Nije ni vodik zelen kao što se misli: stav britanskog lista “Guardian”

Piše: 

Uredništvo Guardiana
Zelena rješenja koja forsiraju bogate zemlje počesto znače daljnje uništavanje okoliša drugdje u svijetu, a naročito u nekadašnjim evropskim kolonijama. Cijeli afrički kontinent već je proglašen El Doradom za zeleni vodik.
Prenosimo vrlo sažet i informativan komentar britanskog Guardiana o jednom od intenzivno reklamiranih izvora čiste energije, vodiku. Iz komentara je jasno da će siromašne zemlje plaćati ceh zelene budućnosti u bogatim zemljama. Pomama velikih korporacija za rudarenjem u našim krajevima dolazi iz iste priče. @RiD

 

S engleskog prevela: M. Evtov

 

Tunis je jedna od najsušnijih afričkih zemalja, koja je upravo pretrpjela trogodišnju sušu. A EU ipak tu zemlju smatra ključnom za proizvodnju „zelenog vodika“ za izvoz u Evropu. Problem je u tome što se to gorivo proizvodi tako što se električnom energijom iz obnovljivih izvora vrši razdvajanje vode na kisik i vodik. Tunis sunca ima puno, ali dragocjene slatke vode izuzetno malo.

 

Sirovine potrebne za zeleni vodik mogu se proizvesti jedino usisavanjem i desalinizacijom vode iz Mediterana. Međutim, u prošlogodišnjem izvještaju sačinjenom za Fondaciju Heinrich Böll (...) upozorava se da bi to bio prljav, energetski intenzivan proces koji guta vodu – i da bi se visoki trošak dekarbonizacije bogatog svijeta svalio na pleća siromašnih država.

Mnogim suncem okupanim zemljama, posebno Magreba, prodana je priča da je njihova budućnost u izvozu zelenog vodika. Ta reklama je zavodljiva. Kako 1 kg vodika sadrži oko tri puta više energije nego 1 kg benzina, nije ni čudo što se vodik reklamira kao gorivo budućnosti. Evropski zeleni dogovor – čiji je cilj smanjiti emisije stakleničkih plinova za 55% do kraja decenije – oslanja se na proizvodnju zelenog vodika u sjevernoj Africi i Ukrajini.

Proizvodnja zelenog vodika u Evropi nije nemoguća. Ali je skupa u poređenju s proizvodnjom fosilnih goriva, jer čak i proizvodnja na bazi vjetra zahtijeva veće subvencije. Bez velikih državnih paketa finansijske podrške, pitanje je da li bi evropski potrošači bili spremni podnijeti znatnije povećanje cijena da bi postali zeleni.

Prošle godine je EU predložila da se uvoz zelenog vodika do 2030. godine udvostruči – na 10 miliona tona godišnje. Evropske teške industrije ne mogu za sve svoje potrebe koristiti električnu energiju, koliko god ekološki prihvatljiva bila; njima trebaju goriva za postizanje topline visokog intenziteta. Da bi osigurao da izvori te energije proizvode manje emisija, Bruxelles potiče industrije – npr. proizvođače čelika i petrohemiju – da usvoje zeleni vodik.

No koristi takve strategije – radi smanjenja emisija ugljen-dioksida u Evropi – ne smiju se ostvarivati uništavajući okoliš u inostranstvu. Na primjer, u izvještaju za Fondaciju Heinrich Böll, Raoudha Gafrej, jedan od najboljih tuniskih hidrologa, upozorava da bi toksični mulj koji proizvode postrojenja za desalinizaciju izazvao nepovratnu degradaciju morskih ekosistema.

Vodik proizveden obnovljivom energijom ima svoju ulogu u budućim energetskim sistemima. Njegova „zelena“ verzija može se pretvoriti u amonijak, ključnu sirovinu umjetnih gnojiva, te koristiti i u brodskom gorivu, proizvodnji električne energije i čelika.

Valja imati na umu i znatne gubitke energije: pri proizvodnji plina elektrolizom gubi se oko trećina energije. Prenos vodika zahtijeva dodatnu energiju ekvivalentnu 10% energije samog goriva. Kako se kaže u nedavnom izvještaju Just Transition (Pravedna tranzicija), ta bi se energija – umjesto što se usmjerava na proizvodnju vodika potrebnog Evropi – mogla koristiti za rješavanje trenutnih lokalnih potreba afričkih naroda.

Od ukupne proizvodnje vodika, istinski „zeleno“ je manje od 0,04%. Ovaj udio će sigurno rasti jer vlade diljem svijeta igraju na kartu da će vodik igrati ključnu ulogu u smanjenju visokih emisija ugljika u industrijama poput proizvodnje cementa. S količinom ugljen-dioksida u atmosferi, koja već iznosi 422 dijela na milion (ppm) – mnogo više od 350 ppm, što se generalno smatra relativno sigurnom razinom – nema prostora za daljnje pogoršanje.

Dostizanje neto nultih emisija na globalnoj razini ne bi smjelo značiti da će bogati profitirati na račun siromašnih.

IZVOR: Guardian

Objavljeno: 27/08/2023.

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

20/09/2023