Znamo li na koncu ZAŠTO ljudi iz npr. Afrike sele u Evropu? Obično se pretpostavlja da su uzrok ratovi – što je za neke tačno, ali ne za sve. Za druge se pretpostavlja da je u pitanju siromaštvo, bez daljnjih objašnjenja, kao da je siromaštvo – elementarna nepogoda. Ovaj tekst u vrlo kratkim crtama i na dva veoma slikovita primjera demonstrira da je siromašenje Afrike, nakon dekolonizacije, direktna posljedica neoliberalne politike otvaranja tržišta na kojoj su insistirale svjetske i evropske organizacije i institucije u svojim programima 'pomoći'. Otvaranjem tržišta uništavana je domaća poljoprivredna proizvodnja, a s njom i svaka mogućnost opstanka malih proizvođača.
Svaka asocijacija na poratne godine u našim krajevima, kad je naše tržište širom otvoreno za evropske proizvode prije nego se domaća proizvodnja mogla oporaviti, potpuno je opravdana. Tako su opustjela naša sela, a sad polako puste i gradovi. Samo što naši iseljenici nisu više 'migranti' koji u očajanju trče preko bodljikavih žica nego dobrodošla visokokvalifikovana radna snaga koju u Evropsku uniju vabe bjelosvjetske agencije.(@RiD)
Piše: Ndongo Samba Sylla
S talijanskog prevela: M. Evtov
„Emigracija“ iz Afrike u Evropu često se opisuje kao ljudska drama, otežana politikom Evropske unije (EU) koja svoje granice eksternalizira u Afriku stvaranjem takozvanih „žarišta“, što će reći centara za klasificiranje i zadržavanje Afrikanaca koji bi postali migranti. Ovu „humanitarnu“ perspektivu, koliko god bitnu, valjalo bi međutim upotpuniti analizom globalne ekonomske politike budući da je ekonomska politika korijen očajničke emigracije iz Afrike u Europu.
Kažem „očajničke emigracije“ jer je važno da o migraciji ne govorimo u apstrakcijama, nego da preciziramo na koju vrstu migracije mislimo. Nakon što opišem neke zablude o afričkoj emigraciji i „reakcionarnu“ desničarsku redefiniciju koncepta migranta koja se plasira u zapadnim medijima i političkim diskursima, pokušaću pokazati kako neoliberalizam pojačava očajničku migraciju u Africi, te na primjeru Gane objasniti zašto su antimigracijske politike Evropske unije (EU) kratkovidne i autodestruktivne.
POGREŠNI KONCEPTI O AFRIČKOJ EMIGRACIJI
Uprkos percepciji koju su stvorili mediji, „migranti“ su trenutno prilično rijetka vrsta. A većina njih su zapadnjaci!
Manje od 4% svjetske populacije živi u zemlji koja im nije zemlja porijekla. A stanovništvo bogatih zemalja, uprkos niskom demografskom udjelu ovih zemalja u globalnoj populaciji, čini skoro 50% porasta migracijskih tokova od 2000. godine.
U Africi se 80% migracija dešava unutar afričkih regija. Što znači da afrički migranti u velikoj većini slučajeva ostaju u Africi, a najčešće u svojoj regiji. Kad Afrikanci migriraju u zemlje EU, više od 90% njih tamo boravi legalno.
Mora se reći i to da se demagoškim diskursom o afričkoj migraciji zapravo skriva oskudnost tokova iz Afrike. Od 2010. do 2017. godine migracija iz Afrike u EU povećana je za 7%. Međutim, uopšte se ne spominje da je u istom periodu broj evropskih imigranata u Africi povećan za 19%. A ipak ne čujemo da se Afrikanci žale na evropske migracije.
KO SU MIGRANTI?
Prema rječniku, riječ migrant se odnosi na pojedince ili grupe koji se dobrovoljno sele iz zemlje u zemlju ili iz regije u regiju – iz ekonomskih, političkih ili kulturnih razloga. Međutim, u medijima i političkim diskursima, posebno onih ekstremne desnice, upotreba ove riječi ima vrlo specifičnu namjenu.
Njima je pojam „migrant“ više ili manje sinonim za „nepoželjan stranac“. Dokaz tome je činjenica da se Evropljani koji iz svoje zemlju odu u neku drugu evropsku zemlju ne nazivaju „migranti“, kao ni generalno građani zapadnih zemalja koji se odluče nastaniti u drugoj zemlji Zapada. [Ni Evropljani ili generalno 'zapadnjaci' u Africi, Aziji ili Južnoj Americi nisu „migranti“ već expatriates. Op.ur]
Dominantni diskurs ne smatra „migrantima“ ni Grke i Portugalce koji su pobjegli od posljedica mjera štednje i naselili se u Njemačkoj. Iz diskursa o „migrantima“ isključeni su i kvalifikovaniji građani s Juga svijeta koji žive i rade na Zapadu. Evropa ne naziva „migrantima“ ni afričke ljekare, sportiste, naučnike itd. koji rade unutar njenih granica. Oni ne predstavljaju „problem“. Kada se radi o afričkoj „sivoj masi“, problem migracije ne postoji.
Dakle, ljekar iz Gane koji radi u Londonu nije „migrant“. A zemljoradnik koji iz Gane stigne u Evropu improvizovanim plovilom jest; on je „migrant“ po svim osnovama. Drugim riječima, u danas dominantnom jeziku „migranti“ označava nezapadnjačko stanovništvo koje bi da se nastani na Zapadu, a nije ni bogato ni kvalifikovano, odnosno pripada nepoželjnom dijelu globalnog Juga. [...]
S kritičko-humanističkog stanovišta iznimno je važno ispravnim imenovanjem stvari otkriti ovu desničarsku manipulaciju konceptima. U stvari, oni koje konzervativno mišljenje smatra „migrantima“ zapravo su „žrtve globalizacije“.
KAKO NEOLIBERALIZAM INTENZIVIRA „OČAJNIČKU“ EMIGRACIJU
Neoliberalnu globalizaciju karakteriše promocija slobodne cirkulacije kapitala, robe i kvalifikovane radne snage. Nema potrebe dokazivati značajan rast međunarodnih finansijskih tokova i međunarodne trgovine. Međutim, manje je poznato da je porast emigracije kvalifikovanih radnika veći od porasta međunarodne trgovine. Suprotno tome, neoliberalna globalizacija snažno sankcionira raseljavanje nekvalifikovane radne snage, osobito s Juga na Sjever. Na primjer, stopa emigracije nekvalifikovanih radnika iz podsaharske Afrike u zemlje OECD-a 1990. i 2000. godine iznosi 0,3% odnosno 0,4%, a visoko kvalifikovanih radnika 13,2% odnosno 12, 8%.
„Očajnička migracija“ iz Afrike u izvjesnoj je mjeri rezultat neoliberalnih politika koje na kontinentu provode vlade pod okriljem globalne agende Evropske unije, SAD-a, međunarodnih finansijskih institucija, Svjetske trgovinske organizacije itd. Slučaj ilegalnih migranata iz Gane u Evropi rječit je primjer ove tvrdnje i odnosa između politike liberalizacije trgovine i „očajničke“ migracije.
Iako je Gana stabilna država, pošteđena diktatorskih režima, međuetničkih i međureligijskih sukoba, u Evropi azil traži više ljudi iz Gane nego iz Libije. U odnosu na ukupni broj stanovnika, Gana ima više tražitelja azila i od Nigerije po kojoj hara Boko Haram.
Gana je svojevremeno proizvodila sav paradajz koji troši. Liberalizacijom ovog sektora krajem 1990ih, uvoz paradajza je između 1998. i 2003. godine povećan za 650%. Za tih pet godina domaća proizvodnja paradajza pala je s 92% na 57%. Godine 2006. Gana je bila druga na svijetu po uvozu paradajza. Uvozilo se uglavnom iz Kine i Italije. Od ukupnog broja konzervi sosa od paradajza, 40% je dolazilo iz Italije. Međutim, taj uvoz je bio subvencioniran i s do 65% cijene konačnog proizvoda.
Liberalizacija trgovine dovela je do bankrota proizvođača paradajza u Gani, osobito u regijama Navrongo i Brong-Ahafo. Neki od tamošnjih proizvođača izvršili su samoubistvo. Drugi su krenuli na put emigracije, mahom da bi – brali paradajz u Italiji!
Sve rečeno o uzgajivačima paradajza u Gani vrijedi i za tamošnje proizvođače pilića. Do 1990. godine i svi pilići konzumirani u Gani proizvođeni su u toj zemlji. S liberalizacijom trgovine tržišni udio domaćih proizvođača pao je s 11% 2000. godine na 3% 2017. godine. Žrtva liberalizacije uvoza smrznutog mesa peradi bila je regija Brong-Ahafo. Većina ilegalnih ganskih migranata u Evropi upravo je iz ove regije.
John Mahama, bivši predsjednik Gane, nije ignorisao vezu između liberalizacije trgovine i očajničke emigracije, te na Generalnoj skupštini UN-a 2016. godine izjavljuje: „Oni mladi Afrikanci koji riskiraju život prelazeći pustinju i Sredozemno more da bi iz moje zemlje došli u Evropu zapravo su mladi uzgajivači peradi i trgovci koji prodaju svoje radnje da bi krenuli na taj put, a zato što se više ne mogu takmičiti s tonama smrznute piletine koje se svake godine plasiraju na tržišta Afrike.“
Slučaj Gane ilustruje rastuću iracionalnost [iracionalnost po narod, ne po kapitaliste, op.ur] kapitalističkog sistema. S jedne strane, afričkim proizvođačima se uništavaju sredstva za život pa su, prema tome, prisiljeni na strašne rizike da bi došli u Evropu. Ako uspiju doći do Evrope i naći posao, rade za niske plate i u stalnom strahu da će biti vraćeni u domovinu. S druge strane, novac poreskih obveznika EU koristi se za subvencionisanje nekonkurentnih proizvoda koji uništavaju živote miliona stanovnika Afrike.
Uglavnom, porezni obveznici su na gubitku. Afrički proizvođači i ekonomija su na gubitku. I migranti su i na te kakvom gubitku, izrabljivani i odvojeni od porodica. Kapitalisti su jedina društvena grupa koja ima koristi od ove situacije.
Važno je naglasiti moralnu nedosljednost implicitnu u sadašnjem neoliberalnom svjetskom poretku. Pozicija Evrope (i uopšte zemalja Zapada) pokazuje da im je promet robe i kapitala moralno važniji od osiromašenih žrtava koje bi da se domognu njihovih granica zato što su im sredstva za život uništena politikom komercijalne i finansijske liberalizacije. Dominantni evropski diskurs o migraciji implicitno se zasniva na pretpostavci da je globalna cirkulacija dobara i finansija moralno značajnija od cirkulacije ljudskih bića u potrazi za solidarnošću i boljim ekonomskim i životnim izgledima.
NEMOGUĆE TROJSTVO
No, politike EU-a su kratkovidne i kontraproduktivne. Po ekonomisti Branku Milanoviću, nije moguće istovremeno održavati sadašnju kapitalističku globalizaciju, ogromnu i sve veću razliku u prosječnim prihodima bogatih i siromašnih zemalja, te ograničenost mobilnosti radne snage. Samo dva od ova tri elementa mogu se održati istovremeno, ali sva tri ne mogu.
Razlika u prosječnim prihodima bogatih i siromašnih zemalja raste od 19. vijeka, s početkom evropskog kolonijalizma u Africi i Aziji. Godine 1820. prosječni prihodi u Velikoj Britaniji i Holandiji, dvije tad najbogatije zemlje, bio je triput veći od prosječnih prihoda u Kini i Indiji, dvije tad najsiromašnije zemlje. Danas je prosječni dohodak u najbogatijoj zemlji 100 puta veći nego u najsiromašnijoj zemlji.
Još jedna zanimljiva karakteristika bogatih zemalja: one su zapravo postale „aristokracije“. Niko ne bira ni roditelje ni mjesto rođenja. Međutim, ova dva „proizvoljna“ faktora globalno uzrokuju 80% nejednakosti u prihodima svjetskog stanovništva. Na ljestvici svjetskog kapitalističkog sistema, dakle, postoje „klasni bonus“ i „rezidencijalni bonus“. Ko se rodi od obrazovanih / bogatih roditelja i u bogatoj zemlji dobija veliki bonus odmah po rođenju. Dakle, ne rađamo se jednaki, uprkos brojnim proklamacijama koje tvrde suprotno: živimo u aristokratskom svijetu! [Pomenuti profesor Branko Milanović u svojoj svjetski poznatoj, sveobuhvatnoj studiji Global Inequality dokazuje upravo ovu, naoko pretencioznu tezu; za jednostavnije objašnjenje savremenih političkih i ekonomskih kretanja, pogledati njegov intervju o dobitnicima i gubitnicima u globalizaciji. Op. ur]
Treba napomenuti da je „rezidencijalni bonus“ dosad bio djelotvoran zahvaljujući izvanrednim barijerama kojima bogate zemlje odvraćaju emigraciju građana siromašnih zemalja. Uz trenutne stope iseljavanja, zapravo će trebati dva stoljeća da se 10% svjetskog stanovništva preseli iz siromašnih u bogate zemlje. Bez ovih restriktivnih migracijskih politika teško bi se razumjelo zašto recimo vozač autobusa u Švedskoj zarađuje satnicu nekih 50 puta veću (po trenutnom kursu) nego prosječni radnik sa sličnim zaposlenjem u Indiji.
Stvar je u ovome: što se duže nastavi sadašnji kapitalistički sistem, oblici emigracije će postajati ste očajniji. A što očajniji budu oblici emigracije, to će više jačati nasilje represivne politike protiv imigracije na Zapadu, a posebno u EU.
ZAKLJUČAK
Dostojanstven svjetski sistem ne bi smio tako naporno „raditi“ na tome da sve više i više afričkih građana pretvori u „očajničke migrante“, kako se to danas događa, već na tome da zaustavi destruktivnu logiku kapitala koju filozof Michael Walzer naziva „prvi oblik ilegalne migracije“.
Kako raditi na tome? EU i druge razvijene zemlje trebale bi:
- okončati nepravedne sporazume o trgovini i ulaganjima;
- okončati militarizaciju afričkog kontinenta
- pomoći afričkom kontinentu u borbi protiv klimatskih promjena
- dosljedno i odlučno podržati Afriku u pokušajima istinskog ekonomskog razvoja.
IZVOR: DinamoPress
Objavljeno: 19/06/2019.