Radni ljudi (opet) nose teret krize

Piše: 

John Clarke
Teret ekonomske krize svaljuje se na leđa onih koji su tom krizom već najviše pogođeni. Propisuju se lijekovi od kojih je više štete nego koristi: ničim ograničeno divljanje cijena, privatizacija javnih preduzeća i vitalnih javnih usluga, smanjenje plata, rezanje socijalnih davanja. Zaštićene su samo korporacije koje se nastavljaju bogatiti. Najistaknutiju ulogu u ovim programima osiromašenja društava igra notorni Međunarodni monetarni fond. O globalnom izvještaju koji bespoštedno raskrinkava programe međunarodnih finansijskih institucija, ali kao odgovor na njih nudi vrlo mlaka rješenja. @RiD

 

S engleskog prevela: M. Evtov

Okončajte mjere štednje: Globalni izvještaj o budžetskim rezovima i štetnim društvenim reformama od 2021. do 2025. godine, čiji su autori Isabel Ortiz i Matthew Cummins, a podržava ga 12 sindikalnih tijela i nevladinih organizacija, nudi uvjerljive dokaze da se „svijet suočava s teškom pandemijom štednje“.

Izvještaj pokazuje da je 2021. godine mjerama štednje pogođeno oko 6,3 milijarde ljudi, a taj broj će se do sljedeće godine povećati na 6,7 milijardi – ili 85% čovječanstva (str. 11).

Da bi to pokazali, autori pomno razmatraju „opseg budžetskih rezova u 189 zemalja na osnovu MMF-ovih projekcija do 2025. godine“. Analizom su obuhvaćena i „posljednja 267 izvještaja zemalja MMF-a, da bi se utvrdilo koje mjere štednje razmatraju ministarstva finansija pojedinih zemalja i MMF” (str. ii).

Pozadinu za ovaj novi napad mjera štednje čine „ljudska i ekonomska kriza bez presedana“ (str. 5) koje je pokrenula pandemija.

Nadalje, ova „politika se provodi dok mnogi dijelovi svijeta doživljavaju nove valove COVIDa-19, ekonomski rast stagnira ili postaje negativan [a] prehrambena nesigurnost nikad nije bila veća” (str. 10).

Autori otkrivaju da trenutno „51 vlada predviđa da će u periodu 2022-23. trošiti manje nego u periodu 2018-19. – u prosjeku za 4,1% manje u smislu BDP-a“, a najsiromašnije zemlje, uključujući Sudan i Jemen, smanjile su budžete za više od 25% (str.14).

U Izvještaju se upozorava i da se planira intenzivirano ponavljanje mjera usvojenih nakon 2008. godine. „Po trenutnim procjenama, 2021. godine su svoje budžete smanjile 134 zemlje“ i, što je još gore, „prosječno smanjenje izgleda mnogo veće 2021. godine nego u ranijim ekonomskim šokovima – 3,5% BDP-a 2021. godine naspram 2,4% za periode 2010-11. i 2016-17.“ (str.9).
 

„Reforme“ na teret radnih ljudi

U Izvještaju se nadalje pokazuje da vlade širom svijeta „trenutno razmatraju ili provode 11 vrsta politika štednje koje imaju negativan društveni učinak na njihovu populaciju, a naročito na žene“ (str. 16).

Autori sugeriraju da su „mjere štednje postale nova normalnost“, strategija koju međunarodne finansijske institucije koriste za minimiziranje javnog sektora i države blagostanja i – podršku privatnom sektoru“ (str. 22).

„Strogo usmjerena i racionalizovana socijalna pomoć glavni je politički kanal za ograničavanje ukupnih rashoda, smatra 120 vlada” (str. 27). Mjere ove vrste često se „provode smanjivanjem podrške djeci i porodicama, te programima za žene, nezaposlene, starije i osobe s invaliditetom, a oskudni se resursi usmjeravaju samo na dio ekstremno siromašnih“ (str. 27).

Iako „MMF nije osposobljen za kreiranje socijalne politike“ (str. 24), odavno već gura da se univerzalni socijalni programi uguše i zamijene najminimalnijim oblicima socijalne zaštite za najsiromašnije.

Inicijative za „smanjenje plata u javnom sektoru rasprostranjene su širom svijeta, a razmatra ih 91 vlada – u 27 zemalja s visokim dohotkom i 64 zemlje u razvoju“ (str. 32). Katastrofalni učinci podrivanja javnih usluga i osiromašenja radnika koji ih pružaju sasvim su jasni. „Na primjer, u ruralnim područjima i urbanim sirotinjskim četvrtima gdje prevladava siromaštvo, učitelj i medicinska sestra znače da dijete ima pristup obrazovanju i zdravstvu.“ (str. 33).

U desecima situacija „MMF u svojim izvještajima savjetuje zemljama smanjenje subvencija za hranu, poljoprivredu, gorivo, električnu energiju, plin, te drugih subvencija“ (str. 35). U Izvještaju se navodi da ako se „ukinu osnovne subvencije, rastu i troškovi hrane i prevoza, koje si onda mnoga domaćinstva ne mogu priuštiti; više cijene energije usto imaju i tendenciju smanjenja ekonomskih aktivnosti i uzrokuju nezaposlenost“ (str. 36).

Izvještaji MMF-a o pojedinim zemljama nejasno referiraju na „reforme državnih ili javnih preduzeća“, a ova formulacija zapravo prikriva činjenicu da „79 vlada širom svijeta razmatra privatizaciju“ (str. 39). Dok međunarodne finansijske institucije poput MMF-a smatraju da „privatizacija unapređuje efikasnost i kratkoročne fiskalne dobitke, [ali se pokazalo i da] često dovodi do gubitka radnih mjesta, te da radnicima znači smanjenje plata, a potrošačima više cijene i niži kvalitet usluga“ (str. 39-40 ).

Ovaj Izvještaj otkriva da „74 vlade u 55 zemalja u razvoju i 19 zemalja s visokim dohotkom“ razvijaju planove za „reformu“ starosnih penzija. Iako „usvajanje drastičnih mjera štednje bez odgovarajućeg razmatranja njihovih društvenih učinaka“ već „povećava siromaštvo u starijoj dobi“ (str. 42), s posebno užasnim rezultatima u siromašnim zemljama.

Potkopavanje radničkih prava, opisano kao „fleksibilizacija“, još je jedan glavni element napada koji se priprema. Mjere koje usavršavaju brojne vlade i planeri MMF-a uključuju „ograničavanje minimalne plate, ograničavanje usklađivanja plata [s rastom troškova života, op.ur.]; decentralizaciju, ograničavanje ili ukidanje kolektivnog pregovaranja; povećanje prava poslodavaca da otpuste radnika; olakšavanje zapošljavanja radnika na privremene/netipične i nesigurne ugovore” (str. 49).

S obzirom na to da se pandemija još uvijek razvija i da posljedice krize troškova života uzimaju svoj danak, zvuči nevjerovatno da se kuju planovi za smanjenje izdataka za zdravstvo, čak i u najsiromašnijim zemljama. „Mjere prilagođavanja zdravstva obično uključuju povećane korisničke naknade ili naknade za zdravstvene usluge, smanjenje medicinskog osoblja, mjere štednje u javnim zdravstvenim ustanovama, ukidanje naknada, postepeno ukidanje tretmana i usluga, ili povećanu participaciju za farmaceutske proizvode“ (str. 50). Intenziviranje takvih mjera u sadašnjem kontekstu predstavljalo bi čin masovnog društvenog ubistva.

U nekih 86 zemalja, od kojih su mnoge vrlo siromašne, u toku su i rasprave o uvođenju dodatnih poreza na potrošnju, što bi povećalo cijene najosnovnijih i najnužnijih artikala.


„Primarna opasnost ovog pristupa je to što je regresivan, proporcionalno više opterećuje domaćinstva s nižim prihodima s obzirom na to da ona troše veći dio svojih prihoda nego bogatija domaćinstva, čime se produbljuju već postojeće nejednakosti ” (str. 52).

U desetinama zemalja, MMF vrši pritisak da se šire „privatno-javna partnerstva“ po kojima se kapitalističkim interesima daju finansijski poticaji da preuzmu pružanje javnih usluga i stvaranje infrastrukture.

Uprkos tome što takvi poduhvati „predstavljaju daleko veći trošak za javni budžet i građani na kraju plaćaju više, jer privatne kompanije ubiru profit, imaju mnogo veće transakcijske troškove, veće troškove kapitala, a privatni operateri obično naplaćuju svoje usluge po višim cijenama“ (p .56).

Konačno, u 28 zemalja vode se rasprave o strategiji povećanja naknada i tarifa za javne usluge:

 „To može dovesti do toga da robe i usluge stanovništvu budu nedostupne, što je posebno kritično u slučaju vode, obrazovanja, zdravstva, energije, transporta i drugih bitnih usluga koje su temeljni preduslov ostvarivanja ljudskih prava“ (str. 58).

Radikalna dijagnoza, ali ne i terapija

Ovaj izvještaj detaljno analizira i raskrinkava još uvijek dominantni međunarodni program mjera štednje i ulogu MMF-a u nametanju tog programa populacijama koje odavno grcaju u problemima. No iako bolest dijagnosticira vrlo precizno, u pogledu terapije ima daleko slabiji učinak.

Prije svega, čini se da su autori uvjereni da su metode budžetskih rezova i intenziviranja eksploatacije, inače sredstva klasnog rata, naprosto niz loših odluka koje vlade donose pod uticajem zlonamjernih međunarodnih finansijskih institucija. Autori izjavljuju:

„Neki tvrde da su budžetski rezovi uzrokovani mjerama štednje neizbježna potreba. To nije tačno. Alternative postoje, čak i u najsiromašnijim zemljama. Nema potrebe da stanovništvo trpi rezove prilagođavanja: umjesto smanjenja javnih rashoda, vlade mogu povećati prihode da bi finansirale oporavak stanovništva” (str. 60).

Svakako bi trebalo razvijati alternative brutalnim planovima koje kuju MMF i njegovi saveznici. Ali problematično je što autori Izvještaja dominantni program štednje smatraju tek lošom opcijom koja bi se mogla jednostavno zamijeniti nekom drugom koja nudi veći nivo jednakosti i društvene uključenosti.

Ne razmatraju se protivrječnosti unutar kapitalizma koje su dovele do sadašnje društvene i ekonomske krize i čine pozadinu sadašnjeg sve intenzivnijeg napada. Jednostavno se pretpostavlja da je u globalnom kontekstu 2022. godine kejnzijanska tura finansiranja deficita i ekonomskih poticaja opcija jednako valjana kao i u godinama nakon Drugog svjetskog rata.

Otud autori ne vide „narodni program“ kao skup mjera koje bi se nevoljkim vladama i agresivnim institucijama globalnog kapitalizma morale nametnuti masovnim borbama. Nego smatraju da se taj program može pokrenuti „javnim raspravama o svim budžetskim rezovima i mogućim opcijama, transparentnim pregovorima o sporazumima, uz doprinos niza zainteresovanih strana, uključujući sindikate, poslodavce i organizacije civilnog društva, kroz nacionalni socijalni dijalog, ključni alat dobrog upravljanja“ (str.66).

Velika nesigurnost ovog razdoblja prisilila je vlade, u znatnoj mjeri, na ishitrene improvizacije koje su uključivale znatnu stimulativnu javnu potrošnju. Pandemija je takav zaokret učinila apsolutno neophodnim na izvjesno vrijeme, a i drugi bi slični šokovi mogli imati sličan rezultat.

Međutim, kako izvještaj Okončajte mjere štednje nesumnjivo potvrđuje, suštinska karakteristika globalnog kapitalizma ostaje nastojanje da se teret sadašnje krize svali na radničku klasu – kroz socijalne rezove, privatizaciju i napade na radnička prava. Iz toga bi zato trebalo izvući zaključak da ovo nije doba nekakvog društvenog kompromisa, nego jačanja klasne borbe.

IZVOR: Counterfire

Objavljeno: 05/10/2022.
FOTO: William Murphy via Wikimedia Commons


 

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

18/10/2022