Plan za zaštitu 30% Zemlje nadahnjuje ili razjedinjava?

Piše: 

Phoebe Weston i Patrick Greenfield
Očuvanje raznolikosti živog svijeta ključno je za opstanak svih, ne samo ugroženih vrsta. Ali da bi se živi svijet zaista sačuvao, i očuvao, možda je nužno odstupiti od dominantnog modela zaštićenih područja i čuvanje prepustiti onima koji su to djelotvorno radili stoljećima, prije nego su protjerani sa svoje zemlje – starosjedilačkim narodima. I pitanje očuvanja prirode prije svega je pitanje pravde.
U našim krajevima nemamo tih problema, sela su i tako opustjela, a zamijenila su ih luksuzna turistička naselja koja obesmišljavaju bilo kakvu zaštitu – budući da nakon graditelja malo šta ostaje da se štiti. @RiD

 

S engleskog prevela: M. Evtov


Baš kao što se konferencija o klimi fokusira na 1,5°C, i UN-ova konferencija o bioraznolikosti očito je pronašla svoju zvijezdu vodilju – zaštitu 30% kopna i mora do 2030. godine. […] Uspjeh čitave konferencije zavisi od ovog jednog cilja, kažu oni koji ga podržavaju.

Nauka je jasna u tome da čovječanstvo mora bolje zaštititi ključne dijelove ove planete.

Prema Međuvladinom panelu o klimatskim promjenama (eng. IPCC), uništavanje šuma i drugih vitalnih ekosistema mora se zaustaviti do 2030. godine ako svijet želi zagrijavanje zaustaviti na 1,5°C.

Ali 30x30 je zapravo samo jedan od preko 20 ciljeva dogovorenih na pripremama za konferenciju o bioraznolikosti COP15 u Montrealu, a pri tome i jedno od pitanja koja izazivaju najveće podjele. Svi na samitu imaju svoje mišljenje o ovom najistaknutijem cilju i šta bi on trebao značiti; po nekima on nije dovoljno ambiciozan, a po drugima ga nije moguće provesti, ali glavna je kritika da očuvanje bazirano na pojedinim područjima krši ljudska prava.
 

Sporni model tvrđave

Problem nije sama zaštita nego evropski model zaštite nalik „ tvrđavi” koji najčešće propisuje da se iz zaštićenih područja uklanjaju ljudi koji već hiljadama godina čuvaju prirodne prostore.

Model zaštite područja po ugledu na utvrdu još od 19. vijeka rezultira kršenjem ljudskih prava i raseljavanjem miliona ljudi iz njihovih zavičaja.

Jezik oko domorodačkih naroda na COP-u15 je pozitivan, fokus je na „očuvanju baziranom na pravima“, što znači da se domorodački narodi i lokalne zajednice (eng. IPLC) smatraju zaštitnicima zemljišta.

To isto kaže i nauka – zaštita koju pružaju starosjedilačke zajednice najučinkovitiji je način zaštite ove planete. Autohtoni narodi čine samo oko 5% stanovništva cijelog svijeta, ali štite 80% njegove preostale biološke raznolikosti.

U trenutnom nacrtu teksta koji će biti finaliziran na kraju konferencije tokom vikenda 17. decembra, još je sporna tačna uloga IPLC-a kad je u pitanju 30x30. Mnogi su oprezni – a upravo domoroci mogu najviše izgubiti.

„Postoje vrlo, vrlo bolne priče o tome kako su zbog širenja ili uspostavljanja zaštićenih područja kršena prava starosjedilačkih naroda, kako su oni ubijani, odvođeni sa svog teritorija i zbog toga izumirali”, kaže Jennifer Corpuz, iz naroda Kankana-ey Igorot u sjevernom dijelu Filipina.

Corpuz, koja predstavlja Međunarodni domorodački forum o bioraznolikosti (International Indigenous Forum on Biodiversity), želi okrenuti novi list i podržava cilj 30x30: „Ovdje smo da kao domorodački narodi pošaljemo poruku da ambiciozne ciljeve očuvanja ne možemo postići bez potpunog uvažavanja, poštovanja i zaštite prava domorodačkog naroda... Ne mogu dovoljno snažno istaknuti da cilj 30x30 ne možemo postići bez domorodačkih naroda.”

Ali drugi dovode u pitanje mentalitet onih koji pokušavaju provesti 30x30 – čak i ako na papiru izgleda dobro. Lakpa Nuri Sherpa iz Nepala predstavlja Pakt azijskih domorodačkih naroda (Asia Indigenous Peoples Pact) i sumnja da pristup „odozgo prema dole“ primijenjen na 30x30 može funkcionisati ukoliko oni koji ga provode radikalno ne promijene svoj pristup domorodačkim narodima.

„Problem je u tome što rješenje dolazi s vrha, a ti gore zapravo ne znaju kako stoje stvari na terenu, a 'rješenje' nikad ne postaje rješenje“, kaže on i dodaje da je ključno da se članovi IPLC-a tretiraju s povjerenjem i poštovanjem, u „duhu istinskog partnerstva“.

[…]


Nije sve do priče – ima nešto i do para!

Studija iz novembra 2021. godine objavila je mape ekosistema koje čovječanstvo ne smije uništiti ako misli ispuniti klimatske ciljeve; ti sistemi uključuju ogromne borealne šume i tresetišta Rusije, Kine i SAD-a, te tropske šume Amazonije, Indonezije i sliva Konga. Ova područja čuvaju 139 milijardi tona ugljika koji se, bude li oslobođen u atmosferu, ničim ne bi mogao nadoknaditi. Istraživači kažu da upravo tu treba koncentrisati napore 30x30.

Broj koalicija oko zaštite ovih ekosistema sve je veći. Brazil, DR Kongo i Indonezija najavili su na COP-u 27 veliku trojku koalicije prašuma koja će na UN-ovim konferencijama o klimi i bioraznolikosti koordinirati razgovore o očuvanju prašuma. Budući brazilski predsjednik Luiz Inácio Lula da Silva rekao je da će, kad stupi na dužnost, što prije sazvati panamazonski sastanak o njegovom očuvanju.

Na samitu o bioraznolikosti održanom 2018. godine domorodačke grupe predložile su da se do 2025. godine stvori zaštićeno područje veličine Meksika koje bi obuhvatalo najveće prašume na svijetu, poznato kao 80x25.

Kampanja za prirodu (Campaign for Nature) zalaže se da se do 2030. godine zaštiti najmanje 30% kopna i mora, što smatraju ključnim korakom, a direktor kampanje Brian O'Donnell kaže da je to „donja, a ne gornja granica“ i da bi svijetu cilj trebao biti 50%, po viziji EO Wilsona, harvardskog biologa koji smatra da za dugoročni opstanak čovječanstva treba zaštiti pola planete Zemlje. Kada govorimo o područjima koja treba očuvati, to mora uključivati područja najbogatija bioraznolikošću i međusobno povezana kako bi se izbjegla zaštita po modelu izolovanih enklava, smatra on.

Ali je unutar ovog cilja sporno i to mora li svaka zemlja zaštititi 30x30 svog teritorija ili je to globalni cilj – npr. Nizozemska to ne bi mogla postići, ali zemlje poput Brazila mogu učiniti mnogo više. U ovom slučaju bi bogatije zemlje s manjom bioraznolikošću trebale plaćati siromašnijim zemljama s većom bioraznolikošću da ne uništavaju svoju prirodu, budući da je ta priroda i međunarodno, a ne samo nacionalno dobro.

Neke zemlje postavljaju pitanje kako razvijene nacije mogu od njih očekivati da ne sijeku vlastite šume kad su bogate zemlje u prošlosti činile upravo to, i tako se i bogatile. U svom uvodnom izlaganju na COP-u 15, grupa zemalja s najvećom bioraznolikošću, koja uključuje Brazil, Indiju i Južnu Afriku, izjavila je da bi cilj od 30% zahtijevao značajnu finansijsku i tehničku podršku. […]

Predstavnici IPLC-a kažu da – čak i kad bi to bilo dogovoreno – novac ne bi mogao doći do čuvara područja. „Nije za izgradnju tematskih parkova“, kako se čulo na konferenciji za medije na Međunarodnom domorodačkom forumu o biodiverzitetu.

Razloga za zabrinutost svakako imaju – na COP-u 27 je autohtonim narodima obećano 1,7 milijardi dolara u znak priznanja za njihovu ulogu u zaštiti bioraznolikosti, ali je u prvom godišnjem izvještaju utvrđeno da je organizacijama IPLC-a otišlo samo 7% ukupnih sredstava.

Drugo je pitanje treba li unutar tih zaštićenih područja dopustiti održivo korištenje resursa i, shodno tome, šta zapravo znači da je nešto zaštićeno.

U Engleskoj, na primjer, vlada tvrdi da štiti prirodu na oko 28% zemljišta, ali jedan izvještaj pokazuje da se u stvarnosti radi o oko 3% zemljišta.

Evropska unija – koja zagovara 30x30 – optužena je da taj cilj pokušava oslabiti traženjem da se u zaštićenim područjima dopuste ekstraktivne industrije, poput rudarenja i bušenja, pod uslovom da ne štete bioraznolikosti.

Neki tvrde da 30x30 odvraća pažnju od neobuzdane prekomjerne potrošnje koja dovodi do gubitka bioraznolikosti, te da se u koštac zapravo treba uhvatiti s beskonačnim crpljenjem resursa ove planete.

Ako se sve završi na 30x30, van konteksta zaštite okoliša u cjelini, to bi moglo ubrzati uništenje preostalih 70% ove planete koje nije pod službenom, državnom zaštitom.

Ne smiju se zanemariti drugi ciljevi – kao što su preduzeća koja uzimaju u obzir svoje učinke na prirodu, subvencije za vraćanje prirode u prvobitno stanje, smanjenje onečišćenja i pesticida. Postizanje sporazuma o 30x30 će biti prekretnica, ali COP15 se može nadati da će gubitak bioraznolikosti zaustaviti samo ukoliko svi dijelovi sporazuma budu u uzajamnom skladu i ako se dosljedno primjenjuju.

IZVOR: Guardian

Objavljeno: 12/12/2022.
FOTO: CIFOR/Axel Fassio via UNEP

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

15/12/2022