Piše: Adam Fisher

Prevod s engleskog: S. Asotić

Odrastao sam u mjestu koje bi se moglo nazvati kalifornijskim Apalačima. Moj grad je imao oko hiljadu stanovnika, a prosječni godišnji dohodak po domaćinstvu iznosio je 37.000 dolara. Lokalna javna škola sastojala se od niza klimatiziranih, duplih kamp-prikolica koje su služile kao učionice gdje su spojeni razredi slušali nastavu (prvi i drugi razred u jednoj prikolici, drugi i treći u drugoj itd.). Jedino je lokalna uprava bila smještena u pravoj zgradi.

(…)

Kad se moja porodica doselila u grad, već su bile uništene nekadašnje glavne grane industrije, drvna i rudarstvo, a većina stanovništva radila je u javnom ili uslužnom sektoru, dok su neki imali vlastite obrte, ili preživljavali od umjetnina i suvenira za turiste u tranzitu prema skijaškim centrima. Nekoliko tragača još uvijek je lovilo zlato u rijeci, ali nisu imali mnogo sreće.

U ovoj zajednici izbrijana glava nije bila izraz modnog ukusa, već siguran znak ušljivosti: samo su imućnije porodice mogle priuštiti medicinske šampone i vrijeme da iščešljaju uši. Za djevojčicu s prelijepim loknicama možda se i vrijedilo potruditi, ali nikom nije padalo na pamet da takve resurse troši na siromašnog dječaka.

Prema zvaničnoj statistici, 90 posto stanovništva činili su bijelci, ali čak se i taj postotak čini preniskim: osim nekoliko djece iz starijih razreda, i nekolicine koje si mogao vidjeti kraj rijeke ili na bazenu, bila je prava rijetkost poznavati djecu koja nisu bijela (ili nisu kršćani, ili im engleski nije maternji jezik).

A ipak se ne može reći da su stvari pogodovale tamošnjim klincima. Alkoholizam i nestašica hrane bile su ustaljene pojave. Već su djeca predškolskog uzrasta krala hranu jer su vrlo dobro znala da ih poštovanje pravila neće prehraniti. Siromašnija djeca mogla su jesti kod svojih imućnijih prijatelja, ali niko nije razmišljao o gladnim roditeljima. Možda su ih krivili za njihovo stanje – zato što nisu završili srednju školu, zato što nisu mogli naći posao, zato što su sav porodični novac proćerdali u krčmi.

Moj grad je jedan od onih koje besklasna politika identiteta zaboravlja. Grad u kojem biti muško ili bijelac ili kršćanin ne znači da ćeš imati pristojne stambene uvjete, medicinsku zaštitu ili stalno zaposlenje.

Uzdizanje elita

Političari su izuzetno sposobni da okrenu one ekonomski obespravljene protiv onih rasno ili seksualno marginaliziranih, i obrnuto. Strah od „staklenog stropa” suprotstavlja se strahu da će nadnice biti ukradene. Strahovanje da neće moći voljeti onako kako žele suprotstavlja se strahovanju od gubitka posla i izbacivanja na ulicu.

I liberalni oblici politike identiteta ponekad padaju u ovu zamku. Reakcionar koji za loš položaj radnika krivi slom tradicionalnog braka i porozne državne granice ima mnogo sličnosti s liberalnim medijskim analitičarom koji rasizam i homofobiju pripisuje zatucanosti bijele radničke klase, koliko god su i jedan i drugi nespremni to priznati.

Ali nisu bijeli pripadnici radničke klase predložili zakon o suzbijanju nasilnih zločina i radu policijskih agencija koji je Bill Clinton potpisao 1994. godine. Nisu siromašni seoski radnici prodali taj zakon javnosti etiketirajući mlade crnce kao „super predatore”. Nisu ljudi iz mog malog grada vlasnici privatnih zatvora koji zatvorenički rad plaćaju 0,23 do 1,15 dolara po satu, niti su vlasnici kompanija (poput Whole Foods) koje eksploatišu rad zatvorenika. Ali zato jesu pogođeni pritiskom na radničke plate koje su uzrokovale takve sheme jeftine radne snage.

Mrtvi ugao besklasne politike identiteta neminovno radi za elite.

Razlike u plaćama između muškaraca i žena ukinute su samo među jednom, ekskluzivnom grupom: izvršnim direktorima i direktoricama najbogatijih američkih kompanija. Ali to ništa ne znači ženama koje se bave tradicionalno ženskim zanimanjima, npr. medicinskim sestrama ili njegovateljicama. Za feminizam bi minimalna plaća od 15 dolara bila daleko značajnija pobjeda nego rodna jednakost među direktorima i direktoricama kompanija.

Ista je stvar i u mom rodnom gradu: stakleni strop i njegovo uklanjanje nisu poboljšali živote onih koji se pokušavaju pokrenuti sa samog dna. Rod direktorice Yahooa ili rasna pripadnost američkog predsjednika nisu mnogo utjecali na živote prosječnih građana. Njih ne zanima da li je poznati voditelj sa CNN-a gej, da li među medijskim magnatima ima crnkinja, i da li je neki bivši olimpijac hirurški promijenio spol.

Ali itekako ih zanima opadanje njihovog životnog standarda i prekarnost poslova zbog kojih je ugrožena budućnost njihove djece.

Besklasna politika identiteta je neuspješna jer u konačnici omogućava elitama da napreduju, a ne uvažava ono što je zajedničko svim radnicima i siromašnima. Svi mi trpimo ugnjetavanje zbog klasne pripadnosti, iako rasa, rod ili seksualno opredjeljenje mogu to ugnjetavanje učiniti još gorim.

Kao klasa moramo shvatiti da žene-radnice imaju više zajedničkog s muškarcima- radnicima nego s direktoricom Yahooa Marissom Mayer, i moramo se zajedno boriti protiv izrabljivanja muškog i (osobito) ženskog rada. Kao klasa moramo shvatiti da radnici koji su LGBT imaju više zajedničkog s heteroseksualnim radnicima nego s Timom Cookom [direktor Applea i gej], i moramo se zajedno boriti protiv sveopćeg ugnjetavanja radničke klase (a osobito ugnjetavanja zbog seksualnosti).

Na dan izbora

(…) Na novembarskim izborima (2016. godine) 51,1 posto stanovnika mog grada (i 362 veoma slična izborna okruga kalifornijskog Placer Countyja) glasalo je za Donalda Trumpa, a 39,5 posto za Hillary Clinton.

Ali za to što je Hillary Clinton izgubila izbore teško da možemo kriviti seksizam ili rasizam.

Placer County je za svoju predstavnicu u američkom senatu izglasao Kamalu Harris, crnkinju. Koliki je procenat ljudi glasao za nju? Šezdeset i tri posto. A dobila je 16.178 glasova više nego Hillary Clinton.

Lektura: M. Evtov

Preneseno sa: https://www.jacobinmag.com/2016/12/class-white-workers-trump-rural-america/

Datum objavljivanja: 8/12/2016.