S engleskog prevela: M. Evtov

Na nekadašnjoj farmi mliječnih proizvoda u Sussexu (Engleska) sad se uzdižu šest metara visoki hrastovi: usisavaju ugljik iz atmosfere, pružaju stanište pticama, sisavcima i insektima, pročišćuju zrak i vodu, te štite zemlju od poplava. Uz hrastove su tu i stabla johe, graba, jasena i breze.

Prije dvadeset godina nije bilo svih ovih stabala. Transformacijama ovakve vrste teže brojne zemlje – od Indije preko SAD-a do Etiopije – provodeći obimne programe sadnje drveća. No mnoge bi iznenadila tajna uspjeha ove farme – tu nijedno jedino stablo nije „posađeno“.

Prirodna regeneracija šuma

Drveću na imanju Knepp Castle u južnoj Engleskoj bilo je dopušteno da izraste potpuno prirodno. Ptice, recimo sojke, za samo mjesec dana rasprše oko 7.500 žirova. „Nije posađeno nijedno drvo, niti su kupovane mladice iz komercijalnih rasadnika, nema kolaca od tretiranog drveta, nema polipropilenskih cijevi ni plastičnih vezica, nema direktnih finansijskih troškova ni emisija ugljen-dioksida; nema nikakvog napora“, kaže Isabella Tree, suvlasnica Knepp Castlea.

Prirodan rast bio je dozvoljen i trnovitom šiblju koje djeluje kao „prirodna bodljikava žica“ te štiti mladice drveća od jelena, kao i goveda i ponija koji slobodno vršljaju imanjem.

Metoda koju opisuje Tree poznata je kao prirodna regeneracija šuma. Za razliku od aktivne sadnje drveća, ova metoda podrazumijeva spontani rast drveća uz, eventualno, ograničenu ljudsku intervenciju na zemljištu gdje je izvorni šumski pokrivač ili očišćen za npr. poljoprivrednu obradu ili uništen požarom.

Drveće raste ili iz sjemena koje nanosi vjetar i donose ptice i ostale životinje, ili iz dijelova samih biljaka: stabljika, lišća ili korijena. Stoga – po UN-ovoj Organizaciji za hranu i poljoprivredu/FAO – najveći potencijal za prirodnu regeneraciju imaju područja pokraj već postojećih šuma.

To ne podrazumijeva da u potpunosti treba pustiti da sve ide prirodnim tokom. Moguće da će za pokretanje prirodnih procesa biti potrebne određene intervencije, recimo uklanjanje konkurentnih biljaka ili životinja na ispaši – proces poznat kao potpomognuta prirodna regeneracija šuma.

Daleko od toga da se radi o novom načinu povećanja pokrivenosti drveća u svjetskim krajolicima; prema istraživanju koje je prošle godine objavila Robin Chazdon, profesorica emerita na katedri za ekologiju i evolucijsku biologiju na Univerzitetu Connecticut, prirodna regeneracija šuma dogodila se u tako raznolikim zemljama kao što su Norveška, Brazil, Kostarika, Nepal i Ukrajina. Ali to se uglavnom događalo nenamjerno, jer su ljudi napuštali poljoprivredna zemljišta radi preseljenja u produktivnija područja ili u gradove, u potrazi za poslom.

Chazdon, koja je prirodnu regeneraciju proučavala više od 30 godina, dovodi u pitanje uobičajenu pretpostavku da radi hvatanja u koštac s klimatskim promjenama i gubitkom biološke raznolikosti treba aktivno saditi drveće: „Po jednom gledištu ljudski rod mora popraviti štetu koju je i uzrokovao, što podrazumijeva da tim procesom mi upravljamo a prirodi dopuštamo da pomogne kad može. Po drugom gledištu je obnova šuma u osnovi prirodna a ljudi joj mogu pomoći, ali se obnova u osnovi rukovodi prirodnim procesima.“

U januaru su naučnici iz Kraljevskog botaničkog vrta Kew u Velikoj Britaniji upozorili da se sadnja drveća često predstavlja kao lak odgovor na klimatsku krizu i lak izlaz za preduzeća koja bi da smanje svoje emisije CO2. Ali to nije tako jednostavno kako se čini. Pogrešne vrste drveća na pogrešnom mjestu mogu nanijeti znatno više štete nego koristi, a ne pomažu ljudima, prirodi i hvatanju CO₂. Južna Afrika, na primjer, sad troši milione dolara na odstranjivanje australijskih bagrema koji su tokom 19. i 20. stoljeća posađeni radi stabilizacije pješčanih dina. Drveće je umjesto toga zauzelo močvare i travnjake i oborilo nivo vode.

Zagovornici se zalažu da se prirodna regeneracija ozbiljnije shvati u nacionalnim i međunarodnim nastojanjima na ublažavanju klimatske i krize biološke raznolikosti. Nedavna istraživanja pokazuju da prirodna regeneracija potencijalno apsorbuje i 40 puta više ugljika, a pruža dom za daleko više vrsta nego plantaže drveća. [...]

Neostvareni potencijal

Potencijal prirodne obnove šuma dosad je zanemarivan i u državnim i međunarodnim naporima povećanja šumskog pokrivača. Razlozi za to – prema UN-ovoj Organizaciji za hranu i poljoprivredu – uključuju nedostatak znanja o ovoj metodi kao održivoj vrsti obnove, pogrešno usmjerene poticaje koji pogoduju sječi mladog drveća radi razvoja plantaža i prenamjene zemljišta, nedostatak podrške državnih agencija i drugih organizacija, nedostatak poticaja za lokalne zajednice, te neizvjesnost procesa i ishoda.

Ponekad se prirodna regeneracija kritikuje kao „stihijska“, kaže Tree. „Ljudi su u stvari opsjednuti kontrolom. Što je klimatska vanredna situacija ozbiljnija, to više osjećamo da mi nešto moramo učiniti, fizički, a često nam je instinkt da pospremamo.“

Mišljenje će se promijeniti, smatra Isabel Tree, kako sve više tvoraca javnih politika, organizacija za zaštitu prirode i javnosti viđa ovaj pristup na djelu. Tree se slaže s naučnicima Kewa da bi prirodna regeneracija stabala trebala biti norma, a ne iznimka, osim ako postoji poseban razlog za aktivnu sadnju.

Tree vjeruje da treba radikalno mijenjati modele finansiranja – tako da odraze prednosti prirodne regeneracije. „Trenutni sistem sađenja drveća u Velikoj Britaniji potpuno je diktiran komercijalnim modelom šumarstva, a tu se samo broje stabala po hektaru“, kaže ona. Međutim, britanska vlada u svom novom Akcionom planu za drveće (Tree Action Plan) razmatra bazu dokaza za prednost prirodne regeneracije.[...]

Susan Cook-Patton [iz američke organizacije za zaštitu okoliša The Nature Conservancy] slaže se da se prirodna regeneracija drveća nekima može učiniti pasivnom i neopipljivom. Faktor je i to što je za sadnju drveća lakše dobiti sredstva jer je lakše dokazati napredak. „Kad se radi o ublažavanju klimatskih promjena, vrlo je važno pokazati da radite nešto dodatno, pored onoga što bi se dogodilo i bez vas – a to je mnogo lakše dokazati kad posadite drvo.“

Ona potvrđuje da je aktivna sadnja drveća potrebna ako je određena vrsta stabla neophodna za podršku izvjesnih vrsta biljnog i životinjskog svijeta, ili za drvenu građu. „S prirodnim obnavljanjem zavisite od onoga što nanese vjetar ili donesu životinje, a sadnja vam daje veću kontrolu nad konačnim izgledom ekosistema. No, najprije treba bar dobro razmotriti prirodnu regeneraciju jer ona može biti i jeftinija i lakša.“

Regeneracija na djelu

U drugim dijelovima svijeta regenerativni pristup se već isplati. U Ruandi, projekat Društva za očuvanje biljnih i životinjskih vrsta (Wildlife Conservation Society / WCS) u Nacionalnom parku Nyungwe Forest otvara radna mjesta za lokalno stanovništvo u obnovi oko 6.000 hektara šume izgubljene u požarima koje su 1990ih izazvali lovokradice i sakupljači divljeg meda.

Tu šuma nije uspjela sama ponovno narasti zbog širenja paprati koja je ugušila sjeme drveća zakopanog u tlu. [...]

Škotska je još jedna zemlja gdje sve više jača svijest o moći dopuštanja prirodnog rasta drveća. Ovo je djelimično rezultat poređenja Škotskog gorja s jugozapadnom Norveškom: ova područja su vrlo slična po klimi i geologiji, ali je Norveška prekrivena šumama dok je veći dio Škotskog gorja bez drveća.

Razlika je u tome – kaže Duncan Halley, biolog na Norveškom institutu za istraživanje prirode – što je Škotsko gorje ispaša jelenima, dok se u Norveškoj desila prirodna regeneracija nakon što je početkom 20. stoljeća poljoprivredno zemljište mahom napušteno jer su poljoprivrednici masovno migrirali u SAD. [...] Jeleni su sad premješteni uz pomoć partnerskih organizacija Wildland, RSPB i NatureScot.

Najlakše rješenje

Chazdon je optimistična: prirodna regeneracija jača kao ideja i model. Postoji nekoliko mogućnosti da se drveće vrati na ovaj način, recimo na rubovima ili tampon-zonama zaštićenih područja, gdje nema konkurencije za komercijalnu upotrebu, ili u područjima naseljenim autohtonim stanovništvom koje već shvata kako funkcioniše prirodna regeneracija i redovno raseljava stada. Druga mogućnost su zemljišta gdje se drže goveda – tu često postoji dovoljno prostora za držanje istog broja goveda, ili se može ograditi prostor za prirodnu regeneraciju.

A na imanju Knepp sad buja hiljade divljih stabala pružajući staništa brojnim biljnim i životinjskim vrstama i osiguravajući skladište CO₂ ne samo vitalno, nego i otporno na promjene.

„Nasumična pojava drveća, spontano izraslog iz sjemena i polena čiji su izvori i blizu i daleko, podrazumijeva zadivljujuću genetsku raznolikost. Ništa što ljudska bića mogu učiniti u smislu sadnje i širenja drveća ne može ponoviti genetsku raznolikost divljih stabala“, kaže Tree. „Ovo je najveća nada za opstanak našeg drveća usred klimatskih promjena, ekstremnih vremenskih uslova, zagađenja i bolesti.“

IZVOR: BBC

Objavljeno: 25/05/2021.