S engleskog prevela: M. Evtov

Pad Avganistana u ruke talibana izaziva globalnu zabrinutost zbog novog vala izbjeglica, a predodžbu o migracijskoj krizi pojačavaju šokantne scene očajnih ljudi koji pokušavaju pobjeći s aerodroma u Kabulu.

Moralna panika [panična reakcija javnosti na zbivanja koja se – iz najčešće neopravdanih razloga ili usljed društvenog inženjeringa – tumače kao prijetnja društvenim vrijednostima, kulturi ili državnom poretku, a što vlastima daje opravdanje za represivne mjere, poput gradnje zidova na granicama, op.ur.] zbog migracija stvara politiku krize. A politika krize kao i uvijek opravdava intenziviranje „vanrednih“ mjera usmjerenih na osiguranje evropskih granica. Militarizirani odgovor zapadnih država na ljudsku patnju koja se odvija na kabulskom aerodromu treba shvatiti u ovom širem kontekstu krize i policijskog pristupa. Ovo vanredno stanje proizvelo je izopačeno orijentalističko [gdje orijentalističko podrazumijeva uvredljivo, omalovažavajuće i utemeljeno na predrasudama kolonijalista, kako je to u svojim radovima objašnjavao Edward Said, op. ur.] predstavljanje Avganistana fokusirano na ideju da između avganistanskih civila i talibanskog barbarstva stoje samo američka vojska i njeni saveznici u NATO-u.

Ovo na krizi zasnovano tumačenje mobilnosti kao vanredne situacije temelji se na istorijski netačnom razumijevanju migracijskih obrazaca koji su u ovoj regiji prethodili ratu i zapadnoj vojnoj intervenciji – ili „povratku“ talibana na vlast. U ovoj „vanrednoj situaciji“ potrebna je drugačija politička mašta, ona koja nudi mogućnost razmišljanja o migracijama izvan granica humanitarne krize. Iako je sadašnja stvarnost dovoljno mračna, važno je zapamtiti da Avganistanci ne migriraju samo zbog rata ni talibanske represije. Talibani kažu da je rat gotov i, kako se sigurnosna situacija – nadati se – stabilizuje, moguće da će Avganistanci obnoviti regionalne obrasce migracija koji su dugo bili ključni za život i preživljavanje u seoskim domaćinstvima diljem Avganistana.

Pečalba kao osnovni migracijski obrazac

Moje istraživanje pokazuje da mnogi Avganistanci, posebno mladići, donedavno nisu morali ići u Evropu da bi postali izbjeglice. Brojne mladiće s kojima sam 2017. i 2018. godine radio u Avganistanu i Turskoj na migraciju su natjerali drugi, prizemniji motivi. Ovi mladi ljudi koji govore turkmenski krenuli su iz sjevernog Avganistana na opasna putovanja kroz Pakistan i Iran da bi stigli do Turske. Tamo su našli posao u građevinskoj i uslužnoj industriji, kao kuhari, konobari i čistači. Nekolicina je radila u fabrici konfekcije, a odjeća koju su proizvodili izvozila se na tržišta Bliskog istoka i Evrope.

Ovi ljudi imaju jake društvene veze sa svojim zajednicama kod kuće u Avganistanu, što znači da rijetko koga zanima preseljenje u Evropu. Umjesto toga u Turskoj rade ilegalno, pod eksploatatorskim uslovima i u stalnom strahu od deportacije. Teže idealu muškosti – što podrazumijeva da budu hranitelji porodica, opskrbe ih i postignu društveni status i prestiž koji donosi brak. Dogovoreni brak, u kojem mladenku biraju mladoženjini roditelji, u Avganistanu se i dalje smatra najprestižnijim putem do braka i osnivanja domaćinstva.

I tako ovi mladići šalju novac kući, za izdržavanje porodica, a ponešto stavljaju nastranu za kupovinu mladenki. Tržište braka se promijenilo i resursi avganistanskih seoskih domaćinstava, bazirani na zemljištu i poljoprivredi, nisu više dovoljni – sad se mladenke masno plaćaju gotovinom. Norma sve više postaju i velika skupa vjenčanja. Muškarci se nakon pet-šest godina vraćaju u svoja sela da bi se vjenčali i zasnovali porodice. Ovaj cirkularni obrazac pečalbarske egzistencije – rad u Turskoj i briga o porodicama u Avganistanu – izložen je intenzivnom pritisku zbog pandemije, zatvorenih granica u regiji i oružanog sukoba u Avganistanu.

Drugi obrazac avganistanske migracije u nedavnoj prošlosti jest potaknut ratom i sukobom. Internacionalna organizacija za migracije (IOM) procjenjuje da je posljednjih godina između 750.000 i milion Avganistanaca godišnje migriralo iz Avganistana u Evropu, često prolazeći kroz Tursku. Po podacima IOM-a, tokom ruralne faze sukoba, prije no što su talibani zauzeli velike gradove, broj Avganistanaca koji bježe iz zemlje porastao je za 30-40%; procjenjuje se da je svake sedmice 20-30.000 ljudi kretalo „na zapad“, što se pripisuje povlačenju međunarodnih trupa i kasnijem pogoršanju sigurnosne situacije u cijeloj zemlji.

Rat će izgubiti značaj kao faktor migracije, ali to ne znači nužno i kraj migracije iz Avganistana. Stariji obrasci migracija, poremećeni ratom i COVIDom-19, vjerovatno će se nastaviti zbog duboko ukorijenjenog siromaštva u seoskim domaćinstvima i isprepletenosti migracijskih i bračnih strategija mladih Avganistanaca. Za sada, dok su granice još uvijek zatvorene, samo će mali broj Avganistanaca koji napuštaju zemlju na kraju stići na regionalna tržišta rada poput Turske. Pakistan, u kojem su tokom sukoba 1980ih i 1990ih potražili utočište milioni Avganistanaca, navodno je završio 90% ograde duž Durandove linije, britanske kolonijalne granice između Pakistana i Avganistana. I Turska se dala u izgradnju zida duž granice s Iranom da bi zaustavila plimu avganistanskih migranata i izbjeglica.

Nema sumnje da mladi Avganistanci napuštaju svoje domove tražeći bezbjednost i ekonomsku sigurnost. Ali motivacije i putevi Avganistanaca različiti su i složeni. Prije nego što su talibani zauzeli Kabul i ponovo uspostavili Islamski Emirat, ova se složenost nije mogla svesti na jednostavan scenarij jednosmjernog „bijega“ iz Avganistana.

Potraga za kruhom nasušnim a ne obećanom zemljom

Za početak, nisu svi u mogućnosti napustiti Avganistan. Dok se oni sa stranim vezama evakuišu, velika većina Avganistanaca ne može ni mrdnuti iz svoje zemlje – mnogi su previše siromašni i ne mogu si priuštiti putovanje. Broj interno raseljenih osoba vjerovatno će biti veći od broja onih koji su u mogućnosti napustiti zemlju. Ovo je tim tačnije što ih susjedne države ne žele i strogo kontrolišu svoje granice.

Čak je i cirkulacija Avganistanaca u Tursku i iz Turske, olakšana mrežama trgovine ljudima, pogođena kriminalizacijom tog kruga, kao i dodatnim mjerama bezbjednosti na međunarodnim granicama. Rat i raseljavanje na sjeveru Avganistana nesumnjivo su uticali na ovaj krhki ciklus. Gubitkom društvenih mreža i porodičnih veza u svojim selima, mladi avganistanski migranti (predmet mog etnografskog rada u Istanbulu) bili su privremeno prisiljeni gledati dalje na zapad, u Evropu. Međutim, kraj sukoba i povratak talibana na vlast u Kabulu mogli bi značiti povratak avganistanskih cirkularnih migracija.

Migracije izvan zemlje izazvane su dugim periodima sukoba, siromaštvom, sušom ili nezaposlenošću – kao u Avganistanu. Sezonska ruralna ekonomija Avganistana temelji se na poljoprivredi, mahom po sistemu najma zemljišta, te plaćeni posao oduvijek pruža vrlo malom broju muškaraca iz radničke klase. To znači da su mnogi siromašni muškarci iz ruralnih sredina morali tražiti posao u provincijskim centrima ili regionalnim ekonomskim središtima, poput Mazar-i-Sharifa na sjeveru, Herata na zapadu, Kandahara na jugu, Nangarhara na istoku i Kabula u centralnom Avganistanu. Oni s većim resursima i ambicijama putovali su u inostranstvo, na regionalna tržišta rada poput Turske – naročito radnici iz sjevernog Avganistana koji govore turkmenski.

Procjenjuje se da trenutno čak 200.000 avganistanskih migranata živi u Turskoj, koja ostaje atraktivno odredište uprkos pokušajima tamošnjih vlasti da deportiraju Avganistance. Najpoželjnija destinacija avganistanskih migrantskih radnika je Istanbul, a troškovi putovanja od južnog Avganistana preko Pakistana i Irana kreću se između 800 i 1.000 dolara. Put se plaća na razne načine. Recimo, porodično zemljište u Avganistanu stavlja se pod hipoteku da bi se osigurao gotovinski avans, ili se obraća za pomoć prijateljima i porodici koji su već u Turskoj. Neki i po nekoliko godina rade u Iranu da bi zaradili dovoljno za put u Tursku.

Uzmimo za primjer dva brata s kojima sam razgovarao. Deportovani iz Istanbula 2018. godine, vratili su se tamo nekoliko mjeseci kasnije, ali su tad bili još više zaduženi. Deportacija nameće migrantskim radnicima dodatno finansijsko opterećenje jer ne samo da moraju kući slati novac za izdržavanje porodica i pokušati uštedjeti za cijenu mladenke, nego moraju platiti i povratak u Tursku. Da bi se vratili u Istanbul, ova dvojica deportovane braće pozajmili su novac od rodbine i prijatelja. Neki rade pet-šest godina dok ne uštede dovoljno da za mladenku plate između 12.000 i 15.000 dolara. Oni koji imaju nesreću da budu deportovani moraju u inostranstvu raditi još duže da bi zaradili dovoljno za vjenčanje i vratili se svojim kućama.

Ne sanjaju svi Zapad

U Istanbulu 2017. i 2018. godine bilo mi je jasno da nade i očekivanja Avganistanaca koje sam upoznao nisu u skladu s tadašnjim političkim strujama. Antiimigrantski osjećaji su se pojačali, kako u regiji tako i šire. Sad, kad je Kabul pao u ruke talibana i očekuje se novi val avganistanskih izbjeglica, vjerovatno će još više porasti antiimigrantska osjećanja u Evropi i Sjevernoj Americi. Ali ovdje opisani način pečalbarenja, u kojem mladi Avganistanci rade u Turskoj da bi opskrbili svoje porodice u Avganistanu, ostaje ključan za opstanak mnogih seoskih domaćinstava. Nažalost, ovaj pečalbarski obrazac i dalje je na više načina ugrožen, ne samo zbog pandemije.

Možda još ima šanse, s obzirom na to da je aktivni sukob u Avganistanu okončan. Kad u ruralnim područjima i gradovima Avganistana bude bezbjedno, moguće da će se stabilizovati i uobičajeni obrazac pečalbarstva. S obzirom na to da sad u Evropi jača zabrinutost zbog vjerovatnog priliva avganistanskih izbjeglica, važno je dokumentovati osebujni način života i jedinstvenu migracijsku kulturu koja ne teži zapadnim zemljama.

Ovaj tekst je posvećen mojim sagovornicima iz sjevernog Avganistana koji govore turkmenski.

IZVOR: openDemocracy

Objavljeno: 20/8/2021.