S engleskog prevela: M. Evtov

Donedavno su nam brojni eksperti predviđali urbanu budućnost, ali pandemija je tu budućnost učinila mnogo nejasnijom. Od koronavirusa su umrle stotine hiljada gradskih stanovnika, a iz gradova podjednako bježe bogati vlasnici drugih kuća i migrantski radnici. U međuvremenu u gradovima SAD-a izbijaju najveće antirasističke pobune ove generacije, na koje policija odgovara šokantnim nasiljem i okrutnošću. Ova dva vanredna stanja – novi koronavirus i rasističko državno nasilje – ističu brutalnost savremene urbane nejednakosti.

Imaju li gradovi budućnost?

Gradovi još jednom postaju prijetnja javnom zdravlju i društvenom poretku. Neki komentatori predviđaju masovni egzodus iz gradova (trend koji se ubrzava radom od kuće) i smatraju da veliki gusto naseljeni gradovi više nisu održivi. Neki urbanisti tvrde da je gradski život moguće spasiti manjim izmjenama postojećih prostornih planova, recimo proširivanjem pješačkih i zaštićenih zona i uvođenjem novih tehnologija „pametnog grada“.

I jedni i drugi su promašili temu. Umjesto da se u svjetlu pandemije pitamo hoće li gradovi opstati, valja nam se zapitati kome i čemu gradovi zapravo služe.

Ne postoji jednostavna veza između urbanizacije i zaraze. Istraživanjima je ustanovljeno kako međudjelovanjem urbanog i ruralnog prostora periferije bivaju dodatno izložene bolestima. No studija objavljena 2017. godine (obavljena u 60 zemalja) otkriva da urbanizacija smanjuje ukupno breme zaraznih bolesti. Epidemije periodično pustoše siromašne i marginalizovane urbane zajednice, ali se u gradovima pokreću nove zdravstvene politike, stambene reforme i društveni pokreti koji stanovnicima pomažu da se s bolestima izbore i da ih prežive.

Zabrinutost zbog gradova u pandemiji koronavirusa mahom se bazira na strahovanju da je rizik od zaraze povećan gustoćom stanovništva. Ali gustoća stanovništva i natiskanost u mali prostor nisu ista stvar. Ovo zadnje nije nepromjenjiva karakteristika gradskog života, nego rezultat nejednakosti i stambene krize.

Predviđanje kraja urbanizacije podjednako je pogrešno kao i argument da gradovi mogu kao i dosad – samo s više restorana na otvorenom. I pandemija i borbe koje se vode u gradovima SAD-a otkrivaju neporecivu činjenicu urbanog življenja: većini stanovnika ne odgovaraju privatizovani, finansijalizirani i duboko neravnopravni gradovi. Gradovi naravno imaju budućnost, ali u njoj ne bi trebalo biti mjesta za vrstu gradova kakva danas globalno dominira.

Urbanizam za bogate

Razvojni model Londona i New Yorka, na primjer, već decenijama zadovoljava potrebe isključivo elitnih pojedinaca, moćnih korporacija i bogatih investitora. Ovi gradovi su preplavljeni luksuznim stambenim objektima, skupocjenim uredskim zgradama, novim poslovnim četvrtima, pretencioznim parkovima u stilu njujorškog High Line i inače sadržajima koji pogoduju tzv. „kreativnoj klasi“. Urbani prostor je optimiziran za osiguravanje rente, špekulaciju nekretninama i džentrifikaciju. Vlade brinu za profitabilnost privatnog sektora i ukus srednje klase, urbanisti ih zbog toga hvale – a socijalne usluge i javne institucije za to vrijeme propadaju i nejednakost se produbljuje.

Ovaj obrazac je bio katastrofalan i prije pandemije. Niz uzajamno povezanih kriza otežao je urbani život svima osim bogatašima. Stanovanje postaje nesigurno – nešto što si radništvo teško može priuštiti. Posao svima visi o koncu, a plate stagniraju i mnogi radnici ne mogu održati adekvatan životni standard. Uprkos floskulama o multikulturalizmu, bjelačka struktura vlasti zadržava rasne nejednakosti u gotovo svim aspektima ekonomskog i političkog života, uključujući stanovanje, zdravstvo i policiju.

Upravo se ovaj urbani model pokazao vrlo ranjivim na pandemiju Covida-19. Iz centralnih gradskih četvrti su visokim cijenama stanova istjerani loše plaćeni a neophodni radnici – kao medicinske sestre i radnici supermarketa – što sad vidno ugrožava ključne ekonomske i socijalne sektore. Širenje virusa je potaknuto i činjenicom da u pretrpanim stanovima samoizolacija nije moguća. Siromašna i marginalizovana područja redovno su i najviše pogođena zagađenjem zraka, što generalno znači veću stopu smrtnosti u nebjelačkim zajednicama s niskim dohotkom.

Zbog troškova i nesigurnosti svakodnevnog života, za radništvo koje u živi u gradu karantin postaje luksuz koji si oni ne mogu priuštiti. Zato koronavirusom i jesu naročito pogođene radničke četvrti gradova u kojima vlada krajnja nejednakost: kao Newham u Londonu i Bronx u New Yorku. Razvlaštene i eksploatisane urbane zajednice osakaćene prethodnim epidemijama našle su se na glavnom udaru i ove pandemije.

Ako pandemija testira otpornost gradova koje kapitalizam oblikuje i finansijalizira, ti gradovi su na testu neslavno propali.

Ali ništa od ovoga nije inherentno gradskom životu – sve je to rezultat političkih i ekonomskih aranžmana koji se mogu promijeniti dovoljnim političkim pritiskom.

Opstanak gradova zavisi od jednakosti

Stoji to da se gradovi moraju radikalno promijeniti – ali ne onako kako promoviraju skeptici i profesionalni urbanisti. Gradovi moraju postati ravnopravniji, demokratskiji i sposobniji da zadovolje stvarne ljudske potrebe. Urbani razvoj treba fokusirati na osiguranje socijalne zaštite, zdravstvene infrastrukture, komunalnih usluga, dekarbonizovanog javnog prevoza, stvarne rasne jednakosti i zajamčenog stanovanja za sve. Jedino rješenje urbanih kriza s kojima se suočavamo jest uspostavljanje novog smjera razvoja gradova – jer pandemija zorno prikazuje nejednakosti koje u njima vladaju.

Reakcije na krizu izazvanu koronavirusom pokazuju da su brze promjene itekako moguće. U četvrtima širom svijeta pojavljuju se mreže za uzajamnu pomoć koje koordiniraju sve – od nabavke namirnica do grupnog odbijanja plaćanja najamnina. Neki su gradovi brzom reakcijom smjestili beskućnike, zaustavili iseljavanje, prilagodili saobraćajne obrasce i svima pružili neophodnu zdravstvenu zaštitu. Reakcija na pandemiju pokazuje da strukture koje održavaju nejednakost u gradovima nisu statične – i da se mogu mijenjati daleko brže no što se dosad pretpostavljalo.

Sad je presudno osigurati da se gradovi koji se u reakciji na pandemiju počinju mijenjati ne vrate na prethodnu putanju. Istinsku prijetnju ne predstavlja nestanak urbanog života, nego nastavak nejednakosti i nepravde postojećeg urbanog života.

IZVOR: The Guardian

Objavljeno: 02/06/2020.