S engleskog prevela: M. Evtov

Ljevičar Pedro Castillo dobio je izbore u Peruu u epskom okršaju s desnicom koja, po već oprobanom trumpovskom receptu, sad pokušava osporiti rezultate izbora i vlasti se domoći pučem. Ali Castillo nije lak plijen – Peru nikad nije vidio takvog predsjednika, prekaljenog godinama narodnih borbi. Pedesetjednogodišnji učitelj vodio je veliki štrajk prosvjetara 2017. godine. Kad ga je za ove izbore kandidovala stranka Peru Libre (Slobodni Peru), bio je najnepoznatiji od 18 kandidata. I pobijedio je. Njegovu priču o životnom putu zabilježila je Medea Benjamin u razgovorima koje su s njim vodili međunarodni izborni posmatrači, nekoliko dana prije izbora.

Rođen sam i odrastao u gradiću Puña, u sjevernoj regiji Cajamarca. Počeo sam raditi kao učitelj u istoj seoskoj osnovnoj školi u koju me otac upisao kao dječaka; proveo sam dvadeset i četiri godine radeći u istoj školi.

Bila mi je velika čast biti učitelj, vođa sindikata učitelja, poljoprivrednik i rondero [dobrovoljac patrole za nadzor susjedstva] gdje smo se borili protiv kriminala, delinkvencije i ostalih brojnih problema s kojima se suočavaju naše ruralne zajednice.

Još od malih nogu se borim da steknem obrazovanje. Moji roditelji su nepismeni. Moj otac se jedva zna potpisati, a majka mi ne zna slova abecede. Jedan sam od devetoro djece. To što sam završio srednju školu za mene je bio veliki uspjeh, a to sam mogao zahvaljujući pomoći roditelja i braće i sestara.

Školovanje sam nastavio radeći sve što mogu da bih zaradio za život. Radio sam na poljima kafe. Došao sam u Limu da prodajem novine. Prodavao sam sladoled. Čistio sam toalete po hotelima. Vidio sam surovu stvarnost u kojoj žive radnici na selu i radnici u gradu.

Kući sam se vratio da budem učitelj, a kasnije sam postao direktor škole. Svi smo se zajedno borili da pomognemo svojim porodicama jer u Puñi nismo imali pomoć države. Tu malu školu smo sagradili sami. Sami smo izgradili i put – kojim se može proći samo ljeti, a ni tad nije lako.

Mnoštvo živih rana

Ove godine slavimo dvjestogodišnjicu Perua kao republike, ali i nakon dvjesto godina još uvijek imamo ogroman procenat nepismenih, a kuće mojih roditelja i komšija nemaju struje, svjetla ni tekuće vode. Imamo jedan potpuno napušteni dom zdravlja u koji povremeno navrati medicinska sestra i u kojem se možda nađe poneki zavoj ili nekoliko tableta – to za sve porodice.

Putujući ruralnim područjima širom zemlje, zatekao sam uslove slične onima u mom rodnom gradu. Dublje u Amazoniji uslovi su još gori. Tamo ljudi nemaju ništa; država ih je potpuno napustila.

Zbog toga je bilo toliko protesta. Odnedavno je zbog pandemije na ulicama manje ljudi, ali ljudi su već godinama na ulicama, traže pravdu i viču da bi svi političari trebali dati ostavku. Imamo kongres koji je praktično bez legitimiteta. Naše institucije ne haju za ogromne potrebe ove zemlje. U našem društvu ima mnogo živih rana koje se ne tretiraju. Ima žena prisilno sterilizovanih za vrijeme režima Alberta Fujimorija, ima svijeta koji su vladine milicije masakrirale, poput studenata s univerziteta u La Cantuti i ljudi iz Barrios Altos. Ima majki i djevojaka koje su žrtve nasilja. Sad s pandemijom ima hiljade ljudi koji su ostali bez posla i zahtijevaju posao.

U Peruu trenutno ima stotine socijalnih sukoba, a kad ljudi podnesu prigovore vladi, vlada u najboljem slučaju pokrene dijalog da ljude umiri, ali ne rješava nikakve probleme. Vlada nema ni volje ni sposobnosti za rješavanje ogromnih problema s kojima se suočava ova zemlja.

S pandemijom je ljudima postalo jasnije da su nam potrebne strukturne promjene. Problem pandemije u Peruu nije samo zdravstveni, nego strukturni problem. To je kriza koja se odavno razvija.

Novi Ustav mora biti narodni

Peru je vrlo bogata zemlja, ali najveći dio tog bogatstva – poput bakra, zlata i srebra – odlazi strancima. U lukama vidite nepregledan tok kamiona koji iz ove zemlje odnose resurse, a samo dvjesto metara dalje vidite dijete boso, dijete s tuberkulozom, dijete puno parazita. Zato s velikim kompanijama moramo ponovo pregovarati o ugovorima – tako da veći dio profita ostane u Peruu i koristi narodu ove zemlje. Moramo preispitati sporazume o slobodnoj trgovini potpisane s drugim zemljama – tako da unaprijedimo lokalno poslovanje.

Zbog toga moramo promijeniti Ustav. Naš sadašnji ustav napisan je 1993. godine, za vrijeme Fujimorijeve diktature. Zdravstvo tretira kao uslugu, a ne kao pravo. Obrazovanje tretira kao uslugu, a ne kao pravo. A osmišljen je za dobrobit kompanija, a ne za dobrobit ljudi.

Dok sam putovao od grada do grada, u svakom sam govorio: „Podignite ruku ako znate da je neko iz ovog grada bio pozvan da pomogne u izradi Ustava iz 1993. godine.“ Dosad nisam našao nijednu jedinu osobu. Naš trenutni ustav nije napisan za narod niti ga je pisao narod; Ustav nas uopšte ne štiti.

Ako preko suda zahtijevate od države da siromašnim zajednicama osigura vodu, obrazovanje ili zdravstvenu zaštitu, sud kaže da je to neustavno jer su to usluge, a ne prava. Obratite li se sudu tražeći dobre ceste da bi poljoprivredni proizvodi mogli stići na tržište jer u protivnom istrunu, sudovi će reći da je neustavno tražiti ovakvu pomoć od države.

Tako smo otišli u zajednice i rekli im šta mi, stranka Peru Libre, predlažemo: Hajde da održimo referendum i pitamo Peruance žele li preraditi Ustav. Razgovaramo s ljudima o našim mogućnostima. Ohrabrujemo ih da naprave iskorak i sudjeluju s nama u demokratskom procesu kako bismo napokon mogli promijeniti svoj ustav.

Potičemo ih da nam se pridruže u borbi protiv ogromnog problema korupcije, koji je u Peruu institucionalizovan. Ne možemo podržavati državu koja je pod kontrolom narko-kartela i organizovanog kriminala.

Bez straha

Elite i korumpirane snage bacile su se na nas svim sredstvima, pokušavajući u svijesti ljudi izazvati strah – pa da suspregnu gađenje i glasaju za mog korumpiranog protivnika. Nazivali su nas teroristima. Govorili su da ćemo ljudima oduzimati domove, da ćemo im oduzeti zemlju i ušteđevinu. Zbog ovih optužbi je porasla cijena dolara, a odmah i hljeba, pa čak i piletine. Sve je poskupilo.

A štampa je ili o nama lagala ili nas ignorisala. Nije bilo izvještaja, ni pisanih ni televizijskih, koji su iskreno govorili o našim prijedlozima.

Tako da pred nama stoje ogromne prepreke, uključujući i Kongres. Ali ako Kongres pokuša spriječiti neophodne promjene, mi ćemo nastaviti s uličnim demonstracijama. Ja dolazim iz tih narodnih borbi. Još uvijek na leđima i nogama nosim tragove puščanih zrna i metaka. Ova borba me na mnogo načina dotakla lično, i zato sam ovdje. Ne motiviše me nijedna druga vrsta interesa. Ovdje sam zbog naroda ove zemlje i naša borba neće okončati dok ne ostvarimo dostojanstvo za sve.

Kako sam govorio i tokom kampanje: „Neće biti siromašnih u bogatoj zemlji. Dajem vam časnu učiteljsku riječ.”

IZVOR: JACOBIN

Objavljeno: 24/06/2021.