Piše: Donald Yacovone

Bila je tu, na kolicima, uz pedeset drugih udžbenika za osnovne i srednje škole. Njen žarko crveni hrbat vraćao me u drugo vrijeme i na drugo mjesto. Listajući nove bijele stranice te knjige, sjetio sam se svega. Uzvikom sam preplašio prisutne u odjelu posebnih kolekcija biblioteke Monroe C. Gutman na univerzitetu Harvard. Knjiga Exploring the New World – koja je doživjela nekoliko izdanja u periodu između 1953. i 1965. godine – bila mi je glavno štivo za predmet društvenih nauka u petom razredu osnovne škole u Saratogi (savezna država California).

Radio sam veliku studiju o naslijeđu abolicionizma i počecima savremenog pokreta za građanska prava, te sam u sklopu svog istraživanja odlučio ispitati predstavljanje abolicionizma u školskim udžbenicima. Mislio sam da će zadatak biti jednostavan. Protivno očekivanjima, našao sam se usred harvardske kolekcije od skoro 3.000 udžbenika američke historije objavljenih u periodu od 1800-ih do 1980-ih. Iako mi to nije bila prvobitna namjera, počeo sam proučavati kako već decenijama u školama govorimo o abolicionizmu, rasi, ropstvu, Građanskom ratu i dobu rekonstrukcije.

Nakon što sam pregledao prvih pedesetak udžbenika, jednog jutra mi je postalo jasno sa čim imam posla, koje se lekcije i koji prioriteti prenose sa stranica knjiga u glave učenika koji su ih prisiljeni čitati. Sve se svodilo na jedno: nadmoć bijele rase. Jedna knjiga je čak naslovljena Historija bijelog čovjeka. U većini udžbenika, bez obzira na godinu objavljivanja, Afro-Amerikanci predstavljeni su kao „nepismeni crnci”, robovi, ili bezimene apstrakcije koje samo stvaraju „probleme” bijelcima evropskog porijekla — navodno jedinim pravim protagonistima historije.

U svakom poglavlju i svakoj temi u hiljadama udžbenika korištenim širom zemlje prisutna je ideja o prioritetnosti, dominantnosti i važnosti bijelaca. To je velika tektonska ploča na kojoj počiva američka kultura. I mada smo uspješno eliminisali najgore nedostatke naših udžbenika, u školskom gradivu i načinu predavanja još uvijek ima tema, činjenica i stavova karakterističnih za ideologiju nadmoći bijele rase.

Akademici često jadikuju da su potpuno nevažni, da niko ne kupuje njihove knjige i slično. Međutim, istražujući američke udžbenike shvatio sam da su historičari dvadesetog vijeka u velikoj mjeri oblikovali američko poimanje historije. Rezultati su bolno očigledni. Njihova djela završila su u školama ili posredno, zahvaljujući tumačenjima nastavnika, upravitelja ili popularnih autora, ili neposredno: mnoge udžbenike koje sam pregledao napisali su historičari s doktorskim diplomama. Želimo li shvatiti zašto je ideja o nadmoći bijele rase još uvijek ključni dio američkog društva, moramo prepoznati koliko je ta ideja od samog početka prisutna u školskom gradivu.

Knjiga History of the United States (1832.) Noaha Webstera uznemirujući je i tipičan primjer udžbenika američke historije objavljenog prije Građanskog rata. Webster, poznat po svom rječniku engleskog jezika, jednom je rekao Amosu G. Bemanu, svešteniku i vođi abolicionističkog pokreta, da „kovrčavi Afrikanci nemaju, niti mogu imati vlastitu historiju”. Za Webstera su Afrikanci niko i ništa, dok su puritanci, posebni oni iz države Connecticut, praoci nacije. Kolonije (kasnije države) ispod linije razgraničenja Mason-Dixon spominju se u Websterovoj knjizi svega nekoliko puta, a ropstvo se ne spominje uopšte. Historija je za njega zapis o puritanskim praocima i ni o kom više. Standard bijele historije već je postavljen.

U udžbenicima američke historije sve do 1860-ih nema imena abolicionista, niti ikakvog spomena abolicionističkog pokreta. Kad se ropstvo i spominje, uglavnom se govori o kongresu ili političkim vođama poput Henrya Claya. Historiju čine evropske istraživačke misije, kolonizacija, revolucija. Pravljenje ustava, stranačka politika, predsjedničke administracije – samo je to historija.

(…)

U stotinama drugih udžbenika jasno dolaze do izražaja stvarni interesi autora i njihove predrasude o eri rekonstrukcije (…). Najgore je što skoro sve knjige objavljene prije 1960-ih odlikuje neprestano, pretjerano korištenje izraza „nepismeni crnci”. Opisi ere rekonstrukcije u historijskim udžbenicima objavljenim između 1900-ih i sredine 1960-ih zaista su fascinantan prikaz arogancije bijelaca, nemoći crnaca i nostalgičnog prizivanja starih dobrih dana ropstva i rasne dominacije bijelaca na američkom Jugu.

(…) od svih knjiga najviše se ističu djela Davida Saville Muzzeya, historičara s univerziteta Columbia, jer su upravo ona najsnažnije oblikovala mišljenje čitavih generacija o ključnoj krizi američke historije. Muzzey je kao autor preko pedeset naslova postao iznimno utjecajan, posebno zahvaljujući knjizi History of the American People – ilustrovanom srednjoškolskom udžbeniku od 700 stranica koji se neprestano koristio od 1927. do 1938. godine, a pod različitim nazivima i decenijama kasnije.

Muzzey tvrdi da su Građanski rat izazvale „međusobne provokacije abolicionista i gorljivih branitelja ropstva”, te da je američki Sjever najodgovorniji za rat pošto je svojim nemilosrdnim nasrtajima na ropstvo primorao Jug na odcjepljenje. Nadalje, eru rekonstrukcije Muzzey naziva potpunom katastrofom u kojoj su se neuki robovi okomili na „svoje nekadašnje gospodare… jedine ljude koji su im mogli pomoći”. Radikali sa Sjevera stvorili su „orgiju neumjerenosti, prijevare i odurne nekompetentnosti”, namećući Jugu „nepodnošljivi teret crnačke vladavine”. Ovaj „zločin rekonstrukcije”, tvrdi autor, postao je izvor međusobnog animoziteta „koji traje i danas”.

Tradiciju višedecenijskog akademskog pisanja o zlu rekonstrukcije nastavlja i knjiga The Story of Our America Gertrude Van Duyn Southworth i Johna Van Duyna. Korištena je u saveznoj državi Indiana kao udžbenik za sedmi i osmi razred, a sadrži sliku članova Ku Klux Klana u bijelim haljama, na konjima također prekrivenim bijelim ogrtačima. Ova slika, preuzeta iz filma The Birth of a Nation (1915.) pokazuje kako su članovi KK klana i sličnih grupa porazili korumpirane ništarije i sjevernjake koji su došli vladati Jugom, kao i njihove crne pomagače, te ponovno uspostavili opravdanu dominaciju poštenih bijelaca. Knjiga je objavljena 1951. godine. Iako se ukidanje ropstva predstavlja kao veliko postignuće, sve to na kraju ne vrijedi ništa jer su netolerantni i agresivni radikalni republikanci izveli državni udar kako bi preuzeli vlast i bespomoćnom Jugu nametnuli pravo glasa za crnce.

(…)

A šta je s udžbenikom Exploring the New World koji sam ja koristio u petom razredu? Ta knjiga nudi krajnje pojednostavljenu verziju historije. Ne spominju se abolicionisti, čak ni abolicionistički pokret, a za robove se kaže da su bili neophodni za branje pamuka. „Ko bi drugi to radio?” – pitaju se autori. Međutim, na Sjeveru su smatrali da muškarce i žene ne bi trebalo „kupovati i prodavati”. Knjiga na kraju govori blago o ropstvu i Građanskom ratu, kaže da su svi bili hrabri, da su se svi borili za svoje principe, a da Robert E. Lee objedinjuje sve što je plemenito i herojsko u američkom društvu. „Danas se njegovo ime podjednako obožava i štuje i na Sjeveru i na Jugu. Znamo da on nije bio samo galantni južnjački heroj, već i veliki Amerikanac”.

Knjigu nikad nisam zaboravio, ali me se njene lekcije na svu sreću nisu pretjerano dojmile. Ipak, s obzirom na eksploziju rasne mržnje širom zemlje, ne mogu da se ne zapitam čemu danas učimo našu djecu.

Southern Poverty Law Center nedavno je objavio izvještaj pod naslovom Teaching Hard History. Izvještaj pokazuje da smo kao nacija sramno iznevjerili dužnost tačnog i iskrenog predavanja historije u školama. Od svih učenika koje je anketirao SPLC, tek je 8% prepoznalo ropstvo kao ključni povod Građanskom ratu. Jako malo nastavnika i još manji broj udžbenika povezuje historiju ropstva ove države s historijom rasnih odnosa. Skoro svi nastavnici i udžbenici obuhvaćeni istraživanjem revnosno izbjegavaju govoriti o nadmoći bijele rase, baš kao što to čine i udžbenici devetnaestog i dvadesetog stoljeća.

Uprkos velikoj produkciji akademskih radova od 1960-ih do danas, čini se da još uvijek predajemo historiju kao nešto što je mrtvo. No, Hasan Kwame Jeffries, vanredni profesor historije na univerzitetu Ohio, u predgovoru izvještaja Teaching Hard History, upozorava: „Ropstvo nije stvar prošlosti. Ono i danas puni novinske stupce”.

Historija nije mrtva. „Nosimo je u sebi”, kako je jednom rekao slavni James Baldwin. Historija „nas kontroliše na brojne načine, a da toga nismo ni svjesni, i prisutna je baš u svemu što radimo. Ne može ni biti drugačije, jer upravo je historija naša polazna tačka, izvor našeg identiteta i naših stremljenja”.

Preneseno sa: https://www.chronicle.com/article/How-Scholars-Sustained-White/243053 (8. april 2018)