Može li Izrael biti demokratija za sve?

Piše:

Dov Waxman

Izrael mjesecima potresaju najmasovniji protesti u njegovoj istoriji – u njima je učestvovao skoro svaki peti Izraelac, uključujući i one koji nikad dosad nisu bili politički aktivni. Ali je za ove proteste barem jednako važno i to ko im se nije pridružio. Palestinsko-arapski građani Izraela su i bez ovoga udara suočeni s diskriminacijom, a protesti su konzervativni i ne pokušavaju promijeniti položaj ove skupine, baš kao što su slijepi i za položaj Palestinaca Zapadne obale koja je već šestu deceniju pod okupacijom. Iluzorno je misliti da ta okupacija nije nagrizla izraelsku demokratiju, a da ovaj udar nema veze s nastojanjem desnice da dovrši započeto i okupaciju pretvori u aneksiju. Borba za demokratiju Izraela biće ograničenog dometa dok god se ignorišu Palestinci i okupacija Zapadne obale. @RiD

S engleskog prevela: M. Evtov

Već više od tri mjeseca na ulicama izraelskih gradova bjesni bitka protiv nedavno postavljene vlade koju vodi Benjamin Netanyahu, premijer s najdužim stažom u zemlji. Ova vlada je i desničarskija i religioznija od prethodnih Netanyahuovih koalicija; Izrael u stvari nikad nije imao ovoliko desničarsku vladajuću koaliciju: čine je Netanyahuova stranka Likud, dvije ultraortodoksne i tri krajnje desničarske stranke kojima dominiraju doseljenici.

Ovu bitku ne vodi samo mala – i sve manja grupa – ljevičara koja obično protestuje protiv desničarskih izraelskih vlada. Njima su se sad pridružile stotine hiljada Izraelaca, mnogi od njih centraši, pa čak i konzervativci, koji iz sedmice iz sedmice izlaze na ulice, i to u sve većem broju.

Pridružio im se skoro svaki peti Izraelac – što je ekvivalent preko 60 miliona Amerikanaca – uključujući grupe koje nikad dosad nisu bile politički aktivne, kao što su imućni radnici visokotehnološkog sektora, medicinski profesionalci, bivši visokorangirani službenici sigurnosti, pa čak i zaposlenici izraelske obavještajne agencije Mossad.

Napad na pravosuđe – put u autoritarnost?

U Izraelu je bilo dosta masovnih protestnih pokreta – na primjer onaj 2005. protiv povlačenja Izraela iz Gaze i šatorski protestni pokret za socijalnu pravdu 2011. godine – ali je ovaj sadašnji vjerovatno najveći i najraznovrsniji u istoriji Izraela. Bilo je u Izraelu i masovnih uličnih demonstracija – posebno 1982. godine nakon masakra u Sabri i Shatili u prvom libanskom ratu i 1999. godine kad su ultraortodoksni jevreji protestovali protiv Vrhovnog suda – ali se one nisu dešavale svake sedmice, kao ove sadašnje demonstracije, i to još od januara. Netanyahu i njegova vlada sigurno su ostali iznenađeni upornošću i širenjem ovih demonstracija diljem zemlje.

Ovaj iznenadni izljev narodnog protesta izazvan je vladinim planom za „reformu“ izraelskog pravosuđa. Vladin plan je zapravo frontalni napad na nezavisnost i moć pravosuđa.

Napad je usmjeren prvenstveno na Vrhovni sud i njegov prerogativ sudske revizije usvojen 1990-ih pod vodstvom tadašnjeg vrhovnog sudije Aharona Baraka. Uprkos činjenici da je Vrhovni sud štedljivo koristio ovu ovlast – poništivši ukupno 22 zakona – izraelska desnica je postupke Suda uporno osuđivala kao pravosudni aktivizam.

Sad Netanyahuova vlada želi usvojiti zakon koji Vrhovnom sudu efektivno oduzima moć sudske revizije, a Knessetu, izraelskom parlamentu, daje mogućnost da poništava odluke Vrhovnog suda.

Po predloženom zakonu, za to bi bila potrebna automatska većina od 120 zastupnika Knesseta, a ne supervećina. Budući da u Knessetu vlada skoro uvijek ima većinu, ovakvo zakonodavstvo bi joj u suštini omogućilo da donosi zakone kakve god hoće, a Sud bi bio potpuno spriječen da ukine ono što vlada smatra „temeljnim zakonima“.

Zakon koji je predložila Netanyahuova vlada promijenio bi sastav odbora koji imenuje sudije, dajući vladi automatsku većinu, a tim i kontrolu nad imenovanjem svih sudija. Ministrima bi bilo dopušteno da sami biraju svoje pravne savjetnike, koji su trenutno nezavisni.

Ukratko, predloženi zakon znatno bi oslabio izraelski pravosudni sistem, a vladi bi dao gotovo neograničenu moć. Ovo se možda ne čini antidemokratskim – možda smatrate da sudije koji nisu izabrani i treba spriječiti da stavljaju veto na zakone koje donosi izabrana vlada – ali snažno nezavisno pravosuđe nije potrebno samo za održavanje vladavine prava, nego i za zaštitu prava svih građana, naročito manjina. Snažno nezavisno pravosuđe potrebno je i da spriječi vladu da potkopava ili čak ukine demokratsku vladavinu.

Ako izraelski Vrhovni sud nije u stanju braniti vladavinu zakona i prava svih Izraelaca, onda će Izrael postati u najboljem slučaju većinska, a ne liberalna demokratija. Mogao bi čak i potpuno prestati biti demokratija i postajati sve autoritarniji.

Istraživanja javnog mnijenja pokazuju da se prijedlozima vlade protivi većina Izraelaca. Po njima, ono što Netanyahuova vlada pokušava zapravo nije reforma pravosuđa, nego de facto ustavni udar, sličan onima koji su se protekle decenije odigrali u Mađarskoj, Poljskoj i Turskoj. Izraelci se boje da će Izrael postati neliberalna demokratija, ili čak diktatura; nedavno istraživanje pokazuje da je samo 38% Izraelaca optimistično u pogledu budućnosti demokratije u njihovoj zemlji. Upravo taj strah potiče ovako masovne proteste.

Bitka za dušu i budućnost Izraela – kakvu dušu i čiju budućnost?

Ali ovaj pokret nije samo odbrana izraelske demokratije; on je „bitka za dušu i budućnost Izraela“, kako je nedavno rekla bivša ministrica pravde i vanjskih poslova Tzipi Livni.

Većina demonstranata – mahom sekularnih izraelskih Jevreja srednje klase – strahuju da su ugrožene i njihove građanske slobode i njihov način života, te brinu da će Izrael, postane li manje demokratski, postati više teokratski. Oni žele sačuvati identitet Izraela kao jevrejske i demokratske države, a planiranu reformu pravosuđa vide kao dio šireg napora da se Izrael učini više jevrejskim a manje demokratskim. Ovaj široko rasprostranjeni osjećaj odražava se u retorici demonstracija koja naglašava izraelski patriotizam, ali i vizualno – velikim brojem izraelskih zastava, te isticanjem penzionisanih generala i vojnih komandanata.

U tom smislu je najvažniji cilj ovog protestnog pokreta u osnovi konzervativan, usmjeren na zaštitu postojećeg društveno-političkog poretka od političkih ekstremista i vjerskih fundamentalista koji se sad osjećaju ovlaštenim da ga sruše (dijelom i zbog svog savezništva s premijerom kome se sudi za korupciju i koji očajnički nastoji izbjeći zatvor). Zbog toga su demonstranti uglavnom sekularni. To je i razlog što na demonstracijama ima relativno malo palestinsko-arapskih državljana Izraela, mada oni čine oko petinu stanovništva.

Iako učešće palestinsko-arapskih građana polako raste, njima dominantni diskurs protestnog pokreta ne odgovara. Oni odavno vjeruju da je „Izrael za Jevreje demokratija, a za Arape jevrejska država”, kako je to rekao palestinsko-izraelski političar Ahmad Tibi. Izraelska palestinsko-arapska manjina – koja je prve dvije decenije postojanja Izraela (od 1949. do 1966.) živjela pod vojnom vlašću, suočava se s stalnom diskriminacijom i uglavnom je isključena iz političkog odlučivanja – odavno smatra da je izraelska demokratija isključiva i duboko manjkava.

I, za razliku od izraelskih Jevreja, palestinsko-arapski građani Izraela odavno insistiraju na tome da Izrael ne može biti istinska demokratija sve dok ne prestane biti jevrejska država – što ni slučajno nije ono što zahtijeva trenutni protestni pokret.

Zaštita moći i nezavisnosti izraelskog Vrhovnog suda ni slučajno ne nadahnjuje i ne potiče palestinske građane Izraela uprkos činjenici da bi slabljenjem Suda najviše bila ugrožena njihova prava. Vlada bi, na primjer, mogla zabraniti arapskim političkim strankama da se kandiduju za parlament. U anketi 2022. godine samo je 40% arapskih građana izrazilo povjerenje u Vrhovni sud, što je pad u odnosu na 78% – koliko ih je Sudu vjerovalo 2012. godine. Pad je razumljiv s obzirom na to da je Sud odbio poništiti mnoge neliberalne zakone usmjerene na arapske građane: osobito Zakon o državljanstvu i ulasku u Izrael, Zakon o Nakbi (2011.), Zakon o prijemnim komisijama (2014.), Zakon o isključenju zastupnika iz Knesseta (2016.) [koji dopušta izbacivanje zastupnika po sljedeća tri osnova: (1) poricanje postojanja Izraela kao jevrejske i demokratske države; (2) poticanje na rasizam; i (3) podrška oružanoj borbi koju protiv Izraela vode neprijateljske države ili terorističke organizacije, op.prev.] i Temeljni zakon o nacionalnoj državi kojim su 2018. godine Arapi praktično proglašeni građanima drugog reda.

Da bi protestni pokret uključio više arapskih građana Izraela, trebao bi se pozabaviti i njihovim brigama. Umjesto da idealizira izraelsku demokratiju i mitologizira Vrhovni sud kao bastion liberalizma, pokret bi mogao priznati nedostatke izraelske demokratije i potrebu da se ona poboljša kako bi istinski funkcionisala za sve građane Izraela, nejevreje kao i Jevreje.

Takva diskurzivna promjena mogla bi otuđiti neke izraelske Jevreje, ali bi mogla i najaviti pojavu egalitarnog prodemokratskog pokreta koji izraelsku politiku preoblikuje stvarajući osnovu za održivu jevrejsko-arapsku političku saradnju. Da takva mogućnost postoji pokazuje zasad jedinstveno učešće arapske stranke Ra'am, Ujedinjene arapske liste koju vodi Mansour Abbas, u prethodnoj koalicionoj vladi.

Korozija demokratije usljed represije nad Palestincima

Međutim, postoji još jedno pitanje koje ne samo da palestinske građane Izraela obeshrabruje da se pridruže ovom protestnom pokretu, nego i dovodi u pitanje predanost koju ovaj pokret iskazuje demokratskim načelima i vrijednostima: izraelska vojna vladavina nad skoro tri miliona Palestinaca bez državljanstva, obespravljenih na Zapadnoj obali. (Palestinci u okupiranom istočnom Jeruzalemu imaju bar teoretsku mogućnost da dobiju izraelsko državljanstvo i pravo glasa.)

Okupacija je sad u svojoj pedeset šestoj godini, a kraj joj se ne nazire. Ovaj represivni režim, koji međunarodne i izraelske grupe za ljudska prava sad karakterišu kao aparthejd, nesumnjivo je nagrizao demokratiju u Izraelu.

Sve dok se dvodržavno rješenje izraelsko-palestinskog sukoba činilo mogućim, napetost – ili protivrječnost – između demokratskog identiteta Izraela i njegove okupacije Zapadne obale činila se privremenom.

Ali sad kad rješenje s dvije države sve više djeluje nemoguće, a uzastopne izraelske vlade samo utvrđuju okupaciju i provode de facto aneksiju većeg dijela Zapadne obale, jasnije je no ikad da Izrael ne može sebe nazivati demokratijom dok god nedemokratski vlada Zapadnom obalom.

Izrael mora ili u potpunosti dati biračko pravo svojim palestinskim građanima ili se povući i prihvatiti palestinsku državnost. Nepotrebno je naglašavati da se objema ovim opcijama odlučno protive i izraelska vlada i većina izraelskih Jevreja. U stvari, koalicionim sporazumima koje Netanyahu u decembru potpisuje sa strankama krajnje desnice […] službeno se objavljuje namjera da se Zapadna obala anektira. Štaviše, nedavna odluka vlade da vođi jedne od njih, ministru finansija Bezalelu Smotrichu da znatna ovlaštenja u upravljanju velikim dijelovima Zapadne obale […] već predstavlja de jure aneksiju, budući da je Smotrich civilni političar, a ne izraelski vojni zvaničnik.

Doduše, osiguranje izvršenja ovog aneksionističkog plana i jest glavni razlog što vlada želi eliminaciju Vrhovnog suda. Ograničenjem ovlasti Suda izraelskoj desnici se otvara put za ostvarenje dugogodišnjeg cilja – da izraelski suverenitet proširi na većinu Zapadne obale, ako ne i na cijelu Zapadnu obalu, a da Palestincima ne da jednaka prava, recimo pravo glasa na izraelskim izborima.

Ovaj njihov željeni cilj, konačno nadohvat ruke, pravi je razlog što su krajnje desničarske stranke i tvrdolinijaši unutar Likuda (npr. ministar pravosuđa Yariv Levin, arhitekt ove reforme pravosuđa) tako odlučni da reformu pravosuđa provedu sad, bez obzira na cijenu. Oni vjeruju da imaju istorijsku priliku da ispune svoju političku i vjersku misiju obnove jevrejskog suvereniteta nad Judejom i Samarijom, što su biblijski nazivi za Zapadnu obalu.

„S okupacijom nema demokratije“

Bila bi i analitička i politička greška ignorisati vezu između pokušaja pravosudnog udara i okupacije i aneksije Zapadne obale. Nažalost, to je greška koju je dosad napravio najveći dio protestnog pokreta u Izraelu.

Iako je u proteste od samog početka bio uključen i mali kontingent ljevičarskih aktivista, koji mašu palestinskim zastavama i nose plakate sa sloganom „S okupacijom nema demokratije“, poruka ovog „bloka protiv Okupacije“ bila je utopljena u demonstracije, čiji organizatori inače svakoga odvraćaju od isticanja palestinskih zastava.

Opšta orijentacija protestnog pokreta brižljivo izbjegava spominjanje okupacije Zapadne obale, bilo iz razumljive želje da se privuče što više izraelskih Jevreja ili naprosto zato što mnogi demonstranti ni ne misle da tekuća okupacija ima ikakve veze s izraelskom demokratijom – što je mrtvi ugao i za brojne istaknute američke Jevreje koji su, što za njih nije uobičajeno, javno kritikovali pravosudni plan izraelske vlade.

Sužavanje fokusa ovih protesta možda kratkoročno ima strateškog smisla, ali će na kraju spriječiti pokret da ostvari svoje težnje. Čak i ako uspije natjerati vladu da potpuno ukine reviziju pravosuđa, koja je trenutno samo privremeno zaustavljena, taj ishod – u najboljem slučaju održavanje statusa quo – daleko je od onoga što je zaista neophodno za spas izraelske demokratije.

Zaustavljanje pravosudnog udara nije dovoljno. Neophodno je da Izrael okonča okupaciju Zapadne obale i da u potpunosti poštuje prava svojih palestinsko-arapskih građana.

Ovo se može činiti kao daleki san, s obzirom na to da nasilje na Zapadnoj obali eskalira, a u Knessetu čekaju novi zakoni koji diskriminišu palestinske građane. Ali zapanjujuća masovna mobilizacija u proteklih deset sedmica pokazuje potencijal za prodemokratski pokret u Izraelu koji uključuje palestinske građane i zagovara prava svih koji žive pod izraelskom vlašću. Sadašnja bitka za izraelsku demokratiju mogla bi označiti početak nove narodne borbe za demokratiju u Izraelu i Palestini.

IZVOR: Dissent

Objavljeno: 28/03/2023.

FOTO: Bea Bar Kallosh/NurPhoto via Getty Images

Objavljeno na RIJEČ i DJELO:

03/04/2023