Sa španskog preveo: Nicolas Allen

S engleskog prevela: M. Evtov

VRP: Spomenuli ste ekonomske učinke koje bi ruski prekid isporuke plina Njemačkoj mogao imati na cijelu Evropu. Kako ocjenjujete rusku invaziju na Ukrajinu? Što treba učiniti iz evropske perspektive?

YD: Naravno, moramo pozivati na mir. Ali više nego ikad, u slučajevima rata kakav je ovaj, moramo to učiniti diplomatskim putem i otvorenim dijalogom. Izuzetno sam zabrinuta zbog definicije mira date na nedavnom samitu NATO-a u Madridu. Više bih voljela da vidim posvećenost evropskoj strateškoj autonomiji. Pitam se zašto zemlja poput Španije mora svoju sigurnost podrediti unutrašnjoj politici zemlje poput SAD-a.

Moramo razmisliti o tome šta radimo, jer nije pametno to što pod uticajem interesa vrlo velikih multinacionalnih kompanija trošimo sve više i više na neograničenu trku u naoružanju. Moramo trošiti na ispravan i strateški adekvatan način.

Osim toga, vjerujem i da sve zemlje zaslužuju poštovanje i prostor za demokratski dijalog. To podrazumijeva promjenu našeg razumijevanja migracija, od trenutne NATO-ve strategije koja migraciju vidi kao „hibridnu prijetnju” do jedinstvene sveobuhvatne vizije u kojoj su migranti subjekti ljudskih prava.

VRP: Nedavno ste posjetili SAD i sastali se s Berniejem Sandersom i Ilhanom Omar, kao i predstavnicima novog sindikalnog pokreta Starbucks. O čemu ste razgovarali?

YD: Bernie Sanders i ja smo razgovarali o zajedničkim interesima. [...] Naširoko smo razgovarali o potrebi da se svijet rada vrati u centar naše politike, te o potrebi da se u centar te vizije stave radnice. Svi smo mi radnici, bilo da smo istraživači, ljekari, čistači, bilo šta. Ova univerzalnost nam daje zajednički program, za razliku od, recimo, rentijera, čiji je interes mnogo uži.

Otud i naša zajednička posvećenost sindikalizmu. Naš program je, kao i pri ranijim posjetama Brazilu i Čileu, i tokom ove posljednje posjete SAD-u, bio istinski fokusiran na organizovani rad.

U stvari, još je jedno postignuće i memorandum potpisan s mojim kolegom Martyjem Walshom, ministrom rada u Bidenovoj administraciji, da zajedno radimo na pitanjima ekonomske demokratije. Moramo ojačati organizovano radništvo, kako tradicionalne tako i nove oblike sindikalizma.

VRP: Na temu međunarodne politike, možete li govoriti o svojim vezama s ljevicom u Latinskoj Americi? Šta mislite o trenutnom političkom trenutku u Latinskoj Americi? Govori se o mogućem novom političkom ciklusu sa čileanskim ustavom i vladom Gabriela Borića, kao i o pobjedi Istorijskog pakta Gustava Petra i Francie Márquez u Kolumbiji.
Španska ljevica održava stalni dijalog s Latinskom Amerikom, naročito posljednjih godina. Kako njihova iskustva i pobjede utiču na špansku ljevicu? Je li moguće izvući neke „latinoameričke pouke“?

YD: Upravo sam se vratila iz Brazila i Čilea, a u dogledno vrijeme ću posjetiti i Kolumbiju. Ja sam ubijeđeni internacionalist i vjerujem da društvene transformacije zavise od zajedničkih prekograničnih planova. S tih putovanja i iz razgovora s Borićem i njegovim timom, ili Lulinim [Luiz Inácio Lula da Silva] timom, ili s Franciom Márquez, naučila sam da široke transformacije možemo postići samo s građanskim pokretima. To znači da moramo mobilizirati građanstvo.

Moramo u praksi provesti korisne politike koje stvaraju okvir u kojem građani mogu osjećati nadu i angažman. Baš juče, kada sam iz Galicije išla za Madrid, na aerodromu mi je nekoliko ljudi reklo da su upravo dobili stalne ugovore. Treba nam toga više: više ljudi koji osjećaju da je politika postala nešto korisno i vrijedno.

S neoliberalizmom i mjerama štednje, svijet je postao vrlo distopijski. Ta distopija nije slučajnost – oni žele da živimo u distopiji i da nemamo nade. To je učio Thomas Hobbes, kad je zaključio da je strah ono što je dovelo do države, ili Machiavelli, koji je rekao da za mobilizaciju nema boljeg oruđa od straha. Zapravo vjerujem da to nije slučaj i da ljubav i naklonost mogu učiniti mnogo više. U svom poslu i svakodnevnom životu stvari ne gradimo kroz osjećaje straha ili mržnje, nego ih gradimo s ljubavlju i naklonošću.

VRP: To nas dovodi do sljedećeg pitanja, a to je Sumar, platforma koju ste 8. jula predstavili navodeći da joj je svrha koordinacija „procesa slušanja“ civilnog društva. Događaj u Madridu povodom njenog pokretanja bio je reprezentativan za tu ambiciju, s predstavnicima novih sindikalnih grupa (dostavljača i radnika Amazona), migrantskim radnicima u sektoru njegovateljstva, ekolozima, zagovornicima javnog obrazovanja i drugima. Tamo ste objasnili i od čega će se sastojati proces slušanja: niz sastanaka različitih formata – s organizacijama, udruženjima i civilnim društvom – koji će dovesti do stvaranja „novog demokratskog ugovora“ za narednu deceniju. Šta je zapravo Sumar, kako će se razvijati i može li kasnije poprimiti ikakvu izbornu formu?

YD: To je proces otvorenog koda, u smislu da ga zajednički gradimo. Sumar je građanski pokret — u kojem sam ja vrlo mali dio — koji pokušava da o našoj zemlji u narednoj deceniji razmišlja baveći se značajnim problemima i razmišljajući o tome kakvu zemlju želimo.

Mi na ljevici ponekad se osjećamo previše ugodno u opoziciji. Ali činiti opoziciju je manje-više lako, teža je stvar graditi. Sumar se bavi stvaranjem građanskog pokreta u kojem su protagonisti sami građani, oni koji upravo sad učestvuju u tom procesu.

VRP: U kom smjeru treba ići ta promjena? Od čega se sastoji taj novi demokratski ugovor?

YD: Na primjer, prvo što smo odradili bilo je da saslušamo mlade aktiviste protiv klimatskih promjena, što me zaista ispunilo ponosom. Mnogi od njih su briljantni mladi profesionalci apsolutno posvećeni rješavanju ekološke krize.

Mnoge su me se stvari dojmile, a jedna od njih je izjava da u klimatskoj krizi ne možemo napredovati sve dok nisu uključeni recimo blagajnici u supermarketima. Klimatska kriza se mora posmatrati iz društvene perspektive.

[…] Drugim riječima, Sumar se bavi upravo ovim: svi mi razmišljamo o svojoj zemlji s dugoročnim pogledom na sljedećih deset godina. Sumar prije svega nastoji javne poslove približiti građanima i premostiti jaz koji u našoj zemlji postoji između građana i politike, a koji je ogroman. Kad je politika samo dreka, a političari su građanima problem, nešto nije u redu. Sumar je, dakle, alat namijenjen širenju demokratije, što je najvrjednije što imamo.

[…] Današnji izazov je razmišljati o građanstvu drugačije, i vjerujem da u Španiji činimo upravo to. Pokazali smo da možemo povećati minimalnu platu, povećati zaštitu na radu i unaprijediti reforme.

VRP: Koliko shvatam, Sumar je zamišljen kao građanski pokret, ali i pokret koji nadilazi stranke. Vi imate dugogodišnje iskustvo u izgradnji sličnih saveza. Takav je bio i AGE 2012. godine, vrlo zanimljiv projekat koji je na neki način inaugurirao eru ljevice nakon 15M, kad je nastao Podemos. Čemu vas je naučilo to iskustvo?

YD: AGE je bio vrlo zanimljivo iskustvo. U određenom smislu, političke promjene u Španiji protekle decenije počele su 2012. godine u Galiciji. U Galiciji postoje dva politička svijeta: s jedne strane svijet federalizma ili konfederalizma, a s druge nacionalistički ili pokret za nezavisnost. Ja sam tu podjelu nadišla, što ne bi bilo moguće da sam ostala u stranci.

To je ono što sad radi Sumar, kuje novi nacionalni kolektivni projekat, oslobođen dogmi i predrasuda. To je kao u pjesme Rubéna Bladesa Caminando [Hodajući]: počnimo hodati, jer nije važno mislimo li drukčije; potrebno je stvoriti državu u koju se svi uklapamo. Pogotovo zato što je država koju predlaže desnica vrlo mala, u njoj ima mjesta samo za bijele heteroseksualne katolike muškog pola.

VRP: Ali kako će se Sumar odnositi prema postojećim političkim strankama na španskoj ljevici? Hoće li za njih biti mjesta u prostoru koji otvara Sumar? […]

YD: Već smo pokušali sa strankama i izbornim koalicijama, u Galiciji s En Mareom, a u Andaluziji s Por Andalucíom. Nije uspjelo. Sumar se umjesto toga gradi iz poleta građana i iz uvjerenja o političkom projektu. Rasprava se sad ne vodi oko toga gdje su stranački kandidati rangirani na zajedničkoj listi, ili koliko sredstava ili resursa dobiva svaka organizacija, ili bilo čega sličnog. Takve rasprave udaljavaju građane od politike.

VRP: U tom smislu se Sumar može shvatiti i kao odgovor na krizu stranačke forme. Jedna od zamki ove krize je i pojava „hiperlidera” – kojima su mediji naklonjeni i od kojih zavisi čitava stranka. Vi naglašavate da ste unutar Sumara samo jedan djelić, ali kako se izgradnja pokreta predvođenog građanima slaže s vašim u Španiji vrlo istaknutim javnim profilom?

YD: Po meni, za ovu vrstu pokreta postoji jasan mandat. Kako rekoh, stranke ne mogu biti same sebi svrha. Drugo, stranke su, naravno, neophodne u demokratiji. Ali nisu dovoljne za društvene transformacije. Lideri stranaka uvijek moraju biti na visini zadaća koje postavlja određeni istorijski trenutak, a sad je ključno pokrenuti građanski pokret koji će kolektivno odlučiti o budućem smjeru ove zemlje.

Ne vjerujem u hiperliderstvo, koje obilježava hijerarhijsko i vrlo patrijarhalno shvatanje moći. Ja nisam takva i vjerujem da me ljudi prepoznaju samo kao jednu od njih i zovu me po imenu. Tako da ne mislim da je ovdje riječ o hiperliderstvu, nego o nečem puno složenijem: građani žele sudjelovati, a postoji čitav niz hitnih ključnih problema koje moramo zajednički promišljati.

VRP: Evropska i američka ljevica trenutno su vjerovatno vrlo obeshrabrene, ispunjene umorom, strahom, ponekad čak i cinizmom. Uzmimo slučaj Španije, danas smo u radikalno drugačijoj situaciji nego prethodne decenije, kad je nastao pokret 15M i pojavili se Podemos i radikalni municipalizam. Sa sigurnošću možemo reći da je političko nezadovoljstvo savršeno plodno tlo za krajnju desnicu. Moje je pitanje dvojako: s jedne strane, koji se politički koncepti ili pojmovi mogu prenijeti iz tog prethodnog razdoblja u naše? S druge strane, koje su prepreke i ciljevi presudni u ovom trenutku?

YD: Prvo, mora nam biti jasno da je konceptualni okvir u kojem živimo i djelujemo – neoliberalizam, a da je neoliberalni model oslabljen ili prekinut zbog pandemije. Međutim, vjerujem da je neoliberalizam više od ekonomskog sistema; to je i kulturni sistem, način života i potrošnje. U tom smislu nas čeka još dosta posla na prelasku na kooperativnije oblike društvenog života.

Socijalna ekonomija je veoma važna u zemlji poput naše. Moramo raditi na proširenju tog modela tako da demokratija dođe do radnih mjesta i utiče na centre ekonomskog odlučivanja. […] Vjerujem i da moramo postići da mjere štednje koje su uzrokovale toliko patnje postanu stvar prošlosti.

Drugo, vjerujem da je izazov raditi sa zajedničke osnove. A zajednička je demokratija, zajednička su ljudska prava, zajedničko je govoriti o dobrim i temeljnim pravima: stanovanju, energiji, vodi.

Dalje, ako se ne fokusiramo na skrbnički rad i feminizam, ne možemo ni razumjeti klimatsku krizu, a kamoli se ozbiljno posvetiti nečemu tako neodgodivom. Žene su isključene iz dijela ekonomije utoliko što se posao koji obavljamo, reproduktivni rad koji obavljamo, ne smatra radom.

Volim govoriti o širenju demokratije. A to može značiti nešto poput garancije pristojnog stanovanja u zemlji u kojoj stanovanje nije pristupačno. Pogledajte samo šta smo uradili u nedavnim pregovorima usred krize: postavili smo ograničenje na povećanje vrijednosti gradske imovine na samo 2 posto. Zamislite šta bi se dogodilo da su kirije porasle za 10,8 posto u gradu kao što je Madrid, ili Vigo, ili Valencia, ili Barcelona?

Ponavljam, vjerujem da je demokratija ključ za mobilizaciju građanstva i odmak od politike straha. Zajedno moramo pobjeći od ove distopije i otvoriti nove horizonte nade.

Napomena redakcije Jacobina: Intervju je preveden sa španskog i uređen zbog dužine razgovora i radi jasnoće.

IZVOR: Jacobin

Objavljeno: 24/08/2022.