S talijanskog prevela: M. Evtov
 

Teatar Greco [Grčko pozorište] u Sirakuzi, 8. juna 2011. godine: dok prepuna arena čeka početak predstave, neko ustaje i s balustrade spušta zastavu referendumske kampanje za vodu; marljivi zaštitari se za par sekundi bace na njega i pokušaju ugrabiti zastavu. Nakon nekoliko početnih protesta iz gledališta, neko iznenada ustane i poviče „Glasajte DA! Glasajte DA!“ plješćući u ritmu.

Već za tren se čitav amfiteatar nađe na nogama i nekoliko minuta u horu skandira ovaj slogan.

Slični događaji prožimali su čitavu referendumsku kampanju koja je 26. marta 2011. godine počela (trećom) nacionalnom demonstracijom Pokreta za vodu, kad se na Piazza S. Giovanni okupilo 300 hiljada ljudi.

Mogao bih citirati poruku jedne osamdesetšestogodišnjakinje koja nam je iz umbrijskog hospicija napisala da žali što ne može finansijski podržati referendumsku kampanju, ali nas „svako veče spomene u molitvama“, ili jednako dirljivo pismo doživotnih zatvorenika koji su nam, iako očito nisu mogli glasati, garantovali da se sve informacije prenose preko „Radija Zatvor" i da referendum ima podršku u svim talijanskim zatvorima, ili pak časne sestre u klauzuri koje su zatražile sastanak da bi dobile informacije o bitci za vodu.

Jedna knjiga ne bi bila dovoljna da se ispričaju priče o buđenju talijanskog društva u periodu referenduma i o bezbrojnim gestama i inicijativama koje su žene i muškarci svakodnevno samostalno provodili, a od kojih je bila satkana cijela kampanja i njen izvanredni konačni rezultat.

Političko opismenjavanje

Na dva referenduma o vodi (12. i 13. juna 2011. godine) preko 27 miliona ljudi glasa DA. [...]

Impresivna je homogenost glasanja na teritoriji cijele države: kvorum je postignut u svim regijama uprkos istorijskim razlikama Sjevera i Juga zemlje.

Izuzetno je zanimljiv i ovaj podatak: na birališta je izašlo preko 66% mladih u dobi od 18 do 25 godina, što pokazuje da je svaka stereotipna i karikaturalna analiza mlađih generacija predodređena – kao i u svakoj epohi – da u stvarnosti doživi krah.

Vrijedni su spomena i podatci o političkoj pripadnosti birača: ispostavlja se da je glasalo 26% glasača tadašnjeg PDL-a [Popolo della Libertà, stanka desnog centra] i 42% glasača tadašnje Lege Nord [Sjeverna liga za nezavisnost Padanije, desničarska federalistička stranka]. To s jedne strane pokazuje da čak ni unutar tih stranaka nisu funkcionisali autoritarni nalozi (vođe, počevši od Berlusconija i Bossija, više puta su izričito pozivali da se ne izlazi na birališta). A s druge strane ukazuje na veliku sposobnost pokreta za vodu da se drži teme kampanje i komunicira je kao bitku za reaproprijaciju koja se vodi odozdo, daleko od političkih igara „Palate“ [Pallazzo Chigi – rezidencija premijera].

Desetine socioloških analiza nezadovoljstva građana politikom navode da je na referendume za vodu izašlo preko 25% trajno suzdržanih (tj. onog dijela biračkog tijela koji nikad ne glasa).

O samoj referendumskoj kampanji najviše govori podatak da je preko 16% onih koji su izašli na birališta izjavilo da su u njoj i sami učestvovali (minimalno učešće: „podjela materijala u vlastitom stubištu“) – što znači da se četiri miliona građana direktno angažovalo (različitim intenzitetom) da na referendumu pobijedi 'DA'. A među njima je bilo 60% onih kojima je to bilo prvo iskustvo izborne i/ili referendumske kampanje.

Ovi brojevi govore sami za sebe. Participacija građanstva u politici odumirala je godinama prije toga. Pokret za vodu je narodu značio praktično iskustvo samoobrazovanja o zajedničkim dobrima i učešću javnosti u politici. Tako je pokret u ovaj značajni test demokratije na djelu uspio uključiti ogroman broj „običnih“ građana i čitave međusobno „nesklone“ društvene grupe.

Pošto revolucije nikad nisu događaj nego proces, i taj je rezultat bio plod dugogodišnjeg rada, počevši od prvog Svjetskog alternativnog foruma o vodi održanog marta 2003. godine u Firenci, preko rađanja Talijanskog foruma pokreta za vodu marta 2006. godine u Rimu kad je na široku inicijativu pokrenut prijedlog zakona za vraćanje vode u javno vlasništvo (od januara do jula 2007. godine prikupljeno preko 400 hiljada potpisa).

Proces političkog „opismenjavanja“ proveden na teritoriji cijele države uspio je paradigmu zajedničkih dobara afirmisati kao centralni elemenat alternative liberalnom narativu i uporište za izgradnju bitno drugačijeg društva.

To nisu mogle prihvatiti vlade i finansijski moćnici koji računaju upravo na komodifikaciju zajedničkih dobara i privatizaciju javnih usluga da bi nastavili s mehanizmima finansijske akumulacije i našli izlaz iz krize hiperprodukcije u kapitalističkom modelu.

I tako je mantra „privatno je lijepo“ nakon otpora naroda transformisana u autoritarni stav „privatno je obavezno i ​​neizbježno čak i ako nije lijepo“.

Svi za vodu, voda za sve!

Da bi se ova tranzicija ostvarila, valjalo je klasičnu liberalnu bajku o bogatstvu za sve pretvoriti u noćnu moru od „mjera štednje“, za šta je iskorišten šok javnog duga koji, nimalo slučajno, postaje glavna tema od augusta 2011. godine – ni dva mjeseca nakon referendumske pobjede – a preko famoznog pisma koje Evropska centralna banka upućuje tadašnjoj Berlusconijevoj vladi, već u novembru zamijenjenoj Montijevom „tehničkom“ vladom.

Tad su se svi lično uvjerili u krizu predstavničke demokratije, nesposobne da ustupi mjesto narodnom suverenitetu izraženom pobjedom na referendumu. Ali je ta bitka ipak pomogla da se stvori prepreka za procese privatizacije koji, narednih godina u više navrata ponovljeni, do danas nisu uspjeli dovršiti stavljanje na tržište najvažnijeg zajedničkog dobra – vode.

Tako da je danas, deset godina nakon onog referenduma, antagonizam između liberalnog narativa i paradigme vode i zajedničkih dobara ponovo u centru pažnje.

Pandemija je u ovih godinu i po dana funkcionisala kao vrhunac svih neodrživih kontradikcija kapitalističkog modela i jasno predočila potrebu za radikalnim preokretom – izlaskom iz profitne ekonomije i izgradnjom društva brige za ljude. Ali Draghijeva vlada se dosjetila da vrati vodu u centar pažnje finansijske procjene, s Nacionalnim planom oporavka i otpornosti (PNRR) koji se i opet bazira na rastu, konkurentnosti i konkurenciji, u kojem se o upravljanju vodama govori isključivo u smislu korporativizacije, finansijalizacije i privatizacije.

I zato deseta godišnjica pobjede na referendumu nema samo okus sjećanja, nego i okus sadašnje i buduće važnosti te borbe i tog iskustva. U subotu 12. juna u 15.30 na Piazza dell'Esquilino sazivaju se nacionalne demonstracije Zajednička dobra, voda i nuklearna energija: nema uzmaka!

To je prilika da svima stavimo do znanja da potpuno shvatamo i težinu situacije nastale usljed pandemije i izazove za sistemsku alternativu koju smo pozvani provesti narednih mjeseci: društvo brige, za sebe, za druge, za okoliš i pravo na budućnost sljedećih generacija, polazeći od neotuđive pretpostavke da bez vode nema takvog društva. [...]

Jer se danas kao i juče piše voda a čita demokratija.

IZVOR: DinamoPress

Objavljeno: 11/06/2021.