S engleskog prevela: M. Evtov

Pogođen klimatskim nasiljem, svijet postaje pozornica raseljavanja. Obale nestaju u nadirućem moru. Poljoprivredna zemljišta iscrpljena su slanom vodom i ekstremnim vrućinama. Šire se pustinje.

Obalne zajednice pogođene su ciklonima. Zbog ekstremnih temperatura, teritorije gdje se od vajkada živi nisu više pogodne za život.

Zbog obilnih kiša, suša i ciklona, u istočnoj Africi – od Džibutija do Mozambika – raseljeni su milioni.

Raseljavanje

Preliminarna istraživanja obavljena u nizinskim otočkim državama Tihog okeana – naročito osjetljivim na porast nivoa mora – pokazuju da više od dvije trećine domaćinstava u Tuvaluu i Kiribatiju smatraju migraciju neizbježnim odgovorom na ekološke šokove.

Dokumentovano je da su u centralnoj Aziji ekološke transformacije snažan faktor migracija miliona ljudi.

Tokom 2017. godine širom svijeta je raseljeno skoro 68,5 miliona ljudi – od čega trećina zbog ekstremnih vremenskih uslova.

Razne institucije – od Svjetske banke do Ujedinjenih nacija – predviđaju da bi u naredne tri decenije zbog klimatskih promjena moglo biti raseljeno od nekoliko desetina miliona do milijardu ljudi.

No, čak su i ove brojke vjerovatno nerealno niske s obzirom na to da se klimatski faktori često na zamršene načine prepliću s drugim negativnim posljedicama.

Nepravda

Sporo nasilje klimatskih promjena direktno izaziva migracije kroz intenziviranje ekstremnih vremenskih prilika – tajfuna, poplava, šumskih požara, te umnožava nepravde, ali i druge oblike neimaštine i pokretače migracija.

Kako bi, dakle, u eskalaciji migracija izazvanih klimom izgledale seobe s pravednim ishodom? Jedan od mogućih pristupa zahtijeva, gotovo paradoksalno, garantovanje dva prava: pravo na ostanak i pravo na slobodu kretanja.

Pravo na ostanak

Suprotnost raseljavanju je stacioniranost, tj. ukorijenjenost na teritoriji, što podrazumijeva uslove neophodne za reprodukciju života na toj teritoriji.

Ali sve veća krhkost uzrokovana klimatskim nasiljem dovela je do raseljenosti mnogih zajednica in situ. Gubitak mjesta i životvorne okoline ostavlja zajednice nasukane na vlastitom teritoriju, bez mogućnosti održavanja egzistencije.

Preseljenje i migracije često se provode kao strategija ublažavanja, ali koje su društvene, privredne i političke mjere zaštite potrebne da bi zajednice dostojanstveno živjele u vlastitim domovima?

Ostvarivanje prava na ostanak uključuje sve oblike zaštite prava stanovništva: od snažnih mjera za ublažavanje klimatskih promjena radi osiguranja sigurne klime, preko učvršćivanja prava na zemljište autohtonih zajednica i malih poljoprivrednika, do aktivnih politika za podršku ruralnim zajednicama i mjera za smanjenje duga globalnog Juga, te rodno osjetljivih strategija zaštite žena i djevojaka.

Pravo na slobodu kretanja

Ali napori na osiguranju ostanka moraju uzeti u obzir realnost: značajno raseljavanje već je u toku, i ne može se izbjeći.

Čak je i s trenutnim nivoima globalnog zagrijavanja mnogim teritorijama suđeno da postanu nemoguće za život, ako to već nisu.

Pravo na slobodu kretanja zapravo je pravo na put do sigurnosti i na mehanizme za obnovu dostojanstvenog života na novoj teritoriji. Postoje brojne prepreke „pravu na slobodu kretanja“.

Iz godine u godinu jačaju režimi graničnog imperijalizma, strogo čuvanje granica i kriminalizacija onih koji žele da ih pređu u potrazi za boljim životom.

Raseljene zajednice danas se susreću s realnošću zatočenja, deportacije i smrti, bilo na morskom groblju Mediterana ili na opasnim prelazima Darijenskog rascijepa.

Nerealno

Jednostavnom ekstrapolacijom današnjeg stanja zaštite prava migranata, lako možemo zamisliti budućnost „klimatskog aparthejda“.

Usto je struktura zaštite klimatskih izbjeglica minimalna, iako se daju naslutiti neki njeni stubovi. Ali čak i pristup zakonski mogućem može biti ekonomski nerealan.

Jedno istraživanje ruralnih zajednica u Malaviju pokazuje da će „klimatske promjene vjerovatno povećati prepreke migracijama, a ne migracijske tokove“.

Gore spomenuta istraživanja o stavovima prema migracijama, obavljena širom Tihog okeana, otkrivaju da većina ljudi koji migracije smatraju neophodnim ne bi sebi mogla priuštiti da se pokrene iz svojih domova.

Pitanja

Klimatsko raseljavanje će na dosad neviđene načine proširiti obim migracija, a brojna pitanja i dalje ostaju neriješena.

Kakve zakonske mjere mogu zaštititi prava onih koji su prisiljeni iskorijeniti svoje živote zbog sistemske ekološke krize?

Kako se „nova“ prava mogu zaštititi u kontekstu u kojem se postojeća zaštita migranata i izbjeglica ubrzano potkopava?

Kako pristupiti kulturno-duhovnom izazovu pripadanja teritoriji koja se stalno uništava i mijenja?

Šta je potrebno za suočavanje s promjenama demografskih i društvenih uslova u lokalnim zajednicama koje primaju klimatske izbjeglice, a koje su često i same suočene sa žestokim klimatskim stresom?

(NAPOMENA uredništva Ecologista: Ovu seriju članaka objavljujemo u partnerstvu s Dalijom Gebrial i Harpreet Kaur Paul i londonskim sjedištem Rosa Luxemburg Stiftunga. Prvo pojavljivanje: zbirka Perspectives on a Global Green New Deal.)

IZVOR: Ecologist

Objavljeno: 21/09/2021.