S engleskog prevela: M. Evtov

Godine 2015. časopis Global Water Intelligence, strukovni žurnal sektora vodne industrije, objavljuje zajedljiv uvodnik pod naslovom Ukidanje one riječi na R u kojem se kaže: „Bila bi travestija [dopustiti da] propaganda nekolicine novih loše informisanih nevladinih organizacija omete sudjelovanje privatnog sektora u vodnom biznisu.“

A neizreciva riječ na R koja je izazvala ovaj obrambeni stav? Remunicipalizacija: vraćanje privatizovane imovine i usluga u javno vlasništvo na lokalnom nivou.

„Teško da će ovu opasnu ideju“, tvrdio je dalje Global Water Intelligence, „inteligentni donositelji odluka u vodnoj industriji shvatiti ozbiljno“ – a to zbog svih „valjanih i racionalnih argumenata koji stoje iza učešća privatnog sektora u opskrbi vodom.“

Iako članak to ne spominje, njegov napadački ton dolazi od činjenice da privatni sektor očito gubi bitku za vlasništvo nad vodom. U sektoru vodoopskrbe i kanalizacije od 2000. godine samo je u Francuskoj bilo 110 slučajeva remunicipalizacije. Kad je 2008. godine francuska prijestolnica vratila vodu iz privatnog sektora, za godinu dana je ostvarila uštedu od 35 miliona eura! Smanjila je tarife za 8%, te – umjesto da dobit isplaćuje dioničarima – reinvestirala u održavanje mreže i omogućila većem broju Parižana slobodan pristup vodi i kanalizaciji.

Agencija Eau de Paris (Voda Pariza) postavila je čak i česme s kojih se besplatno toči gazirana voda – što možda zvuči komično francuski, ali je jeftino i dobro za okoliš: sprečava da hiljade plastičnih boca završi na deponijama. A usto ilustruje vrlo važnu poentu: kad je naša urbana infrastruktura u javnom, a ne u vlasništvu korporacija koje ostvaruju profit, onda od toga imaju koristi svi – a ne samo dioničari.

Ljudi, a ne profit

Riječ remunicipalizacija nije najpodesnija za simpatične lako pamtljive slogane. Slomi čovjek jezik dok je izgovori, pa možda i zato djeluje pomalo odbojno, a i bez toga se poticanje javnih preduzeća za održavanje javne infrastrukture ne smatra primamljivom politikom. Ali je uprkos tome sve popularnija u čitavom svijetu. Transnacionalni institut (TNI), thinktank iz Amsterdama, već godinama samo o tome priča. Njihov najnoviji izvještaj Future Is Public (Budućnost je javna) navodi više od 1.400 slučajeva remunicipalizacije od početka ovog milenija, u više od 2.400 gradova u 58 država.

Razne su lokalne službe ponovo postale javno vlasništvo: od programa socijalne skrbi u Selangoru (Malezija) do privatiziranih stambenih preduzeća u Berlinu (Njemačka), od usluga odvoza otpada u Winnipegu (Kanada) do čišćenja vozila javnog prevoza u Seulu (Južna Koreja). Izvještaj obiluje uspješnim primjerima: u Čileu je nakon otvaranja 40 novih javnih apoteka došlo do dramatičnog sniženja cijena lijekova, a u Chattanoogi (Tennessee) su izvjesna gradska područja dobila Internet tek nakon što su novi pružatelji telekomunikacijskih usluga (njih 141!) prešli u javno vlasništvo – dotad su sva privatna preduzeća smatrala da im se to ne isplati. U bugarskom gradu Dobrič potrošnja električne energije za javnu rasvjetu smanjena je za 47% nakon što je 2018. godine izvršena remunicipalizacija i lokalne vlasti postavile energetski učinkovite LED sijalice.

Remunicipalizacija donosi korist u dvije vrlo široke kategorije. Prvo: otklanja negativne posljedice višedecenijske privatizacije, izvlačenja profita i rasipanja i, drugo, iznova gradi osjećaj za javno dobro.

„Privatizacija i ispošljavanje (outsourcing) koji se dešavaju posljednjih 30-40 godina očito nisu uspjeli“, kaže Cat Hobbs iz oksfordske organizacije za kampanju We Own It (To je naše). „Obično samo plaćamo više, a dobijamo lošije usluge – zato što nad njima imamo manje kontrole dok njihovi vlasnici imaju manje demokratske odgovornosti prema nama – javnosti. Ali to je i moralno pitanje. Često razgovaramo o prirodnim monopolima koji, poput vode, ne pripadaju tržištu i gdje konkurencija nema smisla. Svima je jasno šta znači „ljudi, a ne profit“.

Alternativa je, tvrdi Hobbsova, javno vlasništvo na lokalnom nivou koje zajednicama osigurava bolja i stabilnija radna mjesta jer je tu prioritet održivost, a ne profit dioničara. Privatizacija je do kosti oglodala javne usluge – od socijalne skrbi, preko biblioteka, do skupljanja otpada. [„Olakim rasparčavanjem javnih usluga koje se onda dodjeljuju bilo kojoj multinacionalnoj kompaniji koja ponudi najnižu tarifu ni slučajno se ne izražava briga za dobrobit naših zajednica“ ]

U Velikoj Britaniji bi remunicipalizacija mogla odjeknuti posebno dobro jer govori o istim političkim pomacima koji su doveli do Brexita. „Znamo da Brexit bar dijelom ima veze s tim što ljudi žele da se odluke donose bliže mjestima u kojem žive“, kaže Hobbsova. „To je pitanje uspostavljanja odgovornosti i ekonomskog suvereniteta i preuzimanja kontrole.“

Zašto ljudima ne pomoći da stvarno preuzmu kontrolu […]? Možda upravo remunicipalizacija ima odgovore na pitanja o tome kako u postindustrijskim gradovima obnoviti javnu, građansku sferu, osjećaj pripadnosti lokalnoj zajednici i participaciju – pitanja koja se često postavljaju nakon što su laburisti „izgubili srce Engleske (Hearthland)“.

Neustrašivi gradovi

Remunicipalizacija jest lokalni pokret, ali globalni fenomen čije su radikalne ideje i najbolje prakse već provele progresivne gradske uprave širom svijeta. Ovo zajedništvo predstavlja političku liniju organizacije Fearless Cities (Neustrašivi gradovi) […].

Organizacija Neustrašivi gradovi može se smatrati programom revanša kojim se pokušava vratiti dio teritorija preuzetih globalnim širenjem doktrine privatizacije započete u doba Reagana i Thatcherke. Institucije poput Međunarodnog monetarnog fonda, Svjetske trgovinske organizacije i Svjetske banke nametnule su ispošljavanje vladinih usluga (tj. transfer poslova javnih preduzeća i organizacija privatnim kompanijama) i uslove kredita koji potiču privatizaciju i jeftinu rasprodaju javne imovine.

Međutim, globalna finansijska kriza je 2008. godine uzdrmala pretpostavku da će privatni sektor u gradovima dati najbolje rezultate. Indikativno je da prvi politički odgovor na taj krah počinje 2011. godine s pokretom Occupy (Okupiraj) – u javnim prostorima svjetskih metropola kao Atina, Madrid, London i New York. Ti „ulični pokreti“ ubrzo su našli politički izraz na državnom nivou – kroz nove stranke kao što su Podemos i Syriza, ili kroz političke uspjehe Bernieja Sandersa i Jeremyja Corbyna.

Nije nimalo slučajno da su najveći uspjesi ostvareni upravo u gradovima gdje su ti pokreti i započeli: nove gradske vlasti – proistekle iz uličnih pokreta – izvršile su povrat javne imovine. Izvještaj Future Is Public navodi 119 primjera remunicipalizacije u Španiji, gdje su 2015. godine nove „opštinske platforme“ došle na vlast u Barseloni, Madridu, Kadizu, Valensiji i još nekim gradovima. Španija je po broju slučajeva remunicipalizacije odmah iza SAD-a i Francuske; remunicipalizacija obuhvata sektore od energetskog do prikupljanja otpada, a usluge od pogrebnih do snabdijevanja školskih kantina. Kao i u Francuskoj, u Španiji je voda doživjela poseban trijumf: od 2010. godine je samo u Kataloniji bilo 27 remunicipalizacija pod devizom Agua és Vida („Voda je život“).

Ponekad je privatizaciju najbolje osporiti „municipalizacijom“, bez onog „re“ – tj. stvaranjem novog javnog preduzeća koje konkuriše postojećem kartelu. Gradonačelnica Barcelone Ada Colau i njena građanska platforma Barcelona en Comú bore se protiv energetskih korporacija od početka svog mandata 2015. godine, odlučno radeći na samoodrživosti i održivosti okoliša. Osnovali su javno preduzeće Barcelona Energía (BE) koje od juna 2019. godine snabdijeva sto posto obnovljivom električnom energijom ne samo sve zgrade i postrojenja Gradskog vijeća Barcelone, nego i 20.000 domaćinstava – BE je postalo najveće špansko preduzeće te vrste. Trenutno na krovove javnih zgrada ugrađuju solarne panele i nadaju se da će nastaviti s rastom.

„Ovo je najbolji način za konkretizaciju zahtjeva za odbranu javnih preduzeća“, kaže Sol Trumbo, guru remunicipalizacije TNI-a, tvrdeći da fokus na promjene na gradskom nivou ima brojne strateške prednosti, posebno za ljevicu.

„Ako se suočavate s neoliberalnim rezonom i dogmama, nije nimalo lako iznijeti jasan stav o nečemu tako složenom kao što su, recimo, članstvo u EU ili NATO-u. Progresivna politika će lakše iznaći odgovore ako političku raspravu povede oko opipljivih i svakodnevici bliskih pitanja poput Imamo li dovoljno parkova? Funkcioniše li javni prevoz? Ima li na ulicama previše automobila?“

Taj fokus valja još više izoštriti. Ideja remunicipalizacije ne sastoji se samo od opskurnog prenosa imovine iz privatnog u javno vlasništvo – tj. birokratske promjene koja mimoilazi prosječnog građanina. Cilj je, zapravo, povećati sudjelovanje u odlučivanju, potaknuti lokalnu demokratiju i građansku energiju, a usluge učiniti pravednijim i dostupnijim.

„U ovom vremenu političke nesigurnosti i nepovjerenja, lokalnost i neposrednost su istinski svrsishodne vrijednosti“, kaže Trumbo. Ima li boljeg načina za obnovu lokalne zajednice, lokalnih veza, lokalnog ponosa? U to ime podižem čašu besplatne gazirane vode.

IZVOR: Guardian

Objavljeno: 16/01/2020.