S engleskog preveo: M. Manojlović

Onima koje su odrasle prije 1973. godine, kada je abortus bio zabranjen, jasno je šta podrazumijeva ukidanje ustavne garancije ovog prava. One su već preživjele vremena kada je svaki abortus predstavljao krivično djelo, kada se medicinska pomoć morala tražiti i pružati krišom, te kada je preuzeti kontrolu nad svojim tijelom i svojom budućnošću značilo rizikovati vlastiti život.

Svi koji su bili aktivni u pokretima za pravo na abortus, i prava žena uopšte, znaju kakvim su prijetnjama prije ove presude bile izložene lična sloboda i bezbjednost – i zašto ne smijemo dopustiti da se vratimo u ta vremena.

Među aktivnima je i Kerol Đardina (Carol Giardina), zagovornica prva na abortus i suosnivačica jedne lokalne organizacije za oslobođenje žena (Gainesville Women's Liberation). Još je kao studentica, u ranim 1960-im, organizovala mrežu koja je njenim koleginicama omogućavala pristup bezbjednim opcijama za ilegalne abortuse. Jacobin je s njom razgovarao o stanju zaštite reproduktivnog zdravlja prije presude Roe v. Wade, o tome kako je izgradila svoju mrežu, kakve su opcije tada imale žene kojima je bio neophodan pobačaj, te o tome šta moraju znati nove generacije organizatora sad kad sve više saveznih država proglašava zabranu abortusa.

PV: Prije presude Roe v. Wade, kakve su opcije postojale u slučaju neželjene trudnoće i kakvi su bili ishodi?

KĐ: Kad god biste izašli s prijateljicama – u šoping, u šetnju, na ručak – ne bi prošlo ni petnaest minuta, a neka od njih bi rekla: „Bože, Džejn kasni menstruacija“, ili „Bože, kasni mi već tri dana“. Moglo se raditi o nekoj od prisutnih, ili njihovoj cimerki, ili o zajedničkoj poznanici, ali ta tema je uvijek bila prisutna u razgovoru. Niste je mogli izbjeći.

Onda bismo se zabrinule, pa bi stigla vijest da je ipak dobila i svi bi odahnuli... No istovremeno smo se pokušavale pripremiti za slučaj da menstruacija stvarno izostane. To je spadalo u svakodnevicu, kao pranje kose. Uvijek ste imali prijateljice kojima je kasnila mjesečnica, taj strah je uvijek bio tu.

Govorim o 1963. godini, no to važi za cijeli period prije presude Roe v. Wade.

U suštini su postojale samo dvije opcije. Prva je bila: roditi dijete, što je značilo da nećete završiti fakultet. Vratili biste se roditeljima, koji bi bili osramoćeni. Cijeli komšiluk bi ispirao usta vašim stanjem, porodična čast bi bila ukaljana. Po porođaju biste dijete ili dali na usvajanje ili biste ga sami odgajali. Cijeli život bi vam se nepovratno promijenio.

Prije presude Roe v. Wade, ovaj mač je visio nad glavama svih seksualno aktivnih žena.

Dešavalo se da djevojka jednostavno nestane s fakulteta, a svi bi znali – otišla je kući da rodi. I nikad se ne bi vratila. Momcima se to nije dešavalo. Mnoge žene su tako ostale uskraćene za visoko obrazovanje.

PV: Kako ste se uključili u tu mrežu, kako je to izgledalo na početku?

KĐ: Moja prva cimerka Linda je zatrudnila. Znala sam u Njujorku neke žene koje su abortirale. Linda je bila dobra djevojka s Juga, plavokosa, s jakim južnjačkim naglaskom. Rekla mi je: „Moja majka će se ubiti ako sazna da sam trudna“. Odgovorila sam: „Pa, Linda, znam nekog ko bi ti mogao pomoći“.

Tako je počelo.

Tako je Linda otišla u Njujork i abortirala, ilegalno ali bezbjedno. Kad se vratila, žene su nagrnule u našu sobu: boje se da su trudne, mogu li im ja pomoći? Pokušala sam, i tako postala osoba koja daje preporuke za ilegalne abortuse. Već sam na prvoj godini studija stekla uvid u stanje stvari u ženskom domu. Ako zatrudniš, letiš s fakulteta, bez diskusije. Djevojke su mi se obraćale u panici.

Linda se potpuno oporavila od pobačaja. Dvije moje prijateljice nisu. Jedna je od nekog dobila neke pilule, niko nije znao šta je u njima, uzimale su se bez pitanja. Bila je kod mene i odjednom rekla: „Idem pod tuš. Ne ulazi za mnom. Staviću peškir u usta da ne bih vrištala“. Rečeno joj je da pokupi sve što izađe iz nje, stavi u plastičnu kesu i odnese nekome, da vide je li uspjelo.

Našla sam je kako leži pod tušem u lokvi krvi, s peškirom u ustima, voda se slijevala na nju, da sapere sve što je iz nje izlazilo. Nije umrla, preživjela je. Ali to je bila prava noćna mora.

Druga prijateljica je prošla još gore.

Otišla je nekome – po preporuci nekoga ko je znao nekoga. Stavili su joj povez preko očiju i odvezli je na selo. Kad su joj skinuli povez, zatekla se u nekoj sirotinjskoj šupi. To je bio američki jug 1963. godine. Sirotinja nije imala sanitarne uslove za ovakve zahvate. Ali trebao im je novac.

Ni sama nije znala. Znala je jedino osobu koja joj je rekla gdje da ode, a otamo ju je pokupio neko drugi. Nije im ništa rekla. Bila je već napola mrtva.

Tek su je tad odvezli u bolnicu, ljekaru koji je smatrao da žene ne smiju abortirati. Pokušavali su spasiti život fetusa, a ne njen život.

Preživjela je, i uspjela je pobaciti. Ove dvije žene su preživjele; ne samo da su preživjele, nego im nisu pocijepali utrobu. Prema knjizi Hauarda Zina Narodna istorija dvadesetog vijeka (The Twentieth Century: A People's History), trećina žena koje su imale ilegalan pobačaj završila je u bolnici zbog komplikacija.

Mnogi misle: „Pa, mnoge žene nisu abortirale. One nisu imale tih briga“. Ali nije se radilo o dalekoj mogućnosti. Taj rizik je uvijek bio prisutan, kao dio svakodnevnog života. Mogla si ili rizikovati život ili napustiti školu, vratiti se kući i roditi dijete. Bijedan je to izbor.

PV: S kakvim ste ženama radili? Šta ste naučili iz njihovih iskustava?

S većinom njih sam izgubila kontakt. Ali nisam sa svojom prijateljicom Keri, koja je odlučila da odgoji dijete, i dijete je odraslo u dobru osobu. Ali Keri je završila na socijalnoj pomoći.

Napustila je školu, živjela od socijale, i premda je mnogo godina kasnije uspjela da diplomira, ostaje činjenica da je bila samohrana majka na socijalnoj pomoći.

PV: Kako ste upućivale pacijentkinje, i kakav je bio postupak da im se obezbijedi abortus?

KĐ: Kad bi se pojavile u našoj sobi, već su znale da žele abortus. Znale su da su dale prilog za Lindu i da se ona vratila živa i zdrava. Ali su prije svega znale šta žele – nisu htjele napustiti školu da bi rađale djecu. Nije im trebalo nikakvo psihološko savjetovanje.

Tada sam već imala svoju kartoteku. Pogledale bismo u njihov raspored – kad će imati ispite? Koliko novca će im trebati? Kako bi ga mogle nabaviti? One bi se pokušale snaći za novac, pa bismo stupile u kontakt s mrežom ljudi koji će im pomoći da stignu gdje trebaju. Jedna medicinska sestra u Majamiju, jedan ljekar u Njujorku. Nisam imala nikakve sumnjive ljude među svojim kontaktima.

PV: Spomenuli ste da ste zbog ovoga zamalo izbačeni s fakulteta. Kako se zastupanje prava na izbor [engl. pro-choice, stav da abortus spada u lične slobode pojedinca, op. prev.] uklapalo u političko okruženje na vašem kampusu?

KĐ: Možete li zamisliti kako je to kad se vratite u svoj stan i tamo vas dočekaju tri nasmrt uplašene žene, traže pomoć, a zakon zabranjuje da im pomognete?

Tačno je da sam umalo izletila s fakulteta. Dekanica je znala šta se dešava, ali je htjela izbjeći skandal. Univerziteti su u to doba preuzimali roditeljsku odgovornost za svoje studente, što je značilo da garantuju bezbijednost vašeg djeteta koje ste poslali da studira. Nisu htjeli da se pročuje šta se dešava po studentskim domovima, da djevojke ostaju trudne, tako da me ipak nisu izbacili. A imala sam i podršku svoje majke.

U cijelom gradu nije bilo zastupnika prava na izbor sve dok mi u ljeto 1968. godine nismo organizovale grupu Gainesville Women's Liberation. Odmah potom je uhapšena jedna žena: Širli Viler (Shirley Wheeler), bila je iz tog grada. Ne sjećam se kako smo se upleli u taj slučaj, ali nju su uhapsili kako bi je natjerali da oda informacije, što se tada često dešavalo. Mi smo 1971. godine bile dio njenog branilačkog tima. Tako je nastao pokret za pravo na izbor, od članova naše grupe.

Javno smo govorile o abortusu. Htjele smo da se u javnosti razvije svijest o tom problemu.

PV: Kako ste se uključile u opšti nacionalni pokret za oslobođenje žena?

KĐ: Pokrenule smo Gainesville Women's Liberation, što je bila prethodnica Nacionalnom pokretu za oslobođenje žena (National Women's Liberation) i prva grupa za ženska prava na Jugu SAD-a. Upoznale smo se sa ženama koje će na prvoj konferenciji Women's Liberation osnovati grupu Redstockings pa s njima otišle na protest protiv izbora za Miss Amerike 1968.

Razmjenjivale smo iskustva, jer smo sve radile na podizanju svijesti; to nam je bio metod organizacije.

Nauka je to omogućila, ali nam nauka nije bila dostupna. Uskoro će nam se sve to ponovo dogoditi.

Redstockings su odlučile da neće više samo podizati svijest, nego javno podići glas. Odluka je pala nakon rasprave o reformi zakona o abortusu; grupu zakonodavaca činili su sami muškarci i jedna časna sestra. Redstockings su rekle: „Za ovo su eksperti – žene. Mi trebamo biti uključene u donošenje ovih odluka.“ Eh, eto, ženama nisu dopustili da govore. Bile su na vijestima i odlučile da progovore o onome što su znale i iskusile.

Članak o tome objavljen je u Voice of Women's Liberation Movement. Vijest se proširila cijelom zemljom, preko različitih lokalnih ženskih grupa koje su 1969. godine već nicale na svakom koraku. U gradovima širom države ženske grupe su dizale glas po uzoru na Njujork. Činilo se da je to moćan vid organizovanja.

Sara Vedington (Sarah Weddington) je bila jedna od dvije advokatice koje su slučaj Roe v. Wade dovele pred Vrhovni sud. Ona je zaista bila ta koja je sve iznijela do kraja. I ona je imala abortus dok je studirala pravo na Univerzitetu Teksasa u Ostinu. Ali nije htjela da ustane i svjedoči o tome, nego sjela i razmislila: „Šta ja mogu da uradim?“ Odgovor je bio: „Mogu da promijenim zakon“.

Nakon diplomiranja, počela je da proučava zakone. Ilegalnih abortusa po preporuci bilo je na sve strane. Mreža „Džejn“ u Čikagu obezbijedila je desetak hiljada pobačaja. A ljudi kao ja, ili članice Ženskog oslobođenja u Ostinu, diljem zemlje su pokušavali pomoći ženama da abortiraju.

Postojala je i organizacija Clergy Consultation Service, koju su činili rabini i metodisti, vjerske vođe koje su smatrale da je bolje pomoći ženi da pobaci nego dozvoliti da se ubije pokušavajući pobaciti na svoju ruku.

Ova priča pokazuje da Vrhovni sud nije izolovan u nekakvoj kuli od slonovače. On uvodi promjene kada se promijene društveni uslovi, i nakon što se podigne građanski pokret koji pokušava nešto da ostvari. Vrhovni sud u izvjesnom smislu kodifikuje stvarnost. Priča o presudi Roe v. Wade pruža priliku da drugačije sagledate načine i razloge djelovanja vlasti. To je lekcija koja nam treba i sada, kako bismo razradili strategije za novu borbu.

PV: Sjećate li se još vaše reakcije kad ste saznali za presudu Roe v. Wade?

KĐ: Bila sam silno razočarana. Htjele smo ići do kraja. Presuda nam je djelovala kao veliki kompromis. Odluka o abortusu u drugom tromjesečju prepuštena je državi. O tome je mnogo pisala Sindi Sisler (Cindy Cisler), članica Ženskog oslobođenja u Njujorku, koja je pomagala u pobačajima, a i sama abortirala. Ona je rekla: „Osjećam se kao proročica Kasandra, ali ovaj zakon ne valja. U sebi nosi sjeme vlastite propasti, zasnovan je na privatnosti. I ne daje ženama moć da istinski same odluče“. I bila je u pravu.

PV: Vi ste osnovali prvu organizaciju za oslobođenje žena na Jugu SAD-a. S kakvim se posebnim izazovima i poteškoćama suočavaju Južnjaci u borbi za ženska prava i pravo na abortus?

KĐ: Suočavaju se sa žešćim napadima.

Mi smo, na primjer, organizovale odbranu klinika. U godini nakon presude, dvoje je mojih prijatelja otvorilo prvu kliniku za abortuse u gradu. Mislim da je bila druga u cijeloj državi.

Hrišćanski militanti su stalno dežurali ispred klinike. Na Floridi je ubijeno dvoje ljekara koji su obavljali abortuse. Mi smo pacijentkinjama nabavljale čepiće za uši [da ne slušaju skandiranje gomile pred klinikom, op. prev.]. Kupile smo i pancirni prsluk za našeg ljekara. U kliniku smo ga dovozile na podu automobila, u panciru, pokrivenog ćebetom.

Imali smo veoma aktivan ogranak antiratne organizacije veterana iz Vijetnamskog rata Veterans for Peace. Pošto policija nije htjela da reaguje uprkos bombaškim napadima širom zemlje, veterani su rekli: „Mi ćemo stražariti pred klinikom". Vođa ogranka Veterana za mir bio je moj bivši momak.

Došli bi na parking, naoružani do zuba svime što su donijeli iz rata u Vijetnamu. Onda bi se raštrkali, neki bi ostali na parkiralištu, drugi stražarili u klinici.

Sigurna sam da je glavni razlog što na našu kliniku nikad nije bačena bomba taj što se znalo da su oni tu. Jer prijetnji je bilo napretek.

PV: Kakav biste savjet dali novoj generaciji koja se bori protiv ponovnog uvođenja zabrane abortusa? S čime moramo biti spremni da se uhvatimo u koštac?

KĐ: Zaista smatram da moramo insistirati na besplatnim legalnim abortusima, bilo da se radi o metodi vakuumske aspiracije ili dilatacije i kiretaže. Moramo biti maksimalisti i nastojati da remetimo stanje kakvo jest. Iskreno, nema drugog načina.

Svakako da podržavam i biranje dobrih kandidata koji obećavaju da će činiti ono što je ispravno. Nisam protiv toga, izlazim na izbore. Ali morate biti trn u peti sistema, da shvate da im se ne isplati da zabrane abortus. Šta god bilo na suprotnoj strani, morate se boriti protiv stanja mirovanja u kojem sve ostaje isto. [...]

Moramo dići halabuku, i rješenje koje nama odgovara prikazati kao manje od dva zla. Vjerujemo u ono što zovemo „strategija iznutra i izvana“, što znači da treba činiti apsolutno sve što možemo. Na primjer, pokretati tužbe. Potrebna nam je kolektivna tužba za sve žene koje žive u saveznim državama koje su već donijele zabrane, s porukom: „Zabranjujući nam pobačaj, uništavate nam živote“.

Moramo lobirati i birati dobre kandidate.

Mislim da zaista moramo činiti sve. Ako činite sve, svako će imati svoju ulogu. […] Svako može da učestvuje shodno vlastitim mogućnostima. Takav pristup svima osigurava mjesto u pokretu.

IZVOR: Jacobin
Objavljeno: 21/05/2022.