S talijanskog prevela: Amela Zec Filipović

Zatekli smo se jednog jutra, u svom poznatom tijelu, ali ambijentu potpuno nepoznatom. Čista naučna fantastika, pomislim. Ali ovo nije film. Nevidljivi i sićušni vladar novog svijeta nosi koronu (krunu). Već je osvojio na stotine hiljada tijela i uspostavio vladavinu nove paradigme. Sjetim se da je na venecijanskom Bijenalu 2017. godine veliki dio instalacija u državnim paviljonima ostavljao dojam masovnih preseljenja. Ambijentalna djela – otvorena gradilišta sa zidovima punim crnih rupa (Brazil), oronuli stubovi (Velika Britanija), paviljon kao poharan – krov urušen i pod njim vreća za spavanje (Kanada), srušeni zidovi (Izrael) – sve kao da je predskazivalo kolektivne migracije ka drugim univerzumima ili bolje reći raspad jednog ogromnog društveno-ekonomskog sistema. A onda je na posljednjem Bijenalu (2019.) Izrael transformirao svoj Paviljon u pravu pravcatu bolnicu (FHX) za liječenje trauma od zlostavljanja, sa sve odjeljenjima trijaže i intenzivne njege. U tom umjetničkom radu Aye Ben Ron koji označava dolazak novog Svijeta-Bolnice već je bila prisutna estetika zdravstvenog sistema, koja je (iz očiglednih razloga) zauzela pozornicu naših života.

Aktivirati protuotrov

I tako je virus, prodirući u sve pore, prekinuo dragu nam rutinu svakodnevice. Ograničio nas na naša četiri zida i primorao da nanovo promišljamo odnos između sebe i čitavog živog svijeta. S prozora viđamo nove egzistencijalne razglednice: životinje se okuražile u grad, delfini u luke, drveće svejednako cvjeta, a sunce sija i rađa se još ljepše. Mi smo se, međutim, zatočeni pod pritiskom svojih strepnji – kao vrsta, kao zajednica, kao pojedinci – sklonili u hladovinu osjećaja krivice i „zabrinutosti“ iliti u jednu novu i drugačiju perspektivu. Nestabilnost i urušavanje svake izvjesnosti starog načina življenja i poimanja odnosā izazivaju unutarnje potrese i dezorijentiranost. Vojska odvozi na kremiranje mrtve od kojih se njihovi najdraži ne mogu oprostiti, stari ljudi pokošeni u „zaštićenim” ustanovama, ljekari i medicinski tehničari potpuno pretumbali svoje živote... Ogromna se, neizmjerna patnja sručila na svijet, a na neke više nego na neke druge. Neophodno je, dakle, razviti empatiju i aktivirati protuotrov. Protuotrov koji mnogi od nas već odavno ubrizgavaju kroz umjetnost i društveni angažman. Očito je potrebna promjena: moramo preći s liječenja posljedica na liječenje uzroka. Što se mene tiče, počela sam razmišljati o životnom prostoru i prioritetima. Resetirala sam pretenzije, nanesene nepravde i ogorčenja. Odlučila sam da se do rješenja može jedino slušanjem, zaštitom duše i raspadom ega. Praktični život („stvarni”) slijedi trag misli i riječi.

Covid19 je bolest, ali i metafora bolesti: posljedica psihičkih lomova koje smo stvorili između sebe i svijeta, i unutar sebe samih. Tako se, u ovoj dubokoj tami, ukazuje prilika da ostvarimo jednu novu realnost baziranu na osjećaju postojanja u ovoj našoj naprednoj historijskoj epohi. Prilika za novo promišljanje uloge čovjeka, umjetnosti, liječenja, izrabljivanja, tržišta i svega što smo dosad uradili. U doba društvenog distanciranja došlo je vrijeme da liječimo odnose, bolesne odnose, te se osjetimo – bez retorike – neophodnim dijelom jedinstvenog organizma. U Italiji smo zdravstvenom osoblju aplaudirali s prozorā samo jedan dan, dok je to u Francuskoj i Španiji postalo ritual. A Bog sami zna koliko su ljudima važni rituali. Jesmo li se to već ohladili? Očajnički ugnijezdili u svoju osamljenu dramu? Još više udaljili od kosmičke svijesti? Nikud nećemo prispjeti ako nakon prvih izljeva osjećanja postanemo još uskogrudniji no prije. Psihički lom koji nas sve razdire (u nama samima i u odnosu na carstva drugih živih organizama) doći će glave cijeloj ljudskoj vrsti.

Naravno, dobar dio vremena razmišljam. Savladala sam trnje ljudske nesavršenosti (moje i tuđe) preko kojeg sam gazila on the road, ali otkrila sam jednu značajniju dimenziju.

Kako provodim vrijeme? Prevashodno uzimajući mjere: nove mjere svojih gabarita u svijetu i u kući. Referentna zajednica postala je isključivo ona obiteljska, a gaziti se može jedino kućno tlo. Posvetila sam se, dakle, kući, pa u njoj simulirala ured, hram, teretanu, biblioteku, restoran, bar, kino, plažu. Sad se slobodni prostor proteže između zidova, prozora i ekrana MacBooka. Od studenata NABA-e, kojima sad držim predavanja na daljinu, tražila sam da nastave radove fizički započete na akademiji. Tako je na Instagramu nastao profil gdje se svakodnevno objavljuju fotografije i tekstovi: „stati_costretti” (prinudna stanja) je „javni dnevnik distanciranih ljudi”.

Napisano: 16/04/2020.