S engleskog prevela: M. Evtov

(...)

Čim sam 26. januara 2020. godine prvi put čuo da se koronavirus širi Kinom, odmah sam pomislio na posljedice akumulacije kapitala na globalnu dinamiku. Pošto sam proučavao ovaj ekonomski model, znao sam da će blokade i poremećaji u kontinuitetu protoka kapitala izazvati devalvacije i da će, postanu li devalvacije raširene i duboke, to signalizirati početak krize.

Bio sam itekako svjestan i toga da je globalni kapitalizam nakon 2007. do 2008. godine djelotvorno spasila upravo Kina, druga po veličini svjetska privreda, što znači da bi svaki udar na kinesku ekonomiju imao ozbiljne posljedice i za globalnu ekonomiju, koja je ionako već prilično nesigurna. Postojeći model akumulacije kapitala već je bio, činilo mi se, u grdnim problemima. Gotovo svuda, od Santiaga do Bejruta, dešavali su se protesti – mnogi fokusirani na činjenicu da dominantni ekonomski model ne funkcioniše dobro za većinu stanovništva. Ovaj neoliberalni model sve više počiva na fiktivnom kapitalu i velikoj ekspanziji ponude novca i zaduživanja. Već se suočava s problemom stvarne potražnje, nedovoljne za stvaranje vrijednosti koje kapital može proizvesti.

Kako bi, dakle, ovaj dominantni ekonomski model opadajuće legitimnosti i osjetljivog zdravlja mogao apsorbovati i preživjeti neizbježne posljedice onoga što je moglo postati pandemija? Odgovor je uveliko zavisio od toga koliko će poremećaji trajati i širiti se jer, kako je naglasio Marx, devalvacija ne nastaje zato što se roba ne može prodati, nego zato što se ne može prodati na vrijeme.

Priroda u jednačini savremenog kapitalizma

Ja već odavno odbijam ideju „prirode“ kao izvanjske i odvojene od kulture, ekonomije i svakodnevnog života. Moj je stav više dijalektički i relacioni [u tom pogledu]. Kapital mijenja okolišne uslove vlastite reprodukcije, ali to čini proizvodeći nenamjerne posljedice (poput klimatskih promjena), kao i nezavisne evolucijske snage. One konstantno mijenjaju stanje okoliša. S ove tačke gledišta, istinski prirodna prirodna katastrofa zapravo ne postoji.

Nema nikakve sumnje da virusi neprestano mutiraju. Ali okolnosti u kojima mutacija postaje opasna po život zavise od ljudskih postupaka.

Imajući to u vidu, dvije stvari moramo znati.

Prvo, pogodni okolišni uslovi povećavaju vjerojatnost snažnih mutacija. Realistično je, na primjer, očekivati da tome doprinesu ćudljivi načini snabdijevanja hranom u vlažnim suptropima, npr. jugoistočnoj Aziji i Kini južno od rijeke Jangce. Drugo, uslovi koji favoriziraju brzu transmisiju bolesti. Čini se da je kao domaćin ljudska populacija visoke gustoće vrlo laka meta. Epidemija ospica, na primjer, buja samo u većim gradskim centrima, dok u slabo naseljenim regijama brzo izumire. Na prenos bolesti utiče i način na koji se ljudska bića međusobno ophode, ili kreću, disciplinuju ili zaboravljaju oprati ruke. Izgleda da su u novije vrijeme SARS, ptičja i svinjska gripa potekli iz Kine ili jugoistočne Azije. Kina je u posljednjih godinu dana bila jako ugrožena i svinjskom groznicom, što je dovelo do masovnog klanja svinja i naglog porasta cijena svinjskog mesa. Ne kažem sve ovo da bih optužio Kinu. Visok rizik mutacije i difuzije virusa postoji i na brojnim drugim mjestima. Španska gripa je 1918. godine možda došla iz Kanzasa, a Afrika je možda inkubirala HIV/AIDS i odande je sigurno krenuo virus Zapadnog Nila i ebole, dok virus groznice denga izgleda cvjeta u Latinskoj Americi. Ali ekonomski i demografski učinci širenja određenog virusa zavise od pukotina i slabosti postojećeg hegemonijskog ekonomskog modela.

Nisam se pretjerano iznenadio što je COVID-19 najprije pronađen u Wuhanu (iako se ne zna da li otamo i potiče). Pošto je Wuhan ozbiljan proizvodni centar, bilo je očito da će lokalni efekti biti znatni, te da će to vrlo vjerojatno imati reperkusije i na globalnu ekonomiju (mada nisam imao pojma u kolikoj mjeri). Veliko je pitanje bilo kako će se zaraza pojaviti i širiti i koliko dugo će trajati (do pronalaska vakcine). Na osnovu ranijih iskustava dalo se zaključiti da je jedan od nedostataka rastuće globalizacije to što je nemoguće zaustaviti brzu međunarodnu difuziju novih bolesti. Živimo u izuzetno dobro povezanom svijetu gdje gotovo svi putuju. […]

Opasnost (ekonomska i demografska) bila je u tome da će poremećaji trajati godinu dana, ako ne i više. Sudeći po vijestima, poslovanje se sasvim normalno nastavljalo svugdje osim u Kini. Činilo se da vlada vjerovanje da ćemo doživjeti ponavljanje SARS-a, koji je – kako se pokazalo – prošao prilično brzo i bez osobitog globalnog učinka, uprkos visokoj stopi smrtnosti i (kako je naknadno utvrđeno) nepotrebnoj panici na finansijskim tržištima. Pojava COVIDa 19 spočetka se mahom tretirala kao ponavljanje SARS-a, što je govorilo da nema mjesta panici. Činjenica da je epidemija bjesnila u Kini i da je Kina brzom reakcijom sasijecala epidemiju dovela je do toga da ostatak svijeta ovaj problem pogrešno tretira kao nešto što se događa „tamo“, što će reći daleko od očiju, daleko od srca (što je u određenim dijelovima svijeta popraćeno zabrinjavajućim znacima antikineske ksenofobije). Izvjesni krugovi Trumpove administracije čak su i likovali budući da je ovaj virus osujetio pobjedonosnu priču o razvoju Kine.

Utom su, međutim, počele kružiti priče o prekidu globalnih proizvodnih lanaca koji prolaze Wuhanom. Ali su te priče uglavnom bile ignorisane ili tretirane kao problem samo određenih proizvodnih linija ili korporacija (poput Applea). […] Podcijenjeni su i znaci opadanja potrošačke potražnje – iako su korporacije (kao McDonald's i Starbucks koje na kineskom tržištu imaju velike operacije) morale bar privremeno zatvoriti svoja vrata. Izbijanje virusa je tokom cijelog januara bilo maskirano uticajem kineske nove godine.

Malo je reći da je ovakva arogancija bila sasvim pogrešna reakcija. Prve vijesti o međunarodnom širenju virusa bile su sporadične; prve vijesti o ozbiljnom širenju zaraze došle su po izbijanju žarišta u Južnoj Koreji i nekim drugim zemljama – poput Irana. Ali tek je talijanska epidemija izazvala prve burne reakcije. Slom berze koji je započeo sredinom februara oscilirao je sve do sredine marta, kad je na berzama širom svijeta došlo do neto devalvacije od gotovo 30%.

Eksponencijalno širenje zaraze izazvalo je niz često nekoherentnih, a ponekad i paničnih reakcija. Neke su bile u najmanju ruku čudne. Na primjer to što je Federal Reserve [Centralna banka SAD-a] uoči epidemije snizila kamate, što je neobično čak i kad se shvati da cilj tog poteza nije bilo zaustavljanje širenja zaraze nego ublažavanje tržišnih poremećaje.

Pandemija u doba neoliberalizma

Javne institucije i zdravstveni sistemi gotovo su se svuda našli zatečeni, s nedostatkom radne snage. Četrdeset godina neoliberalizma diljem Sjeverne i Južne Amerike i Evrope ostavilo je javnost potpuno nezaštićenu i nespremnu da se suoči s krizom javnog zdravstva ovakvih razmjera, iako su im prethodno i SARS i ebola pružili sasvim dovoljno upozorenja i uvjerljivih lekcija o tome šta u ovakvim slučajevima valja činiti.

U mnogim dijelovima navodno „civiliziranog“ svijeta, lokalne samouprave i regionalne / državne vlasti koje u vanrednim situacijama neizbježno predstavljaju prvu liniju odbrane (ključnu za javno zdravlje i sigurnost) sve su siromašnije zahvaljujući politici štednje smišljenoj da finansira smanjenje poreza i subvencije za korporacije i bogate pojedince.

Korporacijska Big Pharma malo se ili nikako zanima za neprofitna istraživanja zaraznih bolesti (poput čitave klase koronavirusa poznate još od 1960-ih). Big Pharma rijetko ulaže u prevenciju. Ne zanima je ulaganje u javni zdravstveni sistem i njegovu spremnost za krizne situacije.

[Pa šta radi?] Big Pharma smišlja lijekove. Što smo mi bolesniji, to oni više zarađuju. Prevencija ne podiže vrijednost dionica. Prevencija je polje rada nedovoljno zanimljivo da bi opravdalo javno-privatno partnerstvo.

Poslovni model primijenjen na javno zdravstvo eliminisao je višak kapaciteta neophodnog za hvatanje u koštac s vanrednim situacijama. Predsjednik Trump je srezao budžet Centra za kontrolu bolesti i u Vijeću za nacionalnu sigurnost raspustio radnu grupu za pandemije s istom lakoćom s kojom je srezao sve fondove za istraživanja, uključujući i istraživanje klimatskih promjena. Da slijedim popularne antropomorfne metafore, zaključio bih da se Covidom 19 priroda sveti za ovih četrdeset godina flagrantnog i uvredljivog maltretiranja koje nad njom vrši nasilni i neregulisani neoliberalni ekstraktivizam.

Možda je simptomatično to što su ponajmanje neoliberalne zemlje (Kina, Južna Koreja, Tajvan i Singapur) kroz pandemiju dosad prošle u boljem stanju nego Italija, mada Iran možda opovrgne taj argument kao univerzalni princip.

Iako je bilo puno dokaza da je Kina u slučaju SARS-a reagovala prilično loše, spočetka ga prikrivajući i poričući, ovog puta je predsjednik Xi ubrzo naložio transparentnost u izvještavanju i testiranju, što je učinila i Južna Koreja. Usprkos tome je u Kini izgubljeno dragocjeno vrijeme (jer i samo par dana znači strahovito mnogo). Kina je, međutim, izvanredno uspjela ograničiti epidemiju na provinciju Hubei, s Wuhanom u središtu. Epidemija se nije proširila na Peking, pa ni zapadnije, a ni južnije. Za ograničavanje zaraze preduzete su drakonske mjere koje bi drugdje bilo gotovo nemoguće ponoviti – iz političkih, ekonomskih i kulturnih razloga. Izvještaji iz Kine pokazuju da se ni slučajno ne radi o tankoćutnim tretmanima i politikama.

Nadalje, Kina i Singapur su svoje kapacitete za lični nadzor angažovali u mjeri koja se može smatrati invazivnom i autoritarnom. Ali su sve u svemu očito bili izuzetno efikasni, iako modeli sugeriraju da se se mnogi smrtni slučajevi mogli izbjeći da su mjere suzbijanja uvedene samo nekoliko dana ranije. Ovo je važna informacija: u svakom eksponencijalnom procesu rasta postoji prag, nakon kojeg širenje potpuno izmiče kontroli. Tek će se vidjeti koliko će ljudskih života koštati Trumpovo višesedmično odugovlačenje.
 

Ekonomija konzumerizma van kontrole

Sad međutim ekonomski efekti izmiču kontroli i u Kini i izvan nje. Pokazuje se da su poremećaji nastali u lancima vrijednosti korporacija i određenih sektora zamašniji i sustavniji nego što se prvobitno mislilo. Dugoročne posljedice mogu biti skraćenje ili diversifikacija lanaca snabdijevanja, uz istovremeni prelazak na manje radno-intenzivne oblike proizvodnje (s ogromnim posljedicama na zaposlenost) i veće oslanjanje na robotizovane proizvodne sisteme. Prekid proizvodnih lanaca povlači za sobom otpuštanje ili upućivanje radnika na neplaćeno odsustvo, što umanjuje potražnju krajnjih potrošača, dok potražnja za sirovinama opet smanjuje potrošnju u proizvodnji. Već bi i ovi učinci sami po sebi stvorili bar blagu recesiju.

Ali su najveće slabosti drugdje. Modusi konzumerizma koji su eksplodirali nakon 2007/8. godine krahiraju su s razornim posljedicama. Osnova ovih modusa bila je maksimalna redukcija vremena cirkulacije robe, do nule. Poplava investicija u takve oblike konzumerizma svakako ima veze s maksimalnom apsorpcijom eksponencijalno rastućih količina kapitala u oblike konzumerizma s najkraćim mogućim vremenom prometa. Međunarodni turizam je jedan od karakterističnih oblika. Između 2010. i 2018. godine broj posjeta drugim zemljama raste s 800 miliona na 1,4 milijarde.

Ovaj oblik instantnog konzumerizma zahtijevao je masovna infrastrukturna ulaganja u aerodrome i aviokompanije, hotele i restorane, tematske parkove, kulturne događaje itd. [Sve to] je sad zaludno: aviokompanije su blizu bankrota, hoteli prazni, a masovna nezaposlenost u ugostiteljstvu neminovna. Jesti vani nije nimalo preporučljivo i u mnogim mjestima su restorani i barovi već zatvoreni. Čak i dostava djeluje rizično.

Otkazani su događaji poput kulturnih festivala, nogometnih i košarkaških turnira, koncerata, poslovnih i profesionalnih konvencija, pa čak i politička izborna okupljanja. Ukinuti su ovi „na događajima zasnovani“ oblici iskustvenog konzumerizma. Univerziteti i škole se zatvaraju.

U ekonomiji honorarnih poslova i drugih oblika prekarnog rada biva otpuštena ogromna armija radnika bez ikakvih sredstava za život. Prihodi lokalnih samouprava su desetkovani.

Veliki dio najsavremenijeg modela savremenog kapitalističkog konzumerizma nije izvediv u današnjim uslovima. Smanjena je potražnja za onim što André Gorz naziva „kompenzacijski konzumerizam“ (u kojem bi otuđeni radnici kroz paket-aranžmane dolazili sebi na tropskim plažama). Ali konzumerizam pokreće 70 ili čak 80% savremene kapitalističke ekonomije.

Povjerenje i osjećaji potrošača postali su za posljednjih četrdeset godina ključ mobilizacije učinkovite potražnje, pa je kapital sve više usmjeren na potražnju i potrebe [stvarne ili reklamnom industrijom generisane]. Ovaj izvor ekonomske energije [do sada] nije bio podložan divljim fluktuacijama (s nekoliko izuzetaka poput erupcije vulkana na Islandu koja je na nekoliko sedmica blokirala transatlantske letove). Ali COVID-19 ne izaziva divlju fluktuaciju nego tektonski potres u srcu konzumerizma kakav dominira u najbogatijim zemljama. Beskrajna akumulacija kapitala [kao kula od karata] urušava se s kraja na kraj svijeta.

Jedino što može spasiti ovaj model jest masovni konzumerizam koji bi finansirale vlade, proizvodeći ga ni iz čega, kao magijom. No to bi zahtijevalo socijalizaciju cijele ekonomije SAD-a, na primjer [mi bismo rekli, podruštvljavanje, op.ur] - samo da se to ne nazove socijalizmom.

Na prvoj liniji

Postoji prikladan mit o tome da zarazne bolesti ne priznaju klasne ni ostale društvene barijere i granice. Kao i u mnogim sličnim izrekama, i u ovoj ima izvjesne istine. Epidemija kolere u devetnaestom stoljeću nadišla je klasne barijere dovoljno dramatično da stvori pokret za javno zdravstvo i javni vodovod i kanalizaciju – pokret koji se profesionalizovao i kao takav traje sve do danas. Nije sasvim jasno da li je taj pokret nastao da bi zaštitio sve, ili samo više klase. Ali danas različiti klasni i socijalni efekti i posljedice pričaju drugu priču. Ekonomski i socijalni uticaji filtriraju se kroz sasvim očigledne „uobičajene“ podjele. Za početak, u dobrom dijelu svijeta su jasno određeni rod, rasa i etnija radne snage od koje se očekuje da brine o rastućem broju bolesnih i nemoćnih. Radi se o istoj klasi radništva koju angažuju aerodromi, na primjer, te ostali logistički sektori.

Ova je „nova radnička klasa“ na glavnom udaru – u najvećoj opasnosti da se ili zarazi virusom na poslu ili zbog ekonomskog ‘stezanja kaiša’, koju nameće situacija, bude otpuštena i ostane bez ikakvih sredstava za život.

Postavlja se, na primjer, pitanje ko sve može raditi od kuće. To pitanje izoštrava društvenu podjelu isto kao i pitanje ko si može (u slučaju kontakta ili infekcije) priuštiti izolaciju ili karantin (s platom ili bez nje). Širenje Covida 19 pokazuje da pandemija ima ona ista razlikovna obilježja klase, roda i rase zbog kojih sam zemljotrese u Nikaragvi (1973.) i Mexico Cityju (1995.) nazivao „klasotresi“. Iako se mjere za smanjenje rizika ogrću prigodnom retorikom u stilu „svi smo u istom sosu“, praksa – posebno praksa vlada određenih država – ukazuje na mnogo kobnije motivacije. Savremena radnička klasa SAD-a (koju čine pretežno Afroamerikanci, Hispanoamerikanci i sezonske radnice) suočava se s gadnim izborom između kontaminacije u ime brige i pružanja ključnih usluga (poput trgovina prehrambenim proizvodima) i nezaposlenosti bez ikakve naknade (poput odgovarajuće zdravstvene zaštite). Plaćeno osoblje (poput mene) radi od kuće i prima platu isto kao i dosad, a direktori lete naokolo u privatnim avionima i helikopterima.

Radna snaga u većini krajeva svijeta odavno je socijalizirana tako da se ponaša kao dobar podanik neoliberalizma (što znači da će, pođe li nešto po zlu, kriviti ili sebe ili Boga, ali se neće usuditi da pomisle da je problem možebitno u kapitalizmu).

Ali čak i lojalni podanici neoliberalizma vide da nešto nije u redu s reakcijom na ovu pandemiju.

I sad se postavlja pitanje svih pitanja: dokad će ovo trajati? Moguće i više od godinu dana. A što duže traje – to veća devalvacija, uključujući i devalvaciju radne snage. Bez masovnih državnih intervencija koje bi zadrle u samu srž neoliberalizma, nezaposlenost će gotovo sigurno porasti na nivo uporediv s nezaposlenošću 1930ih. Što će ostaviti višestruke posljedice i na ekonomiju i na svakodnevni društveni život.

Neke dobre vijesti

Samo nisu sve posljedice ove krize loše. Što je savremeni konzumerizam postajao neumjereniji, to se više približavao onome što Marx opisuje kao „pretjeranu i suludu potrošnju koja, postajući monstruozna i bizarna, signalizira pad“ cijelog sistema. Nepromišljenost ove pretjerane potrošnje odigrala je veliku ulogu u degradaciji okoliša. Otkazivanje avionskih letova i radikalno obuzdavanje prometa i kretanja ima pozitivne posljedice u smislu emisija stakleničkih plinova. Kvalitet zraka u Wuhanu znatno je poboljšan, a to je slučaj i u mnogim gradovima SAD-a. Eko-turističke destinacije imaće vremena da se oporave od prekobrojnih posjeta. U venecijanske kanale vraćaju se labudovi.

Suzbijanje sklonosti ka nesmotrenoj i besmislenoj prekomjernoj potrošnji moglo bi donijeti dugoročne koristi. Bilo bi fino da se smanji broj pogibija na Mount Everestu [a i količine smeća koje za sobom ostavljaju planinari, op.ur ]. Mada to niko ne kaže naglas, demografska pristranost virusa mogla bi na kraju uticati na starosne piramide s dugoročnim učincima na opterećenje službi socijalne zaštite i budućnost „industrije skrbi“. Ritam svakodnevnog života će usporiti, što će za neke biti blagoslov. Ukoliko vanredno stanje potraje dovoljno dugo, predložena pravila socijalnog distanciranja možda dovedu do kulturnih promjena. Jedini oblik konzumerizma koji će gotovo sigurno profitirati jest ono što ja nazivam ekonomijom „Netflix“, koja ionako pruža usluge maratonskim gledaocima, tzv. „bindžerima“.

Reakcije na ekonomskom planu bile su uslovljene načinom izlaska iz kraha 2007/8. godine. To je podrazumijevalo izuzetno labavu monetarnu politiku zajedno sa spašavanjem banaka, dopunjenu dramatičnim povećanjem produktivne potrošnje kroz masovna infrastrukturna ulaganja u Kini. Potonje se ne može ponoviti u potrebnoj mjeri. Paketi za spašavanje uspostavljeni 2008. bili su usmjereni na banke, ali su za sobom povukle i de facto nacionalizaciju General Motorsa. Možda je značajno da se tri velike autokompanije u Detroitu bar privremeno zatvaraju, suočene s nezadovoljstvom radnika i opadanjem potražnje na tržištu.

Ako Kina ne može ponoviti svoju ulogu iz 2007/8. godine, teret izlaska iz trenutne ekonomske krize pada na Sjedinjene Američke Države, a krajnja ironija je u ovome: djelotvorne, ekonomski i politički, mogu biti jedino politike daleko socijalističkije od bilo čega što bi predložio Bernie Sanders, a ti spasilački programi moraće se pokrenuti pod okriljem Donalda Trumpa, vjerojatno pod maskom MAGA (Making America Great Again), biva ponovo čineći Ameriku velikom.

Republikancima koji su se onako žučno protivili spašavanju 2008. godine, valja se ili poklopiti ušima ili oduprijeti Donaldu Trumpu. A on će, bude li lukav, zbog vanredne situacije otkazati izbore i proglasiti razdoblje imperijalno predsjedništva da bi kapital i svijet spasio od „nereda i revolucija“.

IZVOR: Jacobin

Objavljeno: 20/03/2020.