S engleskog prevela: M. Evtov

Sjedinjene Američke Države trenutno prolaze kroz ogroman i opasan eksperiment. Širenje koronavirusa je ograničeno socijalnim distanciranjem, ali je zaraza daleko od obuzdavanja. No, uprkos upozorenjima epidemiologa, veći dio zemlje se ipak otvara i kreće u redovno poslovanje.

Čovjek očekuje da uz tako značajan potez čuje iscrpna opravdanja. Očekuje da političari (počevši od Donalda Trumpa) koji insistiraju na ukidanju mjere društvenog distanciranja bar pokušaju objasniti zašto moramo riskirati. Ali svi koji pozivaju na brzo otvaranje primjetno prešućuju kompromise koje to podrazumijeva, te uporno raspredaju o potrebi „spašavanja privrede“.

To je, međutim, vrlo loš način promišljanja ekonomske politike u pandemiji.

Šta je, uostalom, svrha privrede? Odgovori u stilu: „…da generira prihode koji ljudima omogućavaju da kupuju“ očituju krivo shvatanje svrhe privrede – jer novac nije krajnji cilj, nego sredstvo za postizanje cilja. A cilj je poboljšanje kvaliteta života.

Naravno da je novac bitan: postoji jasna veza između prihoda i zadovoljstva životom. Ali novac definitivno nije jedini faktor. Znate šta još bitno doprinosi kvalitetu života? To da ne umrete.

A kad i to uzmemo u obzir, žurba za ponovnim otvaranjem ne djeluje nimalo pametno, čak i ako ekonomiju shvatimo – čisto ekonomski. Mora da ste u iskušenju reći da ljudski život nema cijene? No, razmislite li malo bolje, to ni slučajno nije tačno – jer ljudskom životu stalno određujemo cijenu. Recimo, u sigurnost auto-puteva ulažemo mnogo, ali ne i dovoljno da spriječimo sve smrtne nesreće koje se daju spriječiti. Smrtonosna zagađenja nastojimo spriječiti zakonskim mjerama (u čije provođenje preduzeća ulažu novac), ali te mjere nisu dovoljno stroge da spriječe sve smrti uzrokovane zagađenjem.

Vrijednost života – doslovno

U stvari se i transportna i ekološka politika oduvijek izričito vode ciframa postavljenim na „vrijednost statističkog života“. Trenutno se ta vrijednost procjenjuje na oko 10 miliona dolara. [Procjena ekonomista koliko se vladi isplati potrošiti da spasi ljudski život, op. prev.]

Pošto Covid-19 usmrćuje uglavnom starije Amerikance čiji je očekivani životni vijek niži od prosjeka, možda je uputnije računati s nižom cifrom – recimo nekih pet miliona dolara. Ali račun čak i u tom slučaju potvrđuje da se socijalno distanciranje itekako isplati – uprkos tome što smanjuje BDP.

To je zaključak dviju studija koje su pri procjeni troškova i dobiti socijalnog distanciranja uzele u obzir upravo vrijednost života. Elem, nema sumnje da smo predugo čekali: po procjenama studije Univerziteta Columbia, da smo se zatvorili samo sedam dana ranije, do početka maja bi bilo spašeno 36.000 života. Korist od ranijeg zaključavanja bila bi – po grubom proračunu – bar pet puta veća od gubitka BDP-a.

Pa zašto onda tako žurimo s ponovnim otvaranjem?

Dakako, epidemiološke prognoze su vrlo neizvjesne. Ali ta neizvjesnost zahtijeva veći, a ne manji stepen opreza. Otvorimo li se kasnije, gubimo nešto novca. Otvorimo li se prerano, riskiramo drugi eksplozivni val infekcija – koji će ne samo ubiti mnoge Amerikance, već nas vjerovatno prisiliti i na drugo, još skuplje zatvaranje.

Pa zašto onda Trumpova administracija svoje insistiranje na ponovnom otvaranju ni ne pokušava opravdati racionalnom analizom troškova i dobiti? Odgovor, naravno, leži u tome da je racionalnost protkana liberalnošću. Na kraju krajeva, da se ovdje zaista radi o brizi za privredu, najvatreniji zagovornici otvaranja zagovarali bi i nošenje maski, budući da su maske jeftin način ograničavanja zaraze. Ali su zagovornici otvaranja poveli kulturni rat protiv ove najprimjerenije mjere predostrožnosti. Bijela kuća na ekspertna upozorenja o rizicima ponovnog otvaranja odgovara – kojeg li iznenađenja! – optužujući stručnjake za zavjeru protiv predsjednika.

Trump, kad upitan o studiji univerziteta Columbia po kojoj bi ranija akcija spasila brojne živote, odgovara da je „Columbia nečasna liberalna institucija“ i glatko ustvrdi (lažno) da je on na zatvaranje pozivao prije svih stručnjaka.

Rekoh li već da i Trump i njegovi službenici koriste svaku priliku da broj smrtnih slučajeva od Covida-19 prikažu drastično manjim no jest?

Poenta je u tome što odluka za ponovno otvaranje ni slučajno nije donesena logičkom analizom rizika u odnosu na dobit. Ta odluka je odraz tzv. magijskog mišljenja [predlogičko mišljenje, uvjerenje da se snažne želje neizostavno moraju ostvariti – prim. prev.]

Izgleda, naime, da Trump i uopšte konzervativci vjeruju da će – budu li se pretvarali da Covid-19 ne predstavlja stvarnu prijetnju – taj virus ili nekako nestati ili će ga ljudi zaboraviti. I otud rat protiv maski. Maske, koliko god pomažu ograničavanju pandemije, podsjećaju da je virus još uvijek u opticaju.

Može se to i ovako reći: Trump i njegovi saveznici ne žele da nosimo maske jer nam žele namaknuti naočnjake.

Kako će okončati ovo više no očito poricanje [stvarnosti]? Ponavljamo, epidemiološke projekcije su vrlo neizvjesne. Možda se Trumpu i njegovoj raji i posreći – možda njihovo insistiranje da nas uprkos svemu brzo vrate na posao i ne dovede do velikog broja smrtnih slučajeva.

Ali teško da neće – jer insistiranje na ponovnom otvaranju počiva na voljnom neznanju. Na stranu BDP; svakom je vođi osnovni zadatak da svoj narod održi na životu. Trumpa, nažalost, taj zadatak očito ne zanima.

IZVOR: The New York Times

Objavljeno: 28/05/2020.
Foto: Kevin Lamarque, REUTERS