Po čemu je ljudska vrsta zaista posebna?

Piše: 

Gideon Lasco
Priča o popularnosti najvjerovatnije izmišljene anegdote govori o potrebi da čovječanstvo vidimo kao posebnu vrstu – i bolju od drugih. Kao vrstu koja ne podliježe nemilosrdnim zakonima divljine i koja je posebna upravo po tome što skrbi o drugima. Autorovo istraživanje pokazuje da je ova pričica vjerovatno tek pribježište u doba straha i neizvjesnosti - doba koje uzdrmava, ali i raskrinkava sistem vrijednosti i normi u koji smo navikli vjerovati pa sad tragamo za nekim uporištem. 
No pričica može imati i drugu ulogu: ukoliko posebnost ljudske vrste želimo vidjeti upravo u tome da jedinke brinu jedna o drugoj, utoliko je duboko sporna ideja da poredak koji se temelji na izrabljivanju, bespoštednom takmičenju i neograničenoj akumulaciji bogatstva – nema alternativu. @RiD

 

S engleskog prevela: M. Evtov
 

Antropologinju Margaret Mead navodno je neki student upitao šta je po njenom mišljenju najraniji znak civilizovanog društva. Ova anegdota ima brojne varijacije, ali ovo im je poenta: Mead je odgovorila da je prvi znak civilizacije zacijeljena ljudska bedrena kost – ona duga kost koja povezuje kuk i koljeno.

Priča kaže da je Mead objasnila da u divljini ranjene životinje budu ulovljene i pojedene prije no što im zarastu slomljene kosti. Dakle, zacijeljena bedrena kost znači da je ranjenik sigurno dobio tuđu pomoć.
Priča se i da je Mead zaključila: „Civilizacija je počela s pomaganjem onome ko se našao u teškoćama.“
Priča je prekrasna i ljudi se nesumnjivo od nje dobro osjećaju, budući da u središte ljudskog bića stavlja ljubaznost, altruizam i saradnju.

Verzija koju je na početku pandemije objavio Forbes spominje neko arheološko nalazište „staro 15.000 godina“ gdje je navodno pronađena ta bedrena kost – što sugerira da su ove kvalitete duboko ukorijenjene u ljudskoj istoriji. Nije nikakvo čudo što je ova anegdota počela kružiti Internetom u vrijeme istorijske neizvjesnosti i izolacije.

Međutim, u meni je ova priča odmah izazvala skepsu. I što sam više istraživao, sve mi se više činilo da se njena konstrukcija raspada.
 

Ljudsko/neljudsko ili šta sve može značiti jedan prelom kosti

Za početak, nema pouzdanih dokaza da je Mead ikad rekla ono što joj se pripisuje. Internetski detektivi su najranije spominjanje ove anegdote našli u knjizi Fearfully and Wonderfully Made (Stvoreno zastrašujuće i divno) iz 1980. godine, u kojoj hirurg Paul Brand piše da ga je nešto „podsjetilo na predavanje antropologinje Margaret Mead, koja je veći dio svog života provela proučavajući primitivne kulture.”

Ali kad je Mead u jednom intervjuu direktno upitana: „Kada kultura postaje civilizacija?“, njen dokumentovani odgovor bio je bitno drugačiji. „Gledajući u prošlost“, odgovorila je Mead, „društva smo nazivali civilizacijama kad su imala velike gradove, razrađenu podjelu rada, neki oblik vođenja evidencije. To su stvari koje su stvorile civilizaciju.”

I sama tvrdnja o zaliječenoj bedrenoj kosti nejasna je i netačna. Bioarheolozi su pri proučavanju drevnih ljudskih ostataka zaista pokazivali poseban interes za prelome, ali njihova istraživanja otkrivaju složeniju sliku onoga što takve ozljede otkrivaju o ljudskoj prirodi.

Neki primjeri iz prošlosti očito su u skladu s ovom anegdotom i ukazuju na razrađene ljudske napore u zbrinjavanju ozlijeđenih.

Kako kolumnist SAPIENSa Stephen Nash piše o drevnoj Puebloanki [razni starosjedilački narodi sjevernoameričkog Jugozapada] koja je prije nekih 800 godina pretrpjela pad i primila medicinsku pomoć: „Ljubav i često neumoljiva volja za životom mogu potaći ljudsko tijelo na izvanredne stvari, čak i u nedostatku modernih lijekova protiv bolova.“

Ali slomljene kosti pronađene u arheološkim arhivama ponekad ukazuju na pogubniju stranu čovječanstva – poput međusobnog nasilja među drevnim ljudima.

Ali nisam bio zapitan samo nad vjerodostojnošću činjenica, nego sam se zatekao i kako preispitujem antropocentrizam implicitan ovoj anegdoti.

Konačno, da li „medicina“, široko shvaćena, postoji isključivo kod ljudi? Je li liječenje i pomaganje drugima karakteristično isključivo za Homo sapiensa?
 

Mračna strana civilizovanosti

Istraživanja bioloških i drugih antropologa pokazuju da znakovi zacijeljenih kostiju zapravo postoje u cijelom životinjskom carstvu.

Na primjer, iako neke studije pokazuju da su kod odraslih primata zacijeljene kosti rijetke, kod mladih zacijeljene kosti nisu bez presedana ni osobito neuobičajene.

Najnoviji dokazi još uvjerljivije ukazuju na činjenicu da se iscjeljiteljsko ponašanje koje se nekoć pripisivalo samo ljudima može naći i kod drugih vrsta. Primijećeno je, na primjer, da čimpanze insektima liječe rane drugih članova zajednice. Utvrđeno je i da mnoge druge vrste, od slonova do vukova, prakticiraju neki oblik samoliječenja.

Konačno, u anegdoti je problematičan sam koncept „civilizacije” ili „civilizovanog društva” – i većina savremenih antropologa ne bi ga bez propitivanja uzela zdravo za gotovo.

Mnogi smatraju da je altruistična dobrota jedna od najboljih i „najprirodnijih“ osobina čovječanstva. Zato je citat „Civilizacija je počela s pomaganjem onome ko se našao u teškoćama“ postao tako popularan – bez obzira na to je li Mead to stvarno rekla.

Međutim, ova izjava zataškava nasilne načine na koje su kolonijalne sile koristile sam koncept „civilizacije” da pokore „divljake” i „primitivna društva”.
Povrh toga, nema nikakve sumnje da je naša vrsta napravila više štete – i samoj planeti – nego bilo koja druga vrsta.

Šta ako se odreknemo ove tendencije da našu vrstu posmatramo kao posebnu?

Kako piše paleoantropologinja Paige Madison pozivajući se na pogrebne prakse neandertalaca i drugih hominida: „Oslobodivši se uvjerenja u jedinstvenost našeg ponašanja, vidjeli bismo da nas sklonost da sebe smatramo užasno posebnima udaljava od ostatka naše porodice primata, a zapravo i od cijele evolucije.”

Potraga za smislom u kriznim vremenima

U ovo doba dezinformacija, širenje ove priče ilustruje kako mem ili priča može postati viralna a da njihovi tvorci ne odvoje vremena da istraže odakle dolaze.

U isto vrijeme, bez obzira na tačnost anegdote, njena valentnost u vrijeme krize govori o tome zašto se ljudi tražeći utjehu i inspiraciju okreću etabliranim ličnostima – poput Mead – ili korpusima znanja.

Antropolozi o kriznim vremenima govore kao o momentima tranzicije ili „liminalnosti“ [granični prostor između dva poretka, epohe i sl. kada se mijenjaju, često radikalno, društvene norme i vrijednosti, op. ur.] tokom kojih se društva okreću zajedničkim značenjima i iskustvima da bi shvatila kroz šta prolaze. Pandemija COVIDa-19 nije ništa drugačija.

Popularnost priče o Meadovoj potvrđuje i specifičan pogled na ono što ljude čini posebnima, ili ono što mnogi od nas misle da bi trebalo definisati čovječanstvo: našu želju da zaštitimo ranjive.

Možda stoga ne iznenađuje da Forbesov članak o zacijeljenoj bedrenoj kosti u nastavku navodi varijaciju još jednog citata koji se pripisuje Meadovoj: „Nikad nemojte sumnjati da grupica mislećih i predanih građana može promijeniti svijet; zapravo, nikad ga ništa drugo nije ni mijenjalo.”

Ispostavilo se da nijedan vjerodostojan izvor ne potvrđuje da je Mead zaista izrekla ove riječi.

Ako ništa drugo, zamagljivanjem razlike između činjenica i izmišljotina, popularnost ove anegdote otkriva jedan od najranijih i najsigurnijih znakova čovječanstva: našu davnašnju potrebu za pripovijedanjem.

IZVOR: SAPIENS

Objavljeno: 16/06/2022.

FOTO: Edward Lynch, World-Telegraph

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

07/09/2022