S engleskog prevela: M. Evtov

Stojim usred sela Old Manheim, ali mi telefon govori nešto drugo. S jedne strane vidim staru crkvu i njene zatarabljene prozore, a s druge seosku krčmu koja takođe izgleda napušteno. Ali Google Maps tvrdi da ovo mjesto ne postoji. Strelica na mom telefonu ne pokazuje ulicu u kojoj se nalazim – po njoj ispada da sam nasred polja.

U Sjevernoj Rajni-Vestfaliji, najmnogoljudnijoj njemačkoj regiji, od kasnih 1940ih iseljeno je pedesetak ovakvih sela da bi se napravilo mjesto rudnicima uglja. Stari Manheim – ili samo Manheim, kako se nekad zvao – nalazi se na rubu Hambacha, jednog od tri rudnika otvorenog kopa u regiji u kojem se vadi lignit, meki ugalj koji se gotovo isključivo koristi u proizvodnji električne energije. Većinu kuća u Starom Manheimu kupila je energetska kompanija RWE, koja upravlja rudnicima, a stanovnici su se preselili u novoizgrađeni Novi Manheim, odmah niz cestu. Ponijeli su sa sobom čak i nazive ulica, a one na kojima sad stojim izbrisane su s karte.

Njemačka je najveći svjetski proizvođač lignita – ova industrija je generacijama oblikovala i krajolik i život lokalnih zajednica. Pored rušenja i rekonstrukcije sela, šuma i obradivog zemljišta, rudnici su hiljadama ljudi osiguravali stalnu ponudu kvalifikovanih poslova. Rudnici su bili i mjesto masovnih protesta: aktivisti su se borili za spas preostalog djelića šume Hambach čiji je najveći dio (90%) progutao rudnik. Svakodnevni život je već 15 godina obilježen tenzijama između zaštitnika okoliša, policije i zaposlenika RWE. Aktivisti su svojevremeno čak i okupirali Stari Manheim, a njihovi grafiti „Hambi ostaje“ i sad se mogu vidjeti na zidovima seoskih kuća.

Ali sve će se to uskoro promijeniti. Prošle godine je Njemačka najavila da planira do 2038. godine potpuno ukinuti upotrebu uglja. Lignit zagađuje više od svih ostalih vrsta uglja (manja gustoća podrazumijeva sagorijevanje veće količine za proizvodnju iste količine energije) i odgovoran je za 20% emisija ugljen-dioksida u zemlji. Vestfalska regija je za realizaciju plana prestanka proizvodnje dobila od savezne vlade 15 milijardi eura. Na kraju će površinski kopovi biti popunjeni, a dijelovi zemljišta svojevremeno predviđeni za uništenje opstati, što uključuje i posljednji preostali komadić šume Hambach. Sad se zajednica suočava s novim izazovom – kako stvoriti novu budućnost regije.

Budućnost bez rudnika uglja

Rudolf Juchelka, ekonomski geograf (univerzitet u Duisburg-Essenu) koji proučava istoriju i kulturu rudarenja uglja, kaže da je većina stanovnika ove rudarske regije navikla na rudnik uprkos uništenju domova, što je bilo posebno traumatično za starije stanovnike: „Ljudi već 30-40 godina znaju da će im selo jednog dana biti uništeno. A mnogi su i sami radili u rudnicima, pa se tu rađa konflikt.“ I premda političari već niz godina govore da će se ugalj postepeno izbacivati iz upotrebe, ljudi su ipak ostali zatečeni iznenadnim uvođenjem roka: 2038. godine. „Ljudi su planirali svoj život i sada se odjednom sve mijenja“, kaže Juchelka.

Osmišljavanje strategije za najefikasniju potrošnju 15 milijardi eura povjereno je neprofitnoj organizaciji Zukunftsagentur (Akteri budućnosti) sa sjedištem u obližnjem gradu Jülich. Izvršni direktor Ralph Sterck kaže da su u pripremi brojne sjajne ideje: „Želimo za ostatak svijeta postati model napuštanja korištenja uglja.“

Kompanija RWE se preusmjerava na obnovljivu energiju, ali vjetroelektrane zahtijevaju mnogo manje radnika nego rudnici, što znači da će biti izgubljene hiljade radnih mjesta. U potencijalno nove industrije spadaju parkovi za istraživanje vještačke inteligencije, centri za proizvodnju vodika i kvantnu informatiku, a Zukunftsagentur se nada da će se tu ne samo nadoknaditi izgubljena radna mjesta nego i stvoriti nova.

Dva rudnika, uključujući Hambach, puniće se vodom da bi se stvorila jezera – za šta će zbog njihove veličine trebati 100 godina – dok će se treći, Garzweiler, potencijalno zasuti zemljom i pripremiti za izgradnju novih naselja.

Sterck je, međutim, svjestan da sve to može uspjeti samo pod uslovom da se prevlada jedan veliki izazov: „Kad god gradite nešto novo, morate u to uključiti i građane – inače nećete uspjeti. U rudnicima trenutno radi dosta ljudi otvorenih za nove ideje, kao što i među klimatskim aktivistima ima vrlo kritičnih prema ovom procesu. Ali moramo ih okupiti – sve.“

Prebrzo ili presporo?

Njemački plan napuštanja uglja ni slučajno ne ispunjava ekološke preporuke. Prema procjenama, Evropska unija do 2030. godine treba postepeno ukidati ugalj da bi ispunila cilj ograničavanja rasta globalne prosječne temperature preko 1,5°C iznad nivoa predindustrijskog razdoblja (Pariški sporazum, koji su potpisale sve zemlje ovog bloka). EU je pozvala na globalno postupno napuštanje proizvodnje energije iz uglja, gdje ona nije povezana s hvatanjem i skladištenjem ugljika radi apsorbiranja emisija.

„Presporo je to“, kaže mi Dirk Janson odmahujući glavom. Direktor regionalnog ogranka grupe Prijatelji Zemlje (Friends of the Earth International) već godinama vodi kampanju protiv širenja rudnika i podržava aktiviste koji okupiraju šumska područja i sela. Prema sadašnjem planu, širenje rudnika nastaviće se još godinama, što znači da će biti uništeno još pet sela. Janson je vrlo kritičan i prema naknadama koje država namjerava isplatiti vlasnicima elektrana na lignit.

„Moramo zaustaviti vađenje lignita, i to odmah. Nema potrebe za tim rudnicima“, kaže Janson. On bi želio da se ova regija pretvori u središte obnovljive energije i da se šumska područja prošire i spoje kako bi se pomoglo u obnovi izgubljene biološke raznolikosti.

[…]

Evropska komisija i druge međunarodne agencije hvale Zukunftsagentur što su u proces tranzicije uspješno uveli razne pogođene skupine. Smatraju da je rad ove organizacije na terenu znatno doprinio prihvatanju potrebe za napuštanjem uglja, za razliku od drugih dijelova svijeta gdje je to kontroverzno pitanje.

No, menadžerica projekta Nicole Kolster, koja radi upravo na tome da članove zajednice uključi u proces planiranja, tvrdi da je ovaj osjetljivi zadatak još uvijek u toku. Stanovnici regije kažu da žele da se promjene odigraju brzo, ali žele i da se u promjene uključi što veći broj ljudi, što usporava procese. Procese je usporila i pandemija COVIDa-19 jer su se sve dosadašnje konsultacije održavale preko Interneta – s ograničenim efektima.

Kolsterova kaže da je ipak uspjela steći fascinantan uvid u potencijalne planove: „Ljudi su nam rekli da vjeruju da je kvalitet života jednako važan kao i ekonomija", kaže ona. Vrlo su popularne ideje o povećavanju biološke raznolikosti kroz više divljih šumovitih područja i stvaranje jezera, kao i obilježavanje uloge rudarstva na tom području putem spomenika i muzeja. Sad kad se ukidaju ograničenja zbog COVIDa-19, planira se direktniji pristup stanovništvu. […]

U Starom Morschenichu, nedaleko od Starog Manheima, gradonačelnik George Gelhausen smišlja šemu kojom može premostiti podjele unutar zajednice. Ispod znaka s izvornim imenom sela postavljen je novi znak: Selo budućnosti. Ovo naselje je, kao i Stari Manheim, trebalo biti uništeno radi proširenja rudnika Hambach, ali je daljnje kopanje u tom smjeru otkazano nakon prošlogodišnje najave o postupnom ukidanju upotrebe uglja. Nažalost, većina stanovnika već je iselila odatle.

„Bili su razočarani što je bilo prekasno da ostanu“, kaže gradonačelnik. „Ali ih se većina slaže da selo, umjesto ponovnog naseljavanja, treba pretvoriti u nešto drugo.“ Sad se planira stvaranje centra za obnovljivu energiju i istraživanje, a Gelhausen sarađuje sa studentima lokalnog univerziteta na izradi solidnih planova, kao i na prikupljanju stavova članova zajednice o tome kako oni zamišljaju budućnost tog sela.

„Ljudi će automatski odbiti sve planove u izradu kojih nisu bili uključeni", kaže Gelhausen i dodaje da će trebati dvije-tri godine da se osmisli strategija koja uzima u obzir stavove svih kojih se to tiče. „Moj je cilj unijeti mir u ovo selo“, kaže on. „Ovdje se u jednom trenutku našlo 50.000 demonstranata i 2.000 policajaca. Mnogi seljani zaposleni u rudnicima bili su uznemireni jer su osjećali da im se uništavaju i radna mjesta i zajednica. Na obje strane postoje snažne emocije i lako može doći do sukoba, pa je važno izgraditi miran dijalog." […]

A ljudi?

Njemačka ima dugu istoriju industrijske transformacije, što joj je možda pomoglo da ostane najsnažnija evropska ekonomija. No, građani to nisu uvijek dobro prihvatali. U procesu ponovnog ujedinjenja 1990ih, kad je privatizovana industrija bivše Istočne Njemačke, mnogo je radnika izgubilo posao, što je rezultiralo nezadovoljstvom i osjećajem zapostavljenosti.

„Ne vidim da se ijedna evropska zemlja baš uspješno bavi pitanjem angažmana građana“, kaže Dagmar Schmidt koja je radila sa zajednicama u Lužici, još jednoj regiji lignita u Istočnoj Njemačkoj. „Izgleda da smo izgubili umijeće konstruktivnih razgovora o budućnosti – ako smo ga ikad i imali.“

D. Schmidt kaže da ljude ne treba pitati šta misle o već postojećim idejama, nego, recimo, kako zamišljaju da bi se tu moglo dobro živjeti nakon što se ukine korištenje uglja. „Ako ljude presrećete na ulici da ih pitate šta misle o nečemu, nećete dobiti ne znam kako suvisle odgovore – ne zato što su ljudi glupi, nego zato što su u tu temu neupućeni“, kaže ona i upozorava da na nekom području ne možete tek tako otvoriti npr. muzej ako se prije toga čitava zajednica ne složi oko te ideje: „Ko će posjećivati taj muzej? Ko će se za njega brinuti? Projekat ne mora biti savršen, ali ljudi moraju osjećati da im to nešto pripada.“

Istraživanje provedeno u drugim rudarskim regijama Njemačke pokazuje da stanovnici, sve u svemu, podržavaju prestanak korištenja uglja i shvataju važnost tog procesa iz ekološke perspektive. Kažu, međutim, da im nije baš najjasnija generalna vizija tranzicije.

Vraćajući se u Stari Morschenich, gradonačelnik Gelhausen – stojeći ispred kuća nekad označenih za uništenje, kaže da je prilično optimističan. „Ovo je stvarno jedinstvena situacija, tako da imamo i jedinstvenu priliku“, zaključuje. „Mislim da će biti uzbudljivo pratiti kako se ovdje razvijaju ideje.“

IZVOR: BBC

Objavljeno: 20/04/2021.