S engleskog prevela: M. Evtov

Wellington je prošle godine, na vrhuncu epidemije Delte, imao i neke divne vijesti: par titipounamua, najmanje ptice na Novom Zelandu, prije više od 100 godina nestale iz ovog grada, sagradio je gnjezdašce u urbanoj šumi, na samo par kilometara od parlamenta.

„Vidjeti tuije u predgrađu Wellingtona 1990ih bila je velika stvar, a vidjeti kake nije se moglo ni zamisliti ”, kaže Adam Ellis, strastveni posmatrač ptica u Wellingtonu. „Zealandia... je stvorila takvu promjenu u životu ptica da su tūī, recimo, sada uobičajene vrtne ptice.”

Vidjeti domaćeg sokola, karearea, kako sjedi navrh bora s pogledom na dolinu, za Mikea Taylora, još jednog ljubitelja ptica, „simbolizira ogroman porast aktivnosti ptica u posljednje dvije decenije”.

Ali „najveći uspjeh Wellingtona“ je karizmatični papagaj kaka, kaže on, žurno dodajući: „Mada se neki možda neće složiti kad ih ova bučna jata probude u pet ujutro!”
 

Tajna je u starim šumama

Glavna autorica studije, Elizabeth Elliot Noe, doktorandica na Univerzitetu Linkoln, proučavala je 25 obnovljenih urbanih šuma širom Hamiltona i New Plymoutha, što predstavlja 72 godine razvoja šuma.

Otkrila je da mlađe šume podržavaju male ptice koje jedu insekte i svejede, poput znatiželjne piwakawake, dok starije šume privlače natrag vrste koje se hrane nektarom i voćem, poput melodičnog tuija.

Pored toga što vraća ravnotežu u urbane ekosisteme, povratak ptičjeg svijeta stvara emocionalnu vezu između ljudi i drugih vrsta, kaže Elliot Noe: „Postajemo odvojeni od našeg prirodnog okruženja i autohtonih vrsta koje čine ta okruženja… Brojna istraživanja pokazuju da je… svakodnevno iskustvo [prirode] dobro za naše mentalno zdravlje, dobrobit i fizičko zdravlje.“

Efekat oreola u cijelom gradu

Wellington je odlična reklama za tu sve čvršću vezu između ljudi, ptica i očuvanja prirode.

Kampanja za odbranu od grabežljivaca navela je stanovnike cijelog grada da u svojim dvorištima postavljaju zamke za štetočine i sade autohtona stabla, a lokalne skupine za zaštitu prirode drže košnice s pčelama, dok se sama Zealandia može pohvaliti s 500 volontera i dugom listom onih koji se žele pridružiti. Šetajući Zaelandijom odmah shvatite zašto.

Većina posjetilaca upoređuje Zealandiju s Jurskim parkom, kaže Gini Letham, glavna šumarka.

Zaštita od grabežljivaca je gotovo devet kilometara ograde. Eko-utočište ne ugošćuje samo ptice; tu obitavaju i tuatara i tuna (autohtone jegulje), slatkovodne dagnje, žabe i weta, vrsta divovskog cvrčka. Zealandia planira ovo zemljište vratiti u pretkolonijalno stanje.

„Jim Lynch, osnivač Zealandije, opisao je Wellington kao pošast za biološku raznolikost”, prisjeća se Lethamova. „Autohtonih ptica gotovo i nije bilo, u čitavom Wellingtonu samo devet gnijezdećih parova tuija.”

Kad je utočište uspostavljeno, tuiji su se vratili sami – kao i krupni golubi kereru i elegantne vranke iz porodice kormorana.

U izvještaju gradskog vijeća iz aprila 2021. godine stoji da Zealandia „ima mjerljiv efekat oreola na zajednice šumskih ptica u cijelom Wellingtonu”.

Od 2011. godine broj autohtonih ptica u ovom gradu porastao je za 50%, a te su brojke mnogo veće za vrste kao kaka, čiji se broj povećao za 250%, kerera – za 186% i tui – za 121%.

Zbog toga su zajednice ptica u parkovima i rezervatima širom grada sve raznovrsnije i sve više dominiraju autohtone vrste, navodi se u Izvještaju.

„Kad u svom dvorištu ugledate ptice koje niko drugi nema, poželite da za njih nešto učinite”, kaže Lethamova.

Za Adama Ellisa, posmatrača urbanih ptica, to znači održavati zamke za pacove i kune, saditi autohtono drveće i ne puštati mačku van kuće.

A nagrade su brojne, kaže on. Među njima: „Kad vidiš 20 tuija odjednom kako lete visoko nad dolinom, kako se bore i vrište nad nektarom kad procvjeta karo; kad iz visina začuješ glasanje karearea [sokola] što je donedavno bilo nezamislivo; i kad vidiš po pet kaka skrivenih u krošnjama, a uvijek se odaju bučnim brbljanjem i svojim melodičnim imitacijama.”

IZVOR: Guardian
Objavljeno: 20/05/2022.
FOTO: neil.dalphin