O pravu na abortus: Pokret ostavljen na brisanom prostoru

Piše: 

Meaghan Winter
Ovih dana pratimo vijesti iz regiona i šire o ofanzivi desničara i klera na prava žena da odlučuju o svom tijelu i životu. Čini se da na našem kontinentu u tome prednjače Hrvatska i Poljska, ali nismo ni svjesni sve brojnijih signala da se to pretvara u opšti trend.
Ovaj tekst govori o tome kako će se u SAD-u uskoro potpuno urušiti pravni okvir zaštite prava na abortus – ne samo zato što je desnica bila strateški dalekovidna i zaposjela sve bitne ustanove, nego i zato što se i unutar progresivnih snaga pravo na abortus shvata kao tuđi problem. Društvo, a naročito kapitalistička ekonomija, doslovno računaju na to da će se žene same pobrinuti da ono nesmetano funkcioniše – što podrazumijeva i planirano roditeljstvo, za mnoge žene na minimalcu. No niodakle pomoći njihovoj borbi za kontrolu nad svojim tijelima i životnim odlukama. @RiD

 

S engleskog prevela: M. Evtov

Nakratko sam izlazila s muškarcem koji mi je rekao da smatra da abortus treba biti legalan, ali se „ne bi trebao koristiti kao kontrola rađanja“. Da bi se kasnije, ne vidjevši tu nikakve ironije, posvađao sa mnom jer sam insistirala da koristimo kondom, i toliko se naljutio da sam se uplašila.

Ovo spominjem iz nekoliko razloga. Prvo, javno pisanje o abortusu obično je ili osobno kao ispovijest ili, češće, legalističko, političko i apstrahirano od onoga o čemu se tu zapravo radi.

A radi se o ljudskim tijelima, najprivatnijim aspektima ljudskih života, nagodbama, dilemama i bitkama, malim i velikim, s kojima se cisrodne žene suočavaju kao nešto što se podrazumijeva.

Drugo, pobačaj je obično uokviren kao ženski problem i on, naravno, prvenstveno utiče na žene. Ali su i heteroseksualni muškarci moje generacije izgradili svoje živote – živote često definisane ogromnim slobodama – na pristupu kontracepciji i pobačaju.

Pravo na abortus je u opasnosti

Mi koji smo postali punoljetni nakon slučaja Roe protiv Wadea [kada je Vrhovni sud SAD-a presudio protiv zakona države Texas, a u korist prava na abortus kao prava na privatnost, op. ur.] rijetko smo morali razmišljati o tome kako je legalnost abortusa oblikovala naše najosnovnije pretpostavke o našim životima. Ako ste odrasli u zemlji gdje je abortus legalan, a naročito ako ste heteroseksualni, molim vas da zastanete i zamislite kakav bi vam bio privatni život da ste se svaki put kad ste imali seks suočavali sa stvarnom mogućnošću trudnoće koja ne može biti prekinuta.

Uzmite u obzir sve što čini vaš život – diplome ili poslove, da, ali i prijateljstva, brakove, životne prekretnice, djecu rođenu zato što ste ih željeli, sve što smatrate vrijednostima – pa procijenite koliko je sve to omogućeno životom u društvu gdje je pobačaj bio legalan i često se smatrao pristupačnim.

Pravo na abortus je u opasnosti.

Vrhovni sud će ovog proljeća izreći odluku u predmetu Dobbs protiv Jacksona, najvažnijem slučaju abortusa u posljednjih pedeset godina. Sud razmatra zabranu pobačaja nakon petnaest sedmica trudnoće koju je zakonodavno tijelo Mississippija usvojilo 2018. godine.

Prema pravnom načelu [koje se crpi iz mišljenja (odluke) suda] u slučaju Roe, nijedna zabrana abortusa prije održivosti fetusa nije ustavna, što uključuje i zabranu abortusa nakon petnaest sedmica. Jedina preostala klinika za abortus u Mississippiju, Jackson Women's Health, tužila je državu tražeći od sudova da blokiraju zakon o zabrani. Okružni sud, a zatim i (notorno konzervativni) Apelacioni sud za peti okrug, stali su na stranu klinike. Država se žalila, a Vrhovni sud prihvatio predmet na razmatranje. Slučaj Dobbs trebao bi biti lako rješiv, a prije 2020. godine bi i bio. Vrhovni Sud može Mississippiju dozvoliti ovu zabranu samo suprotstavljanjem decenijama starom presedanu i čerečenjem suštine slučaja Roe.

Zlokoban je znak već i sama činjenica da je Vrhovni sud odlučio da sasluša slučaj Dobbs.

Vrhovni sud obično pokreće slučaj kada se niži savezni sudovi ne slažu oko ustavnosti nekog zakona. U ovom slučaju se savezni sudovi slažu: dosljedno su ukidali svaku zabranu abortusa prije održivosti fetusa, a zato što ih pedeset godina star presedan jasno zabranjuje.

Decenijama je Vrhovni sud odbijao slučajeve o abortusu koji se očito kose sa slučajem Roe. Šta se sad promijenilo? Promijenio se politički sastav Suda.

Najveća promjena je nastupila nakon što je Trump imenovao Amy Coney Barrett. Ni njeno ni prethodna imenovanja Neila Gorsucha i Bretta Kavanaugha nisu istorijske slučajnosti. Postavljajući tri sudije Vrhovnog suda i neviđeni broj saveznih sudija, Trumpova administracija je uspjela preurediti pravosuđe za barem jednu generaciju.

Vođe konzervativnog pokreta potrošili su četrdeset godina i milione dolara na stvaranje pravnog establišmenta koji bi smanjio moć savezne vlade, dao više slobode državama i korporacijama i dao prednost konzervativnim društvenim pogledima i tumačenjima Ustava. Federalist Society (Federalističko društvo), moćna grupa koja je pravne nauke pomakla udesno podržavajući konzervativne pravnike i procjenjujući savezne sudije izričito na osnovu njihovih uvjerenja protiv abortusa, može se pohvaliti da su svih šestoro konzervativnih sudija Vrhovnog suda njegovi sadašnji ili prošli članovi.

Desnica u ofanzivi

Kad padne Roe, javnost će se dići. Ali će čak i najžešći aktivizam udariti u debeo bedem, barem kratkoročno, jer je konzervativni pokret vrlo uspješno zaposjeo strukturnu moć na gotovo svim nivoima vlasti.

[… Pri tome se zaboravlja da je pravo na abortus bitno ograničeno još 1992. godine. Tada je, kroz malo poznat pravni proces potekao iz Pennsylvanije, Vrhovni sud odlučio da državama da znatno veći upliv na odluku žena o abortusu i, posljedično, ograničavanje tog prava.] I tada je pokret propustio šansu. Pravo na abortus godinama je sistematski sužavano, sve novim ograničenjima na nivou država. Ali te su se naoko minorne intervencije činile dosadnim i nebitnim, pukim tehnicitetom.

Organizacije unutar pokreta, baš kao sama Demokratska stranka i mnoge ljevičarske organizacije, prestale su ulagati u organizovanje i mobilizacije unutar država i sve stavile na kartu saveznih izbora i velikih parnica. Vjerovalo se da je dovoljna savezna zaštita prava – bez obzira na sve agresivnije i nasilnije napade na klinike za abortus, kao i na postepenu eroziju pravnog okvira. Greška u koracima.

S vremenom su političari i aktivisti protiv abortusa nametnuli bitno drugačiji okvir diskusije izmišljajući izraze poput „abortus s djelimičnim porodom“, koji opisuje rijetko korišteni postupak dilatacije i ekstrakcije. Učinili su to da bi abortus predstavili krvavim i ekstremnim činom, te su tako natjerali pristalice prava na abortus u defanzivu.

Iza kulisa, republikanski stratezi sve su se više fokusirali na zaposjedanje zakonodavnih tijela u pojedinim državama, jer su ih prepoznali kao glavna sjedišta strukturne moći. Tim je dalekovidnim stratezima bilo jasno da državne vlade u znatnoj mjeri kontrolišu pitanja sukobljenih kulturnih vrijednosti, poput abortusa, kao i razna područja od interesa za donatore Republikanaca: poreze, energiju i poluge demokratije, uključujući izbornu politiku i proces preinake granica izbornih okruga [u korist Republikanske stranke, op.ur.].

Nakon što je državama dopušteno da ograniče pravo na abortus, republikanskim kandidatima je politikanstvo protiv pobačaja postalo siguran način da svoju bazu motivišu za izlazak na izbore. Republikanci su 2010. godine ubjedljivo pobijedili na državnim izborima, a državni domovi zakonodavne vlasti neviđenim tempom usvajali sve veće restrikcije prava na abortus. Počele su se zatvarati klinike, naročito na Jugu i Srednjem Zapadu. Prema institutu Guttmacher, u SAD-u su 1996. godine postojale 452 klinike za pobačaj. Do 2014. godine taj broj je smanjen na 272, a otad je gotovo sigurno još više opao. Šest država ima samo jednu kliniku za pobačaje.

Gdje su bili svi dok su se na raznim nivoima vlasti prava na abortus zatirala i diskusije sve više zaoštravale?

Ni u pravu na abortus jednake

U međuvremenu su žene diljem zemlje morale odgađati abortus dok ne skupe nekoliko stotina dolara, jer Medicaid ne pokriva abortus zbog Hydeovog amandmana [zabrana korištenja javnih sredstava iz saveznog budžeta za plaćanje pobačaja, osim u slučajevima životne opasnosti po ženu, i u slučajevima incesta i silovanja]. A tu su odredbu do ove godine vodeći demokrati javno prihvatali kao razuman kompromis za postojanje legalnog pobačaja.

Otprilike pola žena koje imaju abortus živi ispod federalne granice siromaštva.
Na kraju, zato što im treba vremena da sakupe novac, često upravo te žene moraju pobaciti poslije petnaeste sedmice trudnoće. I upravo će te žene biti najviše pogođene ako – ili, najvjerojatnije, kada – Sud potvrdi zakon Mississippija i tako ostalim državama dopusti uvođenje vlastitih zabrana abortusa.
Siromašne žene nikad nisu imale jednak pristup reproduktivnoj zdravstvenoj zaštiti, ali tokom protekle decenije legalan pristup abortusu u velikim dijelovima zemlje postaje za siromašne i žene iz radničke klase veoma otežan, ako ne i praktično nemoguć.
[Bez prava na abortus biće ugroženo i pravo žena na rad, op.ur.]

Kad se pogleda unazad, vidi se da su najistaknutije organizacije za zaštitu prava na abortus pravile brojne greške, uključujući definisanje prava na abortus oko pojma „izbor“ koji su izmislili bijelci srednje klase i teško da se uklapa u iskustvo abortusa mnogih ostalih.

Mnogim bijelim feministkinjama „izbor“ je bio potvrda profesionalnog napretka žena, ali ta poruka zamagljuje stvarnost – da većina ljudi ima samo ograničenu kontrolu nad svojim tijelima i životnim okolnostima.
Kada ste na minimalcu i nemate nikakve beneficije, a već imate dvoje djece, ili kad znate da će vas se roditelji odreći ako saznaju da ste trudni, ili kada vas dečko udari, odluka o pobačaju nije stvar izbora nego preživljavanja.

A kad su mainstream bijele feministkinje povezale zahtjeve za pravo na pobačaj s profesionalnim ambicijama, nehotice su proširile klasni jaz unutar Demokratske stranke. Crne feministkinje razvile su vlastiti okvir, model reproduktivne pravde, koji sebe definiše kao pokret za osiguranje ljudskog prava na tjelesnu autonomiju i slobodno odlučivanje o roditeljstvu, ili ne, u sigurnoj i održivoj zajednici.

Izdaja!

Žene se već pedeset godina oslanjaju na reproduktivnu zdravstvenu zaštitu i pravo da učestvuju u radnoj snazi i izdržavaju sebe i svoje porodice. Svaka će četvrta Amerikanka abortirati tokom svog života. Po nedavnom istraživanju New York Timesa, tipična pacijentica koja traži abortus već je majka, u kasnim dvadesetim godinama, i fakultetski je obrazovana.

Rasprostranjenost abortusa znači da u cijeloj zemlji nema tog velikog biznisa koji ne profitira od rada, talenta i individualne potrošnje žena koje su nekad životu abortirale. Svaki sindikat i strukovno udruženje ima članove koji su se uzdali u pobačaj obezbijeđen u okviru zdravstva. Svaki univerzitet ima studente i profesore koji su odgodili roditeljstvo ili ga se odrekli da bi završili školovanje.

Svako od nas, bili mi toga svjesni ili ne, ima koristi od rada, brige i mudrosti osoba koje su pribjegavale abortusu. A ipak, uprkos ovim činjenicama, skoro svi tretiraju prava na abortus kao izolovano pitanje.

Ima mnogo institucija i organizacija koje drže pridike o tome kako Amerikanke gube mogućnost prekida trudnoće. No godinama se znatan dio demokratske baze držao konzervativnih kulturnih vrijednosti. Demokratska stranka nije poticala emocije oko svoje platforme istim intenzitetom kojim su Republikanci vodili svoje kulturne ratove.

Za to vrijeme su se u mnogim državama sindikati rijetko ili nikako povezivali sa zagovornicima prava na abortus. Demokratski kandidati i stranački lideri često su smatrali da postoji sukob – stvarni ili pretpostavljeni – između njihovog kratkoročnog cilja pobjede na izborima i dugoročnog cilja stvaranja kulture koja bi bila manje mizoginska i bez stigme pobačaja.

Lideri unutar Demokratske stranke godinama pokušavaju izbjegavati riječ „abortus“, slijedeći slogan Billa Clintona da abortusi trebaju biti „sigurni, legalni i rijetki“.

Danas aktivisti za reproduktivnu pravdu diljem zemlje pokreću stvari, ali godinama nisu imali dovoljno resursa, naročito u poređenju s grupama koje su postale sinonimi za pravo na abortus. Grupe kao Planned Parenthood (Planirano roditeljstvo) pale su u iste zamke kao i establišment Demokratske stranke, jer nisu uspjele izgraditi lokalne organizacije ni potaknuti kulturne promjene.

Da, pokret za prava na abortus – koji zapravo nikad nije bio pokret, nego skup interesnih grupa – jest imao pogrešnih poteza. Međutim, fundamentalnu izdaju žene nisu doživjele od organizacija posvećenih reproduktivnim pravima. Nego od svih ostalih.

Da je iko drugi stupio u tu borbu, zagovornici prava na abortus ne bi ovaj boj vodili sami, s tako ograničenim opcijama.
Ne bi aktivistkinjama bilo nemoguće da se bore protiv stigme abortusa da su se ovom temom ozbiljnije bavili glavni mediji, koji su abortus nastojali potisnuti u ženske časopise ili ga pokrivali ko ni sebi ni svom.

Nacionalni mediji su izvještavali samo o sudskim slučajevima s velikim publicitetom – nakon što je zakon već usvojen, kad je bilo prekasno da se javnost izjasni. A kad je pokret protiv abortusa iznio očito lažne tvrdnje da abortus izaziva iscrpljujuće žaljenje i depresiju, neplodnost i druge komplikacije, mnoge novinske kuće su se oslonile na slične lažne tvrdnje, ne praveći razliku između dezinformacija koje šire aktivisti protiv abortusa i njihovih moralnih prigovora. Posljedica toga je niz katastrofalnih objava, među kojima i ona New York Timesa u ljeto 2015. godine, predstavljena kao tajni snimak službenika Planned Parenthooda koji uz čašu vina ćaska o prodaji fetalnih ostataka. Kasnije se ispostavilo da su ti snimci lažni, za što je organizaciji plaćena odšteta, te da su kreacija Davida Daleidena, dugogodišnjeg aktiviste protiv abortusa, kasnije optuženog za petnaest kaznenih djela počinjenih u vezi s tim snimcima. Međutim, nakon plasmana lažne predodžbe o tome da pružatelji usluga pobačaja „trguju mrtvim bebama“, Kongres i petnaest država pokreću istrage o organizaciji Planned Parenthood i tokom izborne sezone 2016. godine kruže novinski naslovi i reklame za kampanju koje ponavljaju ovaj mit.

U isto vrijeme lideri mnogih vrsta institucija propuštaju da javno, otvoreno i bez pravdanja ili stida priznaju da su prava na abortus neophodan uslov za učešće žena u građanskom životu.

Godine 2015. u znamenitom slučaju Obergefell protiv Hodgesa, o gej brakovima, stotine kompanija, uključujući Goldman Sachs, Wells Fargo, Facebook i Google, podnose Vrhovnom sudu amicus curiae [prijatelji suda] podržavajući legalizaciju istospolnih brakova. Godinu dana kasnije, kad je Vrhovni sud raspravljao o značajnom predmetu teksaških propisa o abortusu, zalaganje za važnost prava na abortus prepušteno je interesnim grupama za reproduktivna prava, zdravstvenim udruženjima i pojedinim pravnicama.

Ne tvrdim da su velike kompanije idealni pokretači društvenih promjena – upravo suprotno. Nego želim naglasiti da je to što se korporacije gotovo nikad nisu založile za prava na abortus indikativno za našu širu kulturu koja obezvređuje žene. Prošle godine, tek nakon što je Texas usvojio zabranu abortusa poslije šeste sedmice trudnoće, otvoreno pismo protiv ovog zakona potpisalo je pedeset kompanija, uključujući Yelp, Lyft i Ben & Jerry's. Malo je reći da je [to otvoreno pismo] i premalo i prekasno.

U međuvremenu korporacije plaćaju svoje najslabije plaćene radnice i radnike tako malo da je mnogima od njih glavni faktor odluke o nastavku/prekidu trudnoće – financijski stres, što uključuje i nedostatak zdravstvene zaštite i stabilnog stanovanja.

Pri tome te korporacije u kojima rade obrazovani profesionalci funkcionišu zahvaljujući stručnosti ljudi koji su – da bi završili fakultete i radili te poslove – odgodili roditeljstvo ili ga se odrekli, ili ograničili broj djece. Preduzeća ostvaruju direktnu korist od žena koje ograničavaju svoju plodnost, a ipak ta preduzeća decenijama ne čine gotovo ništa za reproduktivnu zdravstvenu zaštitu, kao da je naša kolektivna sposobnost sudjelovanja u građanskom životu individualna briga.

Ideja da žene moraju svoju plodnost prihvatiti kao individualni problem toliko nas je preplavila da u njoj plivamo, a jedva je primjećujemo.

 

Pravo na abortus nije tuđi problem

Ovako se dalje ne može. Da, konzervativni pokret je progurao svoju ideologiju i zakone protiv abortusa. Ali ne bi oni pobijedili da je zaštitu reproduktivnih prava svojim problemom smatrao iko osim relativno malobrojnih aktivista. Posvećeni volonteri već decenijama održavaju fondove za abortus, prikupljaju novac za pomoć onima koji ne mogu pokriti troškove abortusa, a sve češće i troškove puta do udaljenih klinika. U nedostatku realnog puta za proširenje nacionalnih prava na abortus, prinuđeni smo pribjeći hitnom jačanju tih fondova. Zahtjevi za pomoć do neba su porasli otkad je teksaška zabrana nakon šeste sedmice prisilila žene na putovanja izvan te države. Nakon odluke u predmetu Dobbs, gotovo je zagarantovano da će hiljade trebati pomoć za pristup abortusu. Aktivisti su spremni pomoći, ali već sad ne mogu zadovoljiti sve postojeće potrebe.

Ako abortus postane ilegalan širom zemlje – kao što će vjerovatno i postati – a većina Amerikanaca koji podržavaju legalni abortus i dalje budu uzimali zdravo za gotovo bezbrojne načine na koje reproduktivna sloboda obezbjeđuje nevidljivu osnovu za naše društvo, ponovićemo neuspjehe iz ovih proteklih četrdeset godina.

Za nauk nam je svima, borba za reproduktivnu pravdu ne može biti tuđi problem.

IZVOR: Dissent

Objavljeno: proljeće 2022.
Foto: Photo by Gayatri Malhotra on Unsplash

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

12/05/2022