S engleskog prevela: M. Evtov
 

Ove godine moja detektivka Vera Stanhope navršava 21 godinu. Prvi put se pojavila 1999. godine u knjizi The Crow Trap (Zamka za vrane) koja je začeta dok sam sa suprugom Timom kilometrima pješačila pokrajinom Northumberland. Tim je prije toga pretrpio psihotičnu epizodu i bio hospitaliziran. Pustili su ga kući, ali je i dalje je bio vrlo loše i vrlo nespokojan. Najviše su mu pomagale šetnje u prirodi. Bila je jesen. Sjećam se slabašnog sunca, živih ograda krcatih glogom i trnjinama; u ritmu naših koraka oživjela sam sredovječnu razbarušenu saosjećajnu detektivku koja će mi ubrzo postati sastavni dio života.

Timu je dijagnosticiran bipolarni poremećaj, ali je dramatičnu epizodu te bolesti pokrenuo stres na poslu. Kad je Tim otkrio da je njegov šef ukrao hiljade funti od dobrotvorne organizacije u kojoj su radili, od Tima je zatraženo da do dolaska forenzičkih računovođa nastavi s poslom kao da je sve u redu. On je za to vrijeme slušao u svojoj glavi glasove, mislio je da je lav koji krstari svojom teritorijom, i zamišljao da je Isus i da može izliječiti susjedovog psa koji je slomio nogu.

Ali mu je na kraju bilo bolje. Vratili su nam ga lijekovi, tim za psihijatrijsku njegu u zajednici i jedan briljantni psiholog. Prestao je biti stranac koji pored mene leži u krevetu, i opet postao suprug i otac. Vratio se na posao, putovali smo, imali divne avanture. Ali Vera je tad već bila rođena i postala je vrlo dobra prema meni.

Čitalački kružoci u zatvorima, pabovima, među vozačima autobusa

Nikad ne bih preživjela tjeskobu i napetost Timove bolesti da joj se nisam mogla periodično izmaći. Pošto je Tim bio strastveni posmatrač ptica, trojica njegovih penzionisanih prijatelja izvodili su ga svake srijede u zaljev Druridge, u tamošnje zaljeve i zaklone za posmatrače ptica. Tim je u početku jedva znao u šta gleda, ali su prijatelji stalno razgovarali i šalili se s njim, pa se na kraju i njima vratio. Opet je postao posmatrač ptica kakav je oduvijek bio, uzbuđen rijetkim primjercima, redovno je bilježio svoja zapažanja, čak i objavljivao u terenskom vodiču RSPB-a [Royal Society for the Protection of Birds].

Zajednica u kojoj smo živjeli znala je za Timovu bolest. Niko mu se nije smijao kad se izgubi ili govori budalaštine (ili im pokuša izliječiti psa). Dopratili bi ga kući, pažljivo se s njim ophodili, posjedili malo s njim u mjesnom pabu. Nakon nekog vremena, kad mu se raspoloženje popravilo i bilo dovoljno sigurno da ga ostavim samog, ja sam i dalje osjećala odgovornost njegovateljice i – potrebu za bijegom.

A bježala sam u književnost – bježala sam i u čitanje i u pisanje. Imala sam sreće jer sam već objavljivala knjige – ja sam imala razloga da izmišljam stvari. Naravno, lik koji je krao od dobrotvorne organizacije i bio indirektni uzrok Timove bolesti, ubijen je u romanu. Istražila sam pitanje depresije i shvatila vlastitu reakciju na Timovo ponašanje. Čitala sam, i to halapljivo, sve što me odvodilo u neki drugi svijet, daleko od stresa i tjeskobe mog svakodnevnog života. Tad nisam mnogo zarađivala od svojih knjiga, a Timov posao je zbog njegove bolesti bio nesiguran. Spašavala me moja mjesna biblioteka, u Seatonu, Delaval. Čitanje me održavalo na životu.

Tokom godina sam osnovala više grupa za čitanje i pisanje – u zatvorima, za muškarce u pabovima Yorkshire Dalesa i, odskora, za simpatičnu družinu bristolskih vozača autobusa. Osvjedočila sam se kako razumijevanje i samopouzdanje rastu kad ljude potaknete da svoja iskustva istraže kroz priču. To nudi novu perspektivu. Distancu. I može rastočiti ljutnju i ogorčenje. A budući da kroz priču o knjigama dijelimo i djeliće sebe, tako nastaju i nova prijateljstva. Istraživanje OECD-a [Organisation for Economic Cooperation and Development] pokazuje je da je čitanje iz užitka u tješnjoj sprezi s akademskim postignućima nego socijalni status roditelja ili prihod. Čitanje nam je svima važno, u ljudskom, obrazovnom i ekonomskom smislu.

Da mi biblioteke nisu omogućile da u mladosti čitam šta i koliko hoću, ne bih imala alate da napišem Veru. Biblioteke su me podržale i kao pisca: kupovale moje knjige, dijelile ih kroz čitalačke grupe, pozivale me na razgovore. Sada su knjige o Veri prevedene na više od 20 jezika, a TV-dramatizacija, prodana na više od 200 teritorija širom svijeta, zapošljava oko 100 glumaca i uredskog osoblja. Tokom svake sezone Vere 1.200 statista se prvi put okušaju kao glumci. Organizuju se čak i obilasci lokacija.

Biblioteke liječe

Prije petnaestak godina sam radila za biblioteke Kirklees u Zapadnom Yorkshireu. Glavna bibliotekarka Catherine Morris došla je na ideju za projekat biblioterapije. Troje honorarnih „terapeuta“ povezanih s ordinacijama opšte prakse radilo je s pacijentima s blažim i umjerenim oblicima depresije i sindromom hroničnog bola. Terapeuti su knjige propisivali kao savjete i informacije, ili kao bijeg – što sam kao potrebu otkrila na svojoj koži kad se Tim razbolio, a onda i nedavno, kad je iznenada umro. Zabavne knjige, uzbudljivi trileri, nježne romanse. (Pa čak i dobar detektivski roman.) A za „pacijente“ koji su živjeli u izolaciji, propisivano je članstvo u čitateljskoj grupi. Povremeno se čulo za nekoliko istinskih uspjeha. Ali je s mjerama štednje finansiranje biblioteka drastično smanjeno i ovaj program ukinut.

Odonda su uspostavljene brojne veze između čitanja i zdravlja. „Dickens je za mentalno zdravlje bolji od knjiga o samopomoći“ objavljuje Sunday Times citirajući profesora Philipa Davisa koji tvrdi da istraživanja pokazuju da klasična literarna djela mogu „potaknuti mozak“ i ublažiti hroničnu bol i demenciju. (Možda, ako volite Dickensa i Shakespearea – ali nisam uvjerena da to važi za sve. U mom slučaju ne važi.) A Reading Agency (Agencija za čitanje) vodi program Reading Well koji preporučuje knjige koje odraslima i djeci pomažu da prebrode određene bolesti. Ovo je sjajan resurs, ali instinkt mi govori da popisi za čitanje nisu isto što i lični kontakt. Znamo da se usamljenost preklapa s nejednakošću, i mislim da članstvo u čitalačkoj grupi, zajednička diskusija i samopouzdanje koje proizlazi iz izražavanja suprotnog mišljenja mogu biti jednako vrijedni kao i samo iskustvo čitanja.

Sad kad se potiče društveno propisivanje [terapije kroz npr. umjetnost koje se u britanskom zdravstvu propisuju na recept kao i konvencionalne terapije i medikamenti – op. prev.], mislim da treba ponovno razmotriti ono što smo svojevremeno pokušali u Kirkleesu. Znamo da kod društvenog propisivanja ima problema s infrastrukturom; trebaju nam ljudi koji imaju vremena za volontiranje, a u mnogim našim zajednicama toga nema. Ali biblioteke još uvijek postoje čak i u našim najsiromašnijim područjima.

Nisam baš sigurna u izraz „biblioterapeut“ – ne zvuči osobito privlačno i podsjeća na školarce Etona koji deklamuju latinski ili grčki. Ovi radnici nisu terapeuti po medicinskom ili modelu psihoterapeuta. Ali koncept biblioterapije svakako vrijedi iskušati. Priče su oduvijek ljekovite. Čitanje o ljudima koji su proživljavali isto što i mi i prebrodili ta iskustva daje nam nadu. Ulazak u tuđu glavu, ako i nakratko, može pružiti neku vrstu slobode onome ko se utapa u haosu vlastitih misli.

Gladni čitanja

Vera je na naše ekrane došla sretnim slučajem. Jedna žena je u londonskom Oxfamu kupila polovni primjerak Zamke za vrane, da ima šta čitati na odmoru. U tome nema ništa neobično, osim što je ta žena bila Elaine Collins, direktorica odjela za knjige na TV-kanalu ITV. A oni su tražili kriminalističku seriju koja će u nedjeljnom terminu zamijeniti Frosta, i željeli snažnu žensku ulogu. I to je bilo to. Sretna slučajnost i napredak u mojoj karijeri.

Htjela bih malo te sreće podijeliti s drugima. Vera ima 21 godinu i znam da bi za svoj rođendan željela pokloniti nešto regiji koja ju je stvorila. Stoga sam odlučila sponzorirati dva biblioterapeuta, ili instruktora čitalaca (dok im ne smislimo neki bolji naziv) za pilot-program na sjeveroistoku ove regije. Ovu donaciju dijeli pet timova za javno zdravstvo (Northumberland, North Tyneside, Gateshead, Co Durham i South Tees) koji su se uključili u program i pristali dopuniti sredstva da bismo imali sveukupno pet trenera, po jednog za svako od ovih područja. Ljekari opšte prakse, oni koji mogu propisati terapiju umjetnošću i radnici koji rade na razvoju zajednice moći će sve koji se bore s hroničnim bolom, anksioznošću, stresom, depresijom ili usamljenošću uputiti na instruktora koji će ih prijateljski i pažljivo saslušati i ponuditi pristup knjigama, entuzijastičnim bibliotekarima i drugim čitaocima.

Ovaj projekat je postao još relevantniji zbog Covida-19; vidjeli smo kako virus utiče na ugrožene zajednice – zato sam presretna što smo ovo pokrenuli. Svako područje će definisati vlastiti model na osnovu lokalnih potreba, a do početka 2021. godine instruktori čitalaca će biti spremni za pokret. Projekat će procijeniti akademici ove regije, i nadamo se da će ta evaluacija podržati i povećati buduće investicije, jer je finansiranje projekta osigurano samo za prvu godinu.

Čitanje je važno. U Državnoj godini čitanja i godini Verinog rođenja (1999.) osnovala sam čitalačku grupu u biblioteci North Shields. Jedna članica grupe prolazila je kroz teška vremena, ali je bila radosna i uzbuđena mogućnošću da s drugima podijeli svoju čitalačku strast. „Eh, pet“, rekla je [kako govori Vera iz knjiga i serije, op.prev.], „ja sam ti gladna čitanja.“ Pa da vidimo možemo li utoliti tu glad.

IZVOR: Guardian

Objavljeno: 02/09/2020.