New Orleans: Prirodom protiv poplava

Piše: 

Leah Campbell
Nakon vrelog ljeta na pragu smo nove sezone poplava – one na sjeveru Italije prije desetak dana odnijele su i ljudske živote, a za sobom ostavile uništene domove i imanja. Obično se misli da su za djelotvornu zaštitu od poplava najbitniji veliki infrastrukturni projekti. No to nije jedini pristup – efikasna rješenja se kriju i u manjim intervencijama koje se zasnivaju na prirodnim resursima. Nasadi određenih biljaka, odustajanje od vodonepropusnih materijala i slični zahvati u lokalnim zajednicama koštaju manje, s vremenom se ne troše nego naprotiv – razvijaju se i, s obzirom da traže zajedničko održavanje, jačaju duh solidarnosti i zajedništva. @RiD
 

S engleskog preveo: M. Manojlović

 

Kad je uragan Katrina 2005. godine pogodio američki grad Nju Orlinz (New Orleans), naselje Hofman Trajengl (Hoffman Triangle) ostalo je dva metra ispod vode. No za takvo šta nije ni morao da se desi uragan: od prethodnih poplava su trotoari, tamo gdje ih ima, već podlokani, popucali i zarasli. Kad god padne kiša, uske ulice pretvore se u rijeke, a rupe po trotoarima – u jezera. Kada nadođe voda – što se stalno dešava, a i dalje će se dešavati – kretanje Hofmanom, pješice ili autom, postaje trka s (raznoraznim) preprekama.

Dejna Enes (Dana Eness) tuda vješto prolazi. Ona je izvršna direktorica lokalnog udruženja Urban Conservancy, koje osigurava resurse za brigu o životnoj sredini, i dobro poznaje ovo susjedstvo. Već iz auta prepoznaje kakav je materijal korišten u izgradnji parkinga, koje kuće imaju najbolje drenažne sisteme, a koje bi autohtone biljke, od trave do magnolija, bile najkorisnije u kontrolisanju vodostaja u svakom dvorištu. Enes je i članica nevladine inicijative Umbrella [Kišobran] koja radi na ublažavanju poplava u Hofmanu i intervencijama u pejzažnoj arhitekturi – što nije nimalo lako u gradu s preko 150 cm oborina godišnje.

Možete uraditi dvije stvari odjednom“, kaže ona. „Možete stvoriti prostor za oticanje vode i, ako vam je stalo do zajednice - prostor za ljude ekonomski isključene iz društva.“


Mala zelena revolucija u infrastrukturi

U Nju Orlinzu je u toku zelena infrastrukturna revolucija, a u manjim naseljima kakvo je Hofman Trajengl, incijativu su preuzeli sami stanovnici: adaptiraju kuću po kuću, blok po blok.

Dejna Enes se zaustavlja pod drvoredom hrastova, pred baptističkom crkvom Stronger Houp (Stronger Hope), jednom od 17 vjerskih zajednica na prostoru manjem od dva kvadratna kilometra. Pokazuje malenu baštu koju je koalicija Umbrella zasadila da bi spriječila odliv vode sa crkvenog parkinga. Ranije tu nije bilo ničega osim ponekog busena trave koji je izbijao iz betonske ploče. Sada na bogatom malču raste uređeno žbunje, a prilaz za vozila popločan je vodopropusnim materijalom. Nakon čitave sedmice kiša, ova bašta je namočena, ali su trotoar i prilaz suhi. S druge strane ulice, dvorišta su pod vodom.

Za mnoge stanovnike Nju Orlinza zaštita od poplava ne znači ulaganje milijardi dolara u nasipe i pumpe. Za njih su važniji manji projekti, zasnovani na prirodnim rješenjima, kao što su bašte, vodopropusne ploče umjesto asfalta i betona, te stvaranje novih močvara i sadnja drvoreda.

Ovakve instalacije smanjuju pritisak na zastarjeli i preopterećeni gradski drenažni sistem, i doprinose poboljšanju kvaliteta života stanovnika koji ne vide kraja poplavama.

No, kako pokazuje primjer naselja Hofman Trajengl, odbrana od poplava zahtijeva zajednički rad. Mnoge projekte koalicije Umbrella realizuju lokalne pejzažne firme koje zelenu revoluciju koriste za stvaranje radnih mjesta i profita.

Korištenjem resursa lokalne zajednice, hitno potrebne adaptacije moguće je obaviti jeftino i efikasno.


Haotičan razvoj grada i klimatska kriza

Stanovnici Nju Orlinza izloženi su poplavama tokom cijele godine. Preopterećene cijevi se izlijevaju, prepune se odvodi pored puteva. Sva ta nakupljena voda ne otiče, pa postaje leglo komaraca i priječi pristup trotoarima i ulazima u zgrade. Posljedice: podriveni temelji, oštećena vozila, buđ i plijesan u kućama. Bez mogućnosti da se apsorbuje u zemljište, voda se slijeva u stare poplavne cijevi, noseći sa sobom otpad svih vrsta, od vještačkih đubriva do smeća s ulica.

Brz i stihijski rast i razvoj grada u proteklom vijeku stvorio je ogromne asfaltne i betonske pustoši koje nisu u stanju da upiju oborinsku vodu. Kao posljedica klimatskih promjena, sve ekstremnije oluje donose poplavu za poplavom.

Veći dio Nju Orlinza smješten je u plitkoj dolini, koja se spušta ispod nivoa mora, pa je poplave moguće izbjeći samo pomoću komplikovanog sistema kanala i pumpi koji vodu odvodi u jezero Ponšartren (Pontchartrain). Ovo pak dovodi do isušivanja poroznog glinenog zemljišta na kojem grad leži. Nju Orlinz stoga svake godine pomalo potone.

Megan Vilijams (Meagan Williams), inženjerka u Odsjeku za javne radove, poredi tlo ispod grada sa spužvom: kad pada kiša, spužva se širi; kad se voda iscijedi, spužva se skupi i stvrdne.

Ovaj problem dodatno pogoršava činjenica da tzv. „siva“ gradska infrastruktura – postojeća mreža betonskih cijevi, pumpi i nasipa – nije uvijek pouzdana. Tokom poplava 2017. godine, nekoliko pumpi je zakazalo. Istraga je otkrila da je preko 11.000 gradskih slivnika za prijem oborinskih voda zapušeno otpadom. Puki nemar je doveo i do toga da u nekim područjima uopšte nema slivnika. U jednoj od ulici Hofmana, na primjer, čitava četiri gradska bloka nemaju nijedan jedini slivnik. „Kad god padne kiša, na svakom uglu ima pola metra duboke vode“, kaže Tod Renolds (Todd Reynolds), izvršni direktor neprofitne organizacije Graundvrk Nju Orlinz (Groundwork New Orleans). „Ljudi ne bi smjeli biti primorani da žive u takvim uslovima.“

Jedno rješenje bi bilo da se sve podzemne cijevi uklone i zamijene većima koje mogu primiti više vode. No po Renoldsu, tako skupo rješenje ne može sebi priuštiti nijedan grad, pogotovo ne Nju Orlinz.


Mala rješenja za velike promjene

Zelena infrastruktura pruža jeftiniju opciju poboljšanja urbanih odvoda.

Neki projekti su jednostavni, poput postavljanja bureta ispod oluka, za sakupljanje vode s krova. Drugi pak transformišu čitavu ulicu – sadnjom drvoreda, bašti i travnjaka, te postavljanjem vodopropusnih pločnika. Takva su rješenja tako jednostavna da ih stanovnici mogu realizovati sami, a nasadi s vremenom – kako se korijenje grana i razvija – postaju sve efikasniji, za razliku od vještačke infrastrukture koja se troši i propada.

Cilj je „prirodnim“ rješenjima smanjiti pritisak na cijevi i pumpe, i to korištenjem pejzažne arhitekture za usporavanje toka vode. Nasadi zadržavaju vodu koju zemljište polako upija i postepeno otpušta u kanale, tempom koji sistem može da podnese. Biljke vodu apsorbuju preko korijenja, usput filtrirajući zagađivače.
Dodatne prednosti uključuju bolji kvalitet vode, kontrolisanje populacije komaraca i više otvorenih zelenih prostora za ublažavanje sparne klime Luizijane.

Ali čak i prirodne mjere kontrole poplava mogu biti skupe.

Da bi zeleni infrastrukturni projekti mogli da zažive, stanovnici i gradske vlasti prvo moraju investirati u uklanjanje već počinjene štete: potrebno se riješiti postojeće betonske džungle.

Organizacija The Urban Conservancy specijalizovala se za uklanjanje pločnika. Njihov najpoznatiji program, Dvorišna inicijativa (Front Yard Initiative) pruža tehničku podršku i djelomično finansiranje samostalnim projektima pretvaranja betonom popločanih površina u šarene bašte, s tzv. francuskim odvodima (kanali nasuti šljunkom), drvećem i poroznim pločama koje upijaju vodu.

Ali Hofman spada u naselja s najnižim dohotkom po glavi stanovnika u cijelom gradu, i mnoge porodice ne mogu sebi priuštiti preuređenje dvorišta čak ni uz djelomičnu finansijsku pomoć. Stoga su se Urban Conservancy i druge infrastrukturne grupe iz ovog susjedstva udružile u program Umbrella koji po potrebi besplatno vrši ove radove za siromašne stanovnike.

Ovaj model se zasniva na principu „malenih ali značajnih akcija“. Na primjer, u ulici Saut Rošblav (South Rocheblave), gospodin Liroj (Leroy) je ranije pred kućnim vratima imao baru kad god pada kiša. Koalicija Umbrella je zamijenila 60 kvadrata betona vodopropusnim pločnikom i travnjakom, koji su u stanju da postepeno upiju preko 4.000 litara vode. Njegove komšije Džesi i Ardin (Jesse i Ardean) kažu da kišnicu koja se nakupi u buradima koriste za zalijevanje vrta, što je dobro i za biljke i za mjesečni račun za vodu.

Komšija Lio Jang (Leo Young) je opet imao problema s baruštinom kraj svog imanja, slijeganjem tla, te trotoarom punim rupa i blata. Koalicija Umbrella je pomogla da se zamijene zahrđali oluci na njegovoj kući, poprave trotoari uz njegov prilaz, prokopaju kanali i naspu šljunkom da bi se višak vode lakše upio u zemljište i oslobodio pristup trotoaru.

Ali cijelo susjedstvo nije moguće zaštititi ako će se svako imanje posmatrati zasebno, i Jang, svima poznat kao Trener, shvatio je da mora ubijediti svoje susjede da slijede njegov primjer. Postao je ambasador zelene infrastrukture u Hofmanu.
 

Jačanje zajednica
 

Rast zelene infrastrukture u Nju Orlinzu nije dobar samo za klimu, on pomaže i izgradnji i jačanju lokalnih zajednica kroz uzajamnu pomoć.

„Tu smo da odgovorimo na potrebe ljudi“, kaže Čak Mors (Chuck Morse) jedan od osnivača koalicije Umbrella i sveštenik u lokalnoj baptističkoj crkvi. „Vjerujem da ljude nije briga koliko znaš, dok god ne osjete koliko ti je stalo.“

Umbrella je u Hofmanu nastala prvenstveno zbog Morsovih brojnih veza u ovom susjedstvu. On je, između ostalog, i predsjednik udruženja stanara i član Odbora za ravnopravnost u okviru provedbe gradskog Akcionog plana za klimu. Za njega se prelomni trenutak desio 2018. godine kada je malo nedostajalo da zbog poplavljenih ulica propusti maturu svoje kćerke.

Mors je nadležan za organizovanje programa radnog osposobljavanja u okviru kojeg se mladi obučavaju izgradnji zelene infrastrukture, a lokalne firme podržavaju u sprovođenju infrastrukturnih projekata. On je i „oficir za vezu“ između koalicije Umbrella i vjerskih zajednica u Hofmanu.

Kako bi pridobio lokalno sveštenstvo, on tematiku upravljanja vodama formuliše u hrišćanskim pojmovima brige za zemlju koju nam je Bog povjerio, usljed čega je Umbrella uspjela pokrenuti velike infrastrukturne projekte na crkvenoj imovini. Dok jedna porodica može na svojem zemljištu zadržati 4.000 litara vode, svako crkveno zemljište je u stanju apsorbovati i preko 80.000 litara.

Kenet Tompson (Kenneth Thompson), pastor baptističke crkve Plezent Zajon (Pleasant Zion) udaljene nekoliko blokova od Trenerove kuće, kaže da su novoposađena stabla i burad za kišnicu na crkvenom posjedu „blagoslov za susjedstvo“ jer doprinose otpornosti na poplave cijele zajednice, a ne samo jedne zgrade. Ovo je naročito važno zato što su stanovnici Hofmana većinom podstanari, što znači da nemaju slobodu da vrše opsežne radove na kućama u kojima žive. Pristup odbrani od poplava koji pretpostavlja vlasništvo objekta u startu je vrlo ograničen. Prije ili kasnije, gradske vlasti moraju preuzeti aktivnu ulogu.

Nju Orlinz je 2016. godine od federalne vlade obezbijedio 140 miliona dolara da u jednom od najvećih gradskih naselja izgradi „područje otporno na poplave“. Od toga su 3 miliona namijenjena razvoju radne snage, Programu adaptacije zajednica koji sprovodi projekte na vlasničkim kućama i gotovo 15 kilometara cesta i kanala pretvara u zelene i plave koridore.

U isto vrijeme grad vrši svoje dosad najveće ulaganje u cestovnu infrastrukturu: 2,2 milijarde dolara podijeljenih na 200 projekata, s naglaskom na zelene površine gdje god je to moguće.

Teško je porediti privatne inicijative s gradskim planovima, a pogotovo sa svime što je potrebno da se Nju Orlinz u 21. vijeku zaštiti od rastućeg nivoa mora. Ipak se svi slažu da itekako postoji potreba i za adaptacijama na nivou pojedinačnih kuća i naselja kakve omogućuje Umbrella.

Kolin Mekhju (Colleen McHugh), urbanistkinja u Institutu za vode, smatra da ovakve privatne inicijative doprinose stabilnosti.

Kad god bude izabran novi gradonačelnik, „masa onih koji započnu nešto u prethodnoj administraciji jednostavno se pokupe i odu“. Inicijative na nivou lokalnih zajednica prilagodljivije su i lakše održe korak s ovakvim promjenama.

Osim toga, lakše je pratiti probleme na terenu – na primjer tamo gdje se poplave redovno dešavaju, šta funkcioniše a šta ne u borbi protiv njih.

Naravno da postoje izazovi.

Projekti na javnoj imovini zahtijevaju dozvole koje je ponekad teško dobiti. […] A tu je i pitanje održavanja. Zelena infrastruktura donosi uštedu na duge staze, ali zahtijeva i više rada na održavanju, jer sadnice treba njegovati dok ne uhvate korijen. Na papiru, stvar je jasna: stanari su odgovorni za biljke, pražnjenje buradi za kišnicu i čišćenje oluka i odvoda. Ali u dijelovima grada kakav je Hofman, s velikim procentom starijih stanovnika s niskim primanjima, projekti se moraju pažljivo prilagoditi njihovim finansijskim i fizičkim mogućnostima.

Da bi ova rješenja bila dugoročno održiva, treba što više ovakvih projekata koji zelenu infrastrukturu uklapaju u novogradnju. To će stanare poštediti i stresa i troškova uzrokovanih poplavama. Svi se slažu da ni hektari vrtova ni kilometri zelenih koridora neće riješiti problem poplava ukoliko nema namjenskih sredstava za njihovo održavanje i boljih dugoročnih strategija.

Uvijek će biti oluja koje će preopteretiti sistem, a zelena infrastruktura sama neće spasiti grad od rastućeg nivoa mora, sve jačih uragana i tonućih ulica. Riječima Trenera iz Hofmana: „Voda mora negdje otići. A mi moramo živjeti s njome.“

Članak je dio priručnika Kako graditi naselja otporna na poplave (How to Build a Flood-Resilient Community) Gristovog savjetovališta Ask Umbra, o životu tokom klimatskih promjena.

IZVOR: Grist.org

Objavljeno: 08/06/2022.

FOTO: Bart Everson/Creative Commons Wikimedia

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

26/09/2022