliko sredstava da održe svoju dominaciju i hegemoniju.
Ostajemo sumnjičavi prema ovoj hipotezi – jer ako Putina poraze zapadne zemlje, to će doprinijeti jačanju njihove moći.

Stoga Ukrajincima savjetujemo da ne računaju na „međunarodnu zajednicu” ni na Ujedinjene nacije – koji se, kao u Siriji, ističu licemjerjem i skloni su mamiti ljude da povjeruju u himere.

6. Boriti se protiv svih imperijalizama!

„Kampizam” je riječ koju koristimo za opis doktrine iz jedne druge ere. Tokom Hladnog rata su pristalice ove dogme smatrali da je najvažnije podržati SSSR, po svaku cijenu, protiv kapitalističkih i imperijalističkih država.

Ova doktrina opstaje i danas u dijelu radikalne ljevice koji podržava Putinovu Rusiju u invaziji Ukrajine, ili pak relativizira ovaj rat. Koriste se izlikom da ruski režim utjelovljuje borbu protiv zapadnog i atlantističkog [tj. pro-NATO] imperijalizma. Isto su to govorili i za sirijski režim. Nažalost, taj manihejski antiimperijalizam, koji je potpuno apstraktan, odbija vidjeti imperijalizam u bilo kojem akteru osim u Zapadu.

No, potrebno je priznati šta već godinama rade ruski, kineski, pa i iranski režim. Proširuju svoju političku i ekonomsku dominaciju u pojedinim regijama tako što lokalno stanovništvo lišavaju vlastitog samoodređenja. Neka kampisti ovo opisuju kojom god riječju žele, ako im se „imperijalizam” ne čini adekvatnim, ali mi nikada nećemo prihvatiti nikakvo opravdanje za nasilje i dominaciju nad stanovništvom u ime pseudoteorijske preciznosti.

Što je najgore, ovakva pozicija gura ovu „ljevicu“ da prenosi propagandu dotičnih režima – do te mjere da negira dobro dokumentovana zlodjela. Ustanak na Majdanu opisuju kao „državni udar“ i negiraju ratne zločine koje je počinila ruska vojska u Siriji. Oslanjajući se na (često razumljivo) nepovjerenje u mainstream medije, ova je ljevica – uvjerena da ti mediji šire laži – otišla tako daleko da poriče da je Assadov režim koristio sarin.

To je prezira dostojan i neodgovoran stav, s obzirom na to da širenje teorija zavjere nikad ne pogoduje emancipatorskim snagama, nego ekstremnoj desnici i rasizmu. U slučaju rata u Ukrajini, ovi imbecilni antiimperijalisti, od kojih neki ipak tvrde da su antifašisti, posredni su saveznici velikog dijela ekstremne desnice.

Krajnja desnica je u Siriji, zapaljena fantazijama o nadmoći i snovima o krstaškom ratu protiv islama, već branila Putina i sirijski režim zbog njihovih navodnih akcija protiv džihadizma – a da nikad nije shvatila odgovornost Assadovog režima za uspon džihadista u Siriji.

7. Ne pripisivati jednaku odgovornost Ukrajini i Rusiji

U Ukrajini je svima poznat identitet napadača.

Ako je Putinova ofanziva na neki način odgovor na pritisak NATO-a, to je prije svega nastavak imperijalne i kontrarevolucionarne ofanzive.

Nakon invazije na Krim, nakon što je pomogao u gušenju ustanaka u Siriji (2015-2022.), Bjelorusiji (2020.) i Kazahstanu (2022.), Vladimir Putin u zemljama pod svojim uticajem više ne toleriše ovaj vjetar protesta – oličen svrgavanjem proruskog predsjednika tokom ustanka na Majdanu. On želi slomiti svaku emancipatorsku želju koja bi mogla oslabiti njegovu moć.

Ni u Siriji nema sumnje ko je direktno odgovoran za rat. Sirijski režim Bashara al-Assada, naredivši policiji da još od prvih dana protesta puca, zatvara i muči demonstrante, jednostrano je odlučio da započne rat protiv stanovništva. Voljeli bismo da oni koji brane slobodu i jednakost budu jednoglasni u stavu protiv ovakvih diktatora koji ratuju protiv vlastitog naroda. Voljeli bismo da je tako bilo i u slučaju Sirije.

Ako razumijemo i pridružujemo se pozivu za okončanje rata, insistiramo da to moramo učiniti bez ikakvih nejasnoća u pogledu identiteta agresora.
Obične ljude ne možemo kriviti što su uzeli oružje da bi pokušali odbraniti svoje živote i živote svojih porodica – ni u Ukrajini, ni u Siriji, ni bilo gdje drugdje u svijetu.

Generalno, savjetujemo ljudima koji ne znaju šta je diktatura (čak iako zapadne zemlje sve otvorenije postaju autoritarne) i nikad nisu doživjeli bombardovanje, da se suzdrže od toga da Ukrajincima govore – kako su već govorili Sirijcima ili Hongkonžanima – da ne traže pomoć od Zapada ili da ne priželjkuju liberalnu ili reprezentativnu demokratiju kao krajnje ograničen politički sistem.

Jer su nesavršenosti ovih političkih sistema već mnogima itekako jasni – ali njihov prioritet nije da zadrže besprijekornu političku poziciju, nego da i sutradan prežive bombardovanje, ili da ne završe u zemlji u kojoj se za neopreznu riječ može dobiti dvadeset godina zatvora.

Insistiranje na ovakvoj vrsti purističkog diskursa pokazuje odlučnost da se nečija teorijska analiza nametne tuđoj situaciji. Ovo ukazuje na istinsku nepovezanost s terenom i vrlo zapadnjačku vrstu privilegija.

Umjesto toga, poslušajmo riječi ukrajinskih drugova koji su, u duhu riječi Mihaila Bakunjina, rekli: „Čvrsto vjerujemo da je i najnesavršenija republika hiljadu puta bolja od najprosvjećenije monarhije.“

8. Shvatiti da je društvo u Ukrajini, kao i u Siriji i u Francuskoj, ispresijecano različitim strujama.

Poznata nam je procedura u kojoj vladar naznači neku ozbiljnu prijetnju da bi uplašio potencijalne saveznike pobune. To uključuje retoriku o „islamističkom terorizmu” koju je Bashar al-Assad koristio od prvih dana revolucije u Siriji; isto tako danas Putin i njegovi saveznici vitlaju prijetnjom „nacizma“ i „ultranacionalizma“ da bi opravdali invaziju na Ukrajinu.

Ako, s jedne strane, prepoznajemo da je ova propaganda namjerno pretjerana i da je ne smijemo legitimizirati, s druge strane nas naše iskustvo u Siriji potiče da ne potcjenjujemo reakcionarne struje unutar narodnih pokreta.

U Ukrajini su ukrajinski nacionalisti, uključujući fašiste, odigrali važnu ulogu u protestima na Majdanu i u ratu protiv Rusije, koji je uslijedio. Štaviše, od ovog iskustva su profitirali i, poput bataljona Azov, postali legitiman dio ukrajinske regularne vojske. Međutim, to ne znači da je većina ukrajinskog društva ultranacionalistička ili fašistička.

Krajnja desnica je na prošlim izborima osvojila samo 4% glasova; ukrajinski predsjednik, rusofoni jevrejin, izabran je sa 73% glasova.

U pobuni u Siriji džihadisti su počeli kao marginalni akteri, ali su dobijali sve veći značaj dijelom zahvaljujući i vanjskoj podršci koja im je omogućila da se vojno nametnu, a na štetu građanskog pokreta i najprogresivnijih sudionika.

Ekstremna desnica svugdje prijeti širenju demokratija i socijalnih revolucija; to je bez sumnje slučaj u današnjoj Francuskoj. U Francuskoj se ta ista ekstremna desnica pokušala nametnuti tokom pokreta Žutih prsluka. Ako je tada i potučena, potučena je zahvaljujući egalitarnim stavovima i odlučnosti antiautoritarnih i antifašističkih aktivista, a ne zahvaljujući pametovanju stručnjaka.

Vodite računa o tome da braniti narodni otpor (i u Ukrajini i u Rusiji) ruskoj invaziji ne znači biti naivan prema političkom režimu proizašlom s Majdana. Ne može se reći da je pad Janukoviča rezultirao stvarnim proširenjem direktne demokratije ili razvojem egalitarističkog društva kakvog želimo u Siriji, Rusiji, Francuskoj i svuda u svijetu.

Koristeći nama dobro znani izraz, neki ukrajinski aktivisti nazivaju postMajdan „ukradenom revolucijom“.
Osim što je data važna pozicija ultranacionalistima, mora se znati da su ukrajinski režim su ponovo uspostavili oligarsi i drugi koji su se bavili odbranom vlastitih ekonomskih i političkih interesa i širenjem kapitalističkog i neoliberalnog modela nejednakosti.
Isto tako, iako je naše znanje o ovoj temi i dalje ograničeno, teško nam je povjerovati da ukrajinski režim nema odgovornosti u pogoršanju tenzija sa separatističkim regijama u Donbasu.

Revolucionari na terenu u Siriji imaju svako pravo da žestoko kritikuju izbore političke opozicije pozicionirane u Istanbulu. Mi i dalje žalimo zbog njihovog izbora da ne uzmu u obzir legitimne zahtjeve manjina poput Kurda.

Neoliberalni režim i fašistički elementi sastavni su dijelovi svih zapadnih demokratija.

Iako ove protivnike emancipacije ne treba potcijeniti, ovo nije razlog da se ne zagovara narodni otpor invaziji. Naprotiv, kao što bismo željeli da su to drugi činili tokom sirijske revolucije, pozivamo vas da podržite najprogresivnije samoorganizovane struje unutar ukrajinske odbrane.

9. Podržati narodni otpor u Ukrajini i Rusiji

Kako su dokazale arapske revolucije, Žuti prsluci i Majdan, pobune 21. stoljeća neće biti ideološki „čiste“. Iako razumijemo da je ugodnije i poticajnije identificirati se s moćnim (i pobjedničkim) akterima, ne smijemo iznevjeriti svoje temeljne principe.

Pozivamo radikalnu ljevicu da skine svoje stare konceptualne naočale i da svoje teorijske stavove suoči sa stvarnošću. Ove pozicije se moraju prilagoditi stvarnosti, a ne obrnuto.
Upravo iz tih razloga pozivamo ljude da u Ukrajini daju prioritet inicijativama podrške koje dolaze iz baze: inicijativama samoobrane i samoorganizacije koje trenutno cvjetaju.
Često se može otkriti da ljudi koji se sami organizuju zapravo brane radikalne koncepcije demokratije i socijalne pravde – čak i ako sebe ne nazivaju „ljevičarima” ili „progresivnima”.

Vjerujemo i da bi, kako kažu mnogi ruski aktivisti, narodni ustanak u Rusiji mogao pomoći da se rat okonča, baš kao i 1905. i 1917. godine. Kad uzmemo u obzir razmjere represije u Rusiji od početka ovog rata – zatvoreno preko deset hiljada demonstranata, medijska cenzura, blokiranje društvenih mreža a uskoro možda i Interneta – nemoguće je ne nadati se da bi revolucija mogla dovesti do pada režima. Ovo bi konačno zaustavilo, jednom zauvijek, Putinove zločine u Rusiji, Ukrajini, Siriji i drugdje.

To je slučaj i sa Sirijom gdje bi nas, nakon internacionalizacije sukoba, daleko od toga da zamjeramo iranskom, ruskom ili libanonskom narodu, pobune ovih naroda mogle natjerati da ponovo povjerujemo u mogućnost da će pasti i Bashar al-Assad.

Isto tako želimo vidjeti radikalne preokrete i radikalna proširenja demokratije, pravde i jednakosti u Sjedinjenim Državama, Francuskoj i svakoj drugoj zemlji koja svoju moć zasniva na ugnjetavanju drugih naroda ili dijela vlastite populacije.

10. Izgraditi novi internacionalizam odozdo

Iako smo radikalno protiv svih imperijalizama i svih modernih oblika fašizma, vjerujemo da se ne možemo ograničiti samo na antiimperijalističke ili antifašističke stavove. Čak i ako služe za objašnjenje mnogih konteksta, oni i rizikuju da revolucionarnu borbu ograniče na negativnu viziju, svodeći je na reaktivnost, na trajni otpor bez vizije.

Vjerujemo da ostaje neophodno napraviti pozitivan i konstruktivan prijedlog kakav je internacionalizam. To znači povezivanje ustanaka i borbi za ravnopravnost širom svijeta.
Osim NATO-a i Putina, postoji i treća opcija: internacionalizam odozdo.

Danas revolucionarni internacionalizam mora svugdje pozvati ljude da brane narodni otpor u Ukrajini, kao što ih treba pozvati i da podrže sirijska lokalna vijeća, komitete otpora u Sudanu, teritorijalne skupštine u Čileu, kružne tokove Žutih prsluka i palestinsku intifadu.

Naravno, živimo u sjeni radničkog internacionalizma – kojeg su podržavale države, stranke, sindikati i velike organizacije – i koji je mogao imati težinu u međunarodnim sukobima u Španiji 1936. godine i kasnije, 1960-ih i 1970-ih godina, u Vijetnamu i Palestini.

Danas nam svugdje u svijetu – od Sirije do Francuske, od Ukrajine do Sjedinjenih Država – nedostaju emancipatorske snage velikih razmjera i sa značajnom materijalnom bazom. Iako se nadamo pojavi, kako se naizgled događa u Čileu, novih revolucionarnih organizacija baziranih na lokalnim samoorganizovanim inicijativama, branimo internacionalizam koji podržava narodne ustanke i pozdravlja sve prognane.

I u ovom nastojanju pripremamo teren za povratak istinskom internacionalizmu, koji će, nadamo se, jednog dana ponovo predstavljati alternativni put drugačiji od modela zapadnjačkih kapitalističkih demokratija i kapitalističkog autoritarizma, bilo ruskog ili kineskog.

Takva koncepcija onoga što smo radili u Siriji sigurno bi pomogla revoluciji da održi demokratski i egalitaristički pravac. Ko zna, možda bi to i doprinijelo našoj pobjedi.

Dakle, to što smo internacionalisti nije samo etički princip nego i posljedica revolucionarne strategije. Stoga zastupamo potrebu za stvaranjem veza i saveza između samoorganizovanih snaga koje rade na emancipaciji sviju bez razlike.
To je ono što nazivamo internacionalizmom odozdo, internacionalizmom naroda.

Prijedlog stavova o ruskoj invaziji na Ukrajinu

  • Izraziti punu podršku ukrajinskom narodnom otporu protiv ruske invazije.

  • Dati prioritet podršci samoorganizovanim grupama koje brane emancipatorske pozicije u Ukrajini; kroz donacije, humanitarnu pomoć i objavljivanje njihovih zahtjeva.

  • Podržati progresivne antiratne i antirežimske snage u Rusiji i objavljivati njihove stavove.

  • Udomiti ukrajinske prognanike i organizovati događaje i infrastrukturu da bi se čuo i njihov glas.

  • Boriti se protiv svih proputinovskih diskursa, posebno na ljevici. Rat u Ukrajini nudi ključnu priliku da se definitivno stane na kraj kampizmu i (uvijek) toksičnom mačizmu.

  • Ideološka borba protiv pro-NATO diskursa.

  • Uskratiti podršku svima koji brane ultranacionalističku, ksenofobičnu i rasističku politiku, u Ukrajini i drugdje.

  • Permanentna kritika djelovanja NATO-a u Ukrajini i drugdje, i nepovjerenje prema njima.

  • Održavati pritisak na vlade da bi se nametnuli zahtjevi samoorganizovanih aktera na terenu; demonstracijama, direktnim akcijama, transparentima, forumima, peticijama i drugim sredstvima.

Nažalost, ovo nije mnogo, ali to je sve što možemo ponuditi sve dok ovdje ili drugdje ne postoji autonomna sila koja se bori za jednakost i emancipaciju, a koja je sposobna pružiti ekonomsku, političku ili vojnu podršku.

Iskreno se nadamo da će ove pozicije ovoga puta pobijediti. Ako se to dogodi, bićemo presretni, ali nikad nećemo zaboraviti da je u slučaju Sirije sve to izostalo i da smo to skupo platili.

IZVOR: CrimethInc.

Objavljeno: 07/03/2022.

FOTO: SOPA Images

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

21/03/2022