Jagmljenje za na naše prirodne vrijednosti, ali i javna dobra – od pokušaja izgradnje malih hidroelektrana na netaknutim rijekama, preko novopridošlog rudarenja gonjenog tranzicijom, pa do odvlačenja radne snage iz zdravstva, a bez ikakve kompenzacije za izmoždeni javni zdravstveni sistem (iako u ovom slučaju Globalni kodeks prakse Svjetske zdravstvene organizacije obavezuje bogate zemlje na naknadu) – sve to što nam se dešava posljednjih decenija dio je daleko veće i ozbiljnije priče koja počinje davno prije kasapljenja socijalističke Jugoslavije i posljedičnog sunovrata društva.

Kao što je opisano u prvom dijelu ovog kratkog serijala, priča je počela s imperijalnim osvajanjima i kolonijalnim okupacijama prije nekoliko vijekova, na začetku novog svijeta koji će izrastati na nekontrolisanom nadmetanju za profit i dominaciju i razvijati se na eksploataciji prirode i ljudi. I novi svijet je u međuvremenu ostario, ali se i dalje koprcamo u istoj matrici.

Ukroćeni i prigušeni

S intenziviranjem klimatske krize i sve jasnijom nužnošću zelene tranzicije niču razne mogućnosti, uključujući i mogućnost uzdrmavanja poretka zasnovanog na dominaciji i eksploataciji. Uloge će se mijenjati, pa i naša uloga. Hoće li nama naša biti dodijeljena usljed našeg (ne)svjesnog pristajanja da budemo plijen? Ili ćemo se usprotiviti?

Ali da bismo se izborili za mjesto aktera, ako ne želimo biti žrtva, moraćemo razviti sasvim drugi pojmovni i kritički instrumentarij, kao i strategiju borbe.

Demokratizacijske formule za organizaciju civilnog društva nisu dovoljne i zapravo su i same vrsta oruđa korištena na nama, a protiv izgradnje borbenog i autonomnog kolektiva koji bi počivao ne na projektima i propisanim zadaćama, nego na potrebama svojih članova. Jer u ovom trenutku nismo pripremljeni za otpor, iako neki od nas shvaćaju da nam se događa nešto što sami ne bismo za sebe odabrali – dok neki drugi to tek treba da shvate, budući da su bili podvrgnuti postsocijalističkoj indoktrinaciji društva o svetosti privatnog biznisa, posebno stranih ulaganja.

Uhvaćeni smo u zamku prizivanja pravne države i pozivanja na mlake ili čak ambivalentne međunarodne konvencije. Uporno koristimo termine kao vladavina prava, borba protiv korupcije i transparentnost procesa odlučivanja, uvjereni da njima propisujemo djelotvorna rješenja. U međunarodne organizacije i strane predstavnike, kao i njihove akte, naivno gledamo kao u neprikosnovene sudije i norme van vremena i prostora – i van mreža mjerljivih interesa.

Takve su pretpostavke tragikomične, ako ne i tragične, u svjetlu akata kakva je npr. Energetska povelja, čedo Evropske unije. Njom je korporacijama omogućeno da pred arbitražnim sudovima, u izuzetno skupim procesima, traže odštetu od vlada država u kojima njihove investicije ne ostvare planirani profit usljed npr. normi zaštite okoliša ili poreza u te svrhe. I ta je povelja još jedan dokaz da se nalazimo pred ekstraktivizmom ukorijenjenim u imperijalizam (neo ili ne – to je čak manje bitno).

Stiješnjeni na periferiji, izmoždeni prethodnom tranzicijom, razjedinjeni, s ograničenim razumijevanjem onoga što nam se dešava i s oslabljenim kapacitetima kolektivnog djelovanja – zbunjeno posmatramo veliki svijet koji nas sad usisava kao plijen.

Vrludanje ekstraktivizma

Našu situaciju, i ne samo našu, otežava modularnost savremenog ekstraktivizma.

U prethodnim nastavcima bavili smo se najočitijim primjerima ekstraktivizma. Imajući u vidu istorijat tog fenomena, reklo bi se da se radi o klasičnom izvlačenju sirovina uz nešto novovjeke kozmetike. Da taj model nije izumro dalo se vidjeti i na prošlogodišnjem klimatskom samitu COP27.

Tokom samita je bezbroj puta ponovljeno deklarativno opredjeljenje većine vlada da se fosilna goriva moraju postepeno izbacivati iz upotrebe. Evropska unija je kao i uvijek bila veoma glasna po tom pitanju.

(Zanimljivo je da je ovogodišnji COP28 iskorišten za nove dogovore o fosilnim gorivima – postoje naznake da su Ujedinjeni Arapski Emirati kao zemlja domaćin pokušali pogurati poslovne pregovore u pozadini.)

No istovremeno je s afričkim zemljama sklopljen niz sporazuma o eksploataciji zemnog gasa. Energetska kriza izazvana ratom u Ukrajini jest navela prvenstveno Evropsku uniju da planira ubrzanu tranziciju na izvore energije koji će je osloboditi ovisnosti o Rusiji, ali je istovremeno usložnila situaciju u prelaznom razdoblju. Sankcije Rusiji sada tjeraju Evropljane da izvore gasa traže drugdje. Tako se okreću Africi.

A šta to znači za Afriku?

Afričke zemlje imaju priliku da bar u ovom periodu sklope unosne poslove koji će im, za razliku od nekadašnjih kolonijalnih aranžmana, omogućiti da konačno izvuku neku korist iz svog prirodnog bogatstva. Ali u pitanju su kratkoročni poslovi nakon kojih bi, kao i u svakom ekstraktivističkom klasiku, zemlje mogle završiti pod balastom dugoročnih posljedica. Na primjer kredita dizanih za izgradnju gigantskih infrastrukturnih projekata, a sve u interesu stranih privreda. A uz kredite će im ostati i izvori ‘prljave’ energije zbog kojih će biti kažnjavane. Njihove robe proizvedene korištenjem te ‘prljave’ energije biće dodatno opterećene nametima koji će ih činiti nekonkurentnim na svjetskom tržištu.

O čemu dakle govorimo? Riječima jednog aktiviste (iz članka gore): „Mislim da nije pošteno što stalno koriste izgovor da pokušavaju razviti Afriku; u stvarnosti zapravo kradu resurse, pljačkaju nas usred bijela dana.“

No, promjene društveno-ekonomskih i političkih okolnosti donijele su ipak diverzifikaciju kanala kojima se bogatstvo zemalja u razvoju izvlači za profit korporacija sa sjedištem na razvijenom globalnom Sjeveru. A proširena je i kategorija poželjnog plijena: to su i dalje rude, ali i pomenuta kreditna zaduženja država koja, uz trgovačke sporazume, zapravo ograničavaju rast i razvoj nekadašnjih kolonija, na što je još prije nekoliko decenija upozoravao Thomas Sankara, afrički revolucionar i lider Burkine Faso koga je borba protiv neokolonijalizma koštala života.

Primjer Zambije je tu veoma otrežnjujući s obzirom na to da se Zambija zadužila prije svega radi zelene tranzicije. Niz skupih infrastrukturnih projekata u svrhu prelaska na solarnu energiju omogućio je ovoj afričkoj zemlji da dostigne energetski suverenitet, i to gotovo isključivo iz obnovljivih izvora, ali ju je i doveo na rub bankrota. Zambija je prisiljena na drastična i pogubna smanjenja javne potrošnje, uključujući davanja za zdravstvo i obrazovanje, ali i na prodaju obveznica koje na tržištu idu ispod cijene. Zambija je tako energetski zelena, a finansijski propala zemlja – njena će bogatstva, zahvaljujući kreditima, postati plijen banaka a da nijedan kolonijalista nije morao kročiti na njenu teritoriju.

Zambija nije jedina. Postkolonijalna sudbina rudarstva u mnogim afričkim zemljama je paradigmatična.

Kako izgleda pomoć zelenoj tranziciji kod nas i u balkanskom komšiluku?

Podrška Evropske unije zelenoj tranziciji u zemljama Zapadnog Balkana, čije su privrede, sve zajedno, doprinijele globalnim emisijama ugljen-dioksida svega oko 0,29% (za razliku od privreda evropskih sila), svodi se na programe razmjene i godišnje konferencije. Iako među članicama Inicijative za pravednu tranziciju ne manjka međunarodnih finansijskih organizacija, nije planirana nikakva finansijska pomoć za balkanska područja koja zavise od proizvodnje energije iz uglja. Takvi regioni unutar Evropske unije obilato se potpomažu. Istovremeno se planira uvođenje poreza na ugljen-dioksid već od 2026. godine, što će siromašna i nerazvijena BiH moći finansirati samo povećanjem cijene struje.

A pri tome se iz balkanskih zemalja bjesomučno crpi električna energija – svaki osmi kilovat, ma iz čega proizveden, izvozi se u EU. Stoga nikoga ne treba čuditi što je jedan od najhitnije i najuspješnije implementiranih zahtjeva Dejtonskog sporazuma upravo javna korporacija za elektroprenos na državnom nivou. Za razliku od npr. željezničke – koja nikad nije realizovana. Ali jest realizovan kredit Evropske banke za obnovu i razvoj (EBRD). Kreditirana je izgradnja autoputa koji nam nije prijeko potreban i zapravo je protivan principima i ciljevima zelene tranzicije, ali će nas skupo koštati i učiniti robovima zaduženja na duge staze.

Kako se bude zahuktavala zelena tranzicija, a bez istinske transformacije globalne ekonomije, vidjećemo razne varijacije i razne maske ekstraktivističkog cijeđenja vrijednosti iz siromašnijeg dijela naše planete. Dobra kamuflaža tako učini i da se bjesomučna sječa šume radi ogreva tretira kao doprinos zelenoj tranziciji. Istini za volju, Kina to u BiH radi bez maskiranja. Dočim Evropska unija, za čije potrebe se sijeku stare šume i kod nas i u njenim rubnim područjima, brižljivo održava privid da se radi o obnovljivoj energiji. (Treba reći da se u EU naziru odlučniji koraci ka izbacivanju biomase iz kategorije zelene energije, ali se o tome i dalje vode žestoke (lobističke) borbe i sve su prilike da će konačna odluka biti tek umjereno konačna, a još manje odlučna.)

Eksploatacija će se nastaviti i unutar zemalja globalnog Sjevera. Kako kaže trenutno najpopularniji sindikalista Velike Britanije, Mick Lynch iz sindikata željezničara, ne budemo li pazili, i ova će alternativna, zelena energetska industrija biti jednako izrabljivačka kao i ona nekadašnja ‘prljava’. Po sve radne ljude, i Sjevera i Juga.

Samo što apsurdnost ne čini ovaj najnoviji manevar kapitalističke ekonomije ništa manje profitabilnim, pa utoliko ni manje popularnim među korporacijama. Litijum je dragocjen za zelene tehnologije, a zelene tehnologije se dobro prodaju, između ostalog i kao izvanredan put kao umirivanju (apokaliptične) svijesti i savjesti.

Globalni talas otpora, koji bismo trebali osluškivati i pratiti upravo zato što je to i naša priča, suprotstavlja se ovom zelenkastom imperijalizmu pozivanjem na djelatni princip daleko snažniji od pravnog okvira, domaćeg kao i međunarodnog, koji je zapravo najčešće i krojen prema imperijalizmu, ili tek neznatno mimo njega. Globalni talas otpora poziva se na pravdu. A to djelovanju pokreta otvara veoma širok prostor, istovremeno i star i nov, i u opštem smislu i konkretno.

Pravedna tranzicija – kako bi to moglo biti?

Iz primjera koje smo ovdje navodili, a ti su primjeri kap u moru srodnih slučajeva, može se iščitati da će zelena tranzicija – ako se ne utemelji na pravdi – biti samo još jedan poligon ekstraktivističke ekonomije. Pri čemu se pravda ne smije shvatiti usko, kao klimatska ili okolišna. Zaboravlja se ili se, bolje rečeno, sistematski potiskuje to da korijen ideje tranzicije zasnovane na pravdi seže do borbi radničkih skupina tokom zatvaranja rudnika, prvenstveno u Velikoj Britaniji. Iz tog istorijskog razdoblja proširila se, prostorno i vremenski, na opštedruštvenu tranziciju koja zahtijeva napuštanje upotrebe fosilnih goriva radi spasa živog svijeta, a podrazumijeva korjenitu transformaciju koja, međutim, neće pasti na teret radništva tradicionalnih industrija, ali ni drugih siromašnih društvenih skupina. U tom svjetlu prisjetimo se pobune Žutih prsluka – mahom ruralnog i prigradskog stanovništva kojem egzistencija zavisi od automobilskog prevoza – zbog zelenih poreza na gorivo u Francuskoj prije nekoliko godina. Režim se potrudio da ih prikaže kao protivnike zelenog progresa i očuvanja prirode, ali bunt Žutih prsluka proizlazi iz same ideje pravedne tranzicije – zašto bi ceh plaćali oni koji nisu odgovorni za štetu?

Govorimo, dakle, o okolišnoj pravdi, ali i socijalnoj. A ideja je i šira, jer možemo i moramo govoriti i o istorijskoj pravdi – utoliko što u globalnom okviru zahtijeva priznanje istorijskih nepravdi učinjenih nekadašnjim kolonijama. Posljedice tih nepravdi sada ugrožavaju budućnost cijele planete Zemlje, a same nepravde se repliciraju u nešto drugačijem obliku, s teškim posljedicama sada (i) po populaciju globalnog Sjevera.

Borba za okoliš, ako se ne vodi kao jedna jedinstvena borba protiv profita na uštrb zdravlja ljudi i okoliša, vodi se (i) protiv potencijalnih saveznika.

Ove tačke susreta i mogućeg spajanja borbe za okoliš i radničke borbe – a obje su potencijalno vidovi antisistemskog otpora – u energetici doslovno pulsiraju i blješte.

Za zelene pokrete politika prepuštanja vodstva privatnim investitorima u proizvodnji energije iz obnovljivih resursa predstavlja dvojaku opasnost: da će novi pogoni ugroziti prirodne vrijednosti (lokacijom ili načinom rada) i da će eventualna odluka da se čista energija prodaje u inostranstvu ostaviti zemlju ovisnom o prljavoj energiji.

Za radništvo pak može značiti teret skuplje ili teže dostupne energije, pod diktatom korporacijskog interesa, ali i prelaz na nove tehnologije bez adekvatne alternative za radnike starih industrija. Vrlo je poučan primjer malih hidroelektrana na prostoru Republike Srpske (a tako bi bilo i u Federaciji BiH da zeleni pokret nije izborio zabranu izgradnje ovih postrojenja). Investitori prvo unište rijeke, crpeći poticaje finansirane iz društvenih izvora, i tako višestruko vrate ulaganja. Tako proizvedenu energiju plasiraju gotovo isključivo na inostrana tržišta, uprkos narastajućim problemima u snabdijevanju domaćeg tržišta. I ništa ih u tome ne može spriječiti, osim ponude unosne zarade dizanjem cijena. Posljedice tog manevra trpiće radni ljudi, među njima i aktivisti. A investitori premjest ili prošire svoj biznis na druga područja, poput solarne energije i energije vjetra.

Trenutno je, međutim, daleko prisutniji antagonizam između nosilaca okolišnih i nosilaca radničkih borbi. Radništvo s pravom strepi za svoje poslove u zelenoj tranziciji, kako sadašnje tako i one koji bi ih mogli zapasti. Talijanski naučnik Dario Azzelini tvrdi da bi se često reklamirani zeleni poslovi mogli pokazati kao slabo plaćeni, nesigurni, nezaštićeni, sindikalno neorganizovani i uglavnom namijenjeni muškarcima.

S druge strane, aktivisti za zaštitu okoliša često vide industriju kao najvećeg neprijatelja.

Šta to znači za zeleni aktivizam, najbolje je definisao još Chico Mendes, brazilski sindikalista i aktivista ubijen zbog svoje borbe za seljake, domorodačke zajednice i amazonsku prašumu: ekologija je bez klasne borbe tek – vrtlarstvo.

(Valja dodati: vrtlarstvo u najboljem slučaju. Jer nas istorija zelenih pokreta, naročito onih konzervacionističkih u Sjevernoj Americi, uči da su se i naoko plemeniti, ‘apolitični’ napori očuvanja prirode lako uprezali u realizaciju politika rasizma, otimanja zemlje i raznih vrsta eksploatacije siromašnih i marginalizovanih.)

Epilog ćemo tek pisati – djelima

Na cijelom prostoru nekadašnje zajedničke države Jugoslavije, konačno se na političkoj sceni pojavljuju, i ubrzano jačaju, antisistemski pokreti i djelovanje, osviješteno ili intuitivno lijeve orijentacije, što je decenijama bilo nezamislivo. Najjači i najorganizovaniji među njima dolaze upravo iz zelenih pobuna protiv otimanja i uništavanja prirodnih vrijednosti radi profita.

Dok su privatizacija institucija vlasti (koju su stranačke elite zdušno i združeno provele ukidanjem direktno demokratskih mehanizama) i privatizacija tvornica u mnogim društvima prošle u magnovenju tegobne tranzicije ili klimavog odsustva rata, udar na prirodne vrijednosti kao da je probudio društvo. Nemjerljiv je doprinos tih borbi oživljavanju ideje zajedničkog, javnog, društvenog, opšteg. Nakon decenija beatifikacije privatnih interesa i privatne svojine, u javnom prostoru se konačno (re)legitimizira briga za ono što pripada svima zajedno i nikom pojedinačno.

Kao put ka intenziviranju, omasovljenju i radikalizaciji borbi, većina tekstova koja se bavi ovom problematikom uvodi preporuku povezivanja aktivističkih organizacija i lokalnih neformalnih grupa sa sindikatima. No ta preporuka za nas koji pišemo iz situacije BiH zvuči gotovo kao poruga, imajući u vidu mjeru u kojoj su bh. sindikati – tj. njihovo članstvo – taoci svojih stranački nominovanih vođstava. Usljed toga, kao i zbog tranzicijskog razbijanja velikih radničkih kolektiva, radničke borbe su ukroćene ili davno sasječene u korijenu. Istovremeno je postsocijalistička ideološka matrica stvorila društvenu klimu koja u radničkim borbama i ideji radničkog pokreta vidi atavizam bez uporišta u realnosti.

Stoga bi iskorak ka udruživanju morao doći iz tih krugova.

Kako?

Ako se borimo za čist zrak, na primjer, prvi cilj mora biti zaštita radnika i radničkih zajednica u neposrednoj blizini termoelektrane ili željezare.Ne može biti govora o alternativnim, obnovljivim izvorima energije, a da se istovremeno ne govori o cehu koji plaćaju oni čiji je rad ugrađen u same temelje nacionalne privrede. Učinjena šteta mora biti popravljena, a nepravde ispravljene, na primjer, jačanjem zdravstvene i socijalne zaštite društvenim odmaralištima za djecu, stare i oboljele. Čist zrak je vitalan, ali je cinično i bezosjećajno učiniti ga prioritetom na štetu termoelektrane čije bi zatvaranje bez odgovarajuće podrške u propast odvelo brojne porodice. Da bi se ljudi odazvali borbi za zdrav okoliš mora se ponuditi šira i dublja intervencija na poboljšanju života radništva, u raznim aspektima – što neposrednije, što brže i što konkretnije.

Istorija društvenih pokreta i borbi nas uči da mora postojati snažna organizacija temeljena na solidarnosti i sposobna pomoći u teškim situacijama koje svaki otpor neminovno donosi; bez toga je svaka radikalizacija borbe jedva išta više od neodgovornog, egzibicionističkog i kratkotrajnog performansa koji oni naranjiviji unutar pokreta najčešće skupo plate.

Tek tako i radnici mogu prihvatiti tu borbu kao svoju, tek joj se tada može pridružiti ta iznimno moćna sila koju – međutim – treba probuditi i osnažiti.

Tek tako ćemo napraviti iskorak od eNVeOovskog vrtlarenja ka borbi za radikalno slobodniji, pravedniji i zdraviji svijet za sve – ljude, ali i sva druga živa bića.

FOTO: Gerard Bottino/SOPA Images/LightRocket via Getty Images

----------------------

NAPOMENA: Tekst je napisan zahvaljujući materijalnoj podršci Ureda u Sarajevu Fondacije Heinrich Boell. Mišljenja i ocjene iznesene u tekstu su plod autonomnog istraživanja i promišljanja redakcije RiDa i ni na koji način ne odražavaju stavove Fondacije HBS.