S engleskog prevela: M. Evtov

Širom Bosne i Hercegovine (BiH) građani se dižu u borbu protiv industrijskog razvoja koji prijeti da ošteti ili je već uništio dijelove sredine u kojoj žive. Kroz brojne lokalne manifestacije formira se sad već široko rasprostranjen pokret za zaštitu okoliša. Otpor ugrožavanju okoliša ima potencijal da postane najveća i najefikasnija mobilizacija nakon masovnog pokreta za povratak izbjeglica i raseljenih osoba kasnih 1990ih.

Ova analiza se fokusira na opasnosti crpljenja minerala i otpor ovoj vrsti eksploatacije. Međunarodne korporacije koje rade u BiH sponzoriraju lov na minerale poput litijuma, nikla, cinka, te druge suštinski važne za svjetsku „zelenu tranziciju“. Ove kompanije iznad svega zanima profit. Ključni aspekt ovih dešavanja predstavlja odnos između bh. političara i predstavnika korporacija koji su poznati i kao ambasadori, a lobiraju za dobrobit kompanija koje predstavljaju.

Rijeka iz jednog entiteta protiče i drugim, a ako nosi otrovne hemikalije, ljudi imaju razlog da udruže snage prevazilazeći entitetske i etničke granice.

Analiza ima dva dijela. Prvi dio prikazuje kontekst međunarodnog lova na prirodne resurse BiH i opisuje korporativna istraživanja minerala na dvije lokacije: Vareš u Federaciji BiH i planina Ozren u Republici Srpskoj (RS). Drugi dio govori o lokalnom otporu korporativnom uništavanju okoliša i opisuje saučesništvo između domaćih političara, međunarodnih zvaničnika i kompanija koje nastoje po svaku cijenu izvući resurse.

Talas kriminala širi se planinama i dolinama BiH. Počinioci današnjeg razbojništva nisu obični mafijaši, nego međunarodne korporacije koje žele izvući bh. rudna bogatstva bez obzira na propratnu ekološku devastaciju. Domaći političari revnosno olakšavaju njihovo poslovanje.

U ratu u BiH poginulo je od 1992. do 1995. godine više od 100.000 ljudi, mnogo više ih je ranjeno, a polovina od 4,4 miliona stanovnika raseljena je ili prognana. U zemlji u kojoj po procjenama gotovo svaka peta osoba umire zbog zagađenja zraka, bezobzirno uništavanje okoliša rudarenjem, preradom minerala i izgaranjem fosilnih goriva predstavlja rat koji se protiv stanovništva vodi drugim sredstvima.

Posljedice najgore prakse vlade uključuju dugoročnu katastrofu javnog zdravlja.

Nesputani industrijski razvoj u netaknutoj prirodi već je nanio ozbiljnu štetu drevnim šumama, potocima i cijelim slivovima, produbljujući prijetnju bioraznolikosti, turizmu i zdravlju bh. zajednica. To je tragedija koja se odvija u državi u kojoj je vladavina prava slaba, a korupcija cvjeta, i u kojoj se domaći lideri ne libe da budzašto rasprodaju resurse zemlje, ne obazirući se na dugoročne troškove.

Ovi napori imaju potencijal za stvaranje širokog pokreta. Otpor nema ništa protiv razvoja kao takvog; činjenica je da bh. ekonomija očajnički treba zaokret ka produktivnosti i udaljavanje od kredita koji je sakate. U tom smislu je potencijalni pokret implicitno širi od ekološkog; lokalnim aktivistima je jasno da se njihov zadatak ne svodi na zaštitu zemlje od predatorskih stranih korporacija. Oni se moraju i hitno suprotstaviti korumpiranom režimu koji ne samo da omogućava bezobzirnu eksploataciju, nego se uzda u gušenje demokratije u zemlji. Vladajući politički sistem zasniva se na vještačkom razdvajanju građana u etnonacionalističke „torove“. Sve dok je građanstvo ovako podijeljeno i uplašeno, ukorijenjenim elitama je lakše da sa stranim kopačima sklapaju poslove na štetu vlastitih birača i na štetu okoliša.

Paradoks „zelene tranzicije“

Sve više svjesna tekućeg razaranja koje donose klimatske promjene, Evropska unija predvodi prelazak s fosilnih goriva koja doprinose globalnom zagrijavanju. Sastavni dio dekarbonizacije svjetskih energetskih sistema predstavljaju minerali koji omogućavaju održivu proizvodnju električne energije. Minerali kao bakar, nikl, olovo, kobalt, cink i litijum neophodni su za izradu električnih vozila, vjetroturbina, mobilnih telefona, stanica za punjenje i solarnih fotonaponskih jedinica.

U BiH su utvrđena bogata nalazišta litijuma, bakra, olova, nikla, cinka, pa čak i zlata i srebra, između ostalih minerala. Ovo nisu sasvim nova otkrića; jedan bh. aktivista me obavijestio da je kasnih 1960ih jugoslovenska vlada izvršila istraživanja i stvorila bazu podataka brojnih rudnih ležišta koja pruža vitalne informacije za buduću eksploataciju. Dokumentacija „osnovne geološke karte“ čuva se u depou Saveznog geološkog zavoda u Beogradu.

Inicijative za rudarska istraživanja u BiH već su odavno u toku i mnoge od njih već dovode do eksploatacije resursa – ne samo minerala, nego i do uspostavljanja hidroelektrana, solarnih i vjetroelektrana. Nažalost, već ima brojnih primjera štete nanesene okolišu, a novi projekti će nesumnjivo donijeti i nova razaranja. U istaknute primjere spadaju:

• Izgradnja nekoliko hidroelektrana na gornjem toku rijeke Neretve u RS [na Neretvi je planirano nekoliko velikih HE na teritoriji Federacije BiH, a u RS niz tzv. malih HE koje zahvatom takođe pregrađuju riujeku, op.ur.], koja prijeti preusmjeravanjem vodotokova i nanosi štetu bioraznolikosti i turizmu duž cijelog toka ove zapanjujuće lijepe rijeke koja prolazi kroz oba entiteta BiH.

• Gola sječa šuma radi izgradnje solarnih elektrana na poljoprivrednim područjima oko Mostara. Tamošnji vlasnici zemljišta nisu unaprijed konsultovani i za ovo su saznali tek kad su oko svojih domova i farmi začuli buldožere i motorne pile, mada bi po zakonima o koncesijama FBiH i RS lokalne zajednice morale imati riječ u svim projektima koji utiču na njih. U područjima koja je u svakom slučaju trebalo zadržati kao zeleni pojas, zbog lošeg planiranja sječe sad imanjima lokalnih poljoprivrednika ozbiljno prijete poplave.

• Vjetroelektrana Ivovik kod Livna, koju kompanije sa sjedištem u Hong Kongu i Luksemburgu grade na osnovu ugovora sklopljenih s Ministarstvom gospodarstva Hercegbosanske županije (HBŽ). Taj ugovor je, međutim, zaključen prije rješavanja spora oko vlasništva nad predmetnim zemljištem, koji su županijske vlasti trebale prethodno riješiti. Ni u ovom slučaju stanovnici obližnjih naselja nisu bili unaprijed konsultovani i sada se, mada podržavaju razvoj vjetroenergije, žale da im je dotični vjetropark previše blizu domova. U Hercegovini su na sličan način na neodgovarajuća mjesta postavljene i instalacije za prikupljanje sunčeve energije.

Ovi projekti [pobrojani su samo neki od niza projekata, op.ur.], često pokrenuti uz nedovoljne ili nikakve konsultacije s pogođenim stanovništvom, samo su neki od pogona koji se uspostavljaju i prijete znatnom štetom po okoliš. Jednako su sporni energetski projekti koji koriste ugalj, zastarjelo i ozloglašeno gorivo iz 19. stoljeća. Stanovnici sela Kamengrad kod Sanskog Mosta, na primjer, žale se da im [privatni] rudnik uglja uspostavljen u tom mjestu šteti usjevima, cestama, poljoprivrednim površinama i prirodnim resursima. U tom smislu je posebno alarmantno da je tokom zime 2023-24. godine jedan od najviših stepena zagađenosti zraka u svijetu zabilježen u Sarajevu, nekoliko puta.

Međunarodne rudarske kompanije kruže oko unosnih resursa

U sjeveroistočnom dijelu RS, oko planine Ozren, u brdskim lancima oko naseljenih centara i izvora vode koji opskrbljuju farme i gradove identificirane su mineralne naslage – naročito nikla. Riječnim sistemima te regije prijete zagađenja, što predstavlja ozbiljnu opasnost po okoliš.

U istraživanju mineralnih sirovina u RS-u jedna od vodećih kompanija je Lykos Balkan Metals, australijska kompanija sa sjedištem u Bijeljini. Kompanija se reklamira naglašavajući „uključenost zajednice“, „zaštitu okoliša“ i „društvenu odgovornost“.

U opštini Petrovo je bilo sastanaka sa zabrinutim mještanima ali, po tvrđenju svjedoka, predstavnici Lykosa su iznosili isključivo argumente koji podržavaju rudarenje, izbjegavajući spominjanje ikakvih rizika. A na području Ozrena nije ni bilo susreta s lokalnim stanovništvom.

U FBiH je britanska tvrtka Adriatic Metals nedavno počela vađenje srebra, olova, zlata, bakra, cinka i drugih metala iz rudnika Rupice nedaleko od Vareša, u centralnoj Bosni. To je rezultat desetogodišnjih istraživanja i ulaganja od 200 miliona eura. Ali su u nizvodnom protoku već u maju 2023. godine otkrivene razine kadmija znatno iznad sigurnosne granice i hiljade puta više od izmjerenih dvije godine ranije.

Dok direktor Adriatic Metalsa poriče odgovornost za ovo zagađenje, stanovnici Kaknja, nizvodno od područja Vareša, već su prisiljeni na kupovinu flaširane vode da bi zaštitili svoje zdravlje. Graditelji su šumske staze koje vode do rudarskog područja u međuvremenu pretvorili u makadamske puteve, suzili korita obližnjih potoka, bacali cementni otpad u šumske potoke i iskrčili veliki dio šume oko ulaza u rudnik. Sve ovo se dešavalo bez konsultacija sa stanovnicima pogođenih područja, pa čak i bez njihovog znanja – a uz saradnju zvaničnika FBiH koji su koncesije neodgovorno dali u bescjenje. Ovaj polutajni stil transakcije nije slučajan, jer kantonalni zvaničnici mogu profitirati od prodaje posječenog drveta, na primjer.

Kako stoji u izvještaju s javne tribine „Uticaji rudarenja litijuma na životnu sredinu i zajednice“ održane u Loparama 10. decembra 2023. godine, „[r]udarenje predstavlja jedan od najpogubnijih vidova ljudskih aktivnosti po životnu sredinu i zdravlje”.

Koksara GIKIL doprinosi šteti u ozloglašeno zagađenom Lukavcu kod Tuzle, gdje je učestalost raka šest puta veća od kantonalnog prosjeka. U BiH se nalaze tri od deset evropskih termoelektrana koje najviše zagađuju i ne samo da doprinose globalnom zagrijavanju, nego i uzrokuju plućne i srčane bolesti i preuranjenu smrt. A stanovnici na području Livna koriste ugalj iz rudnika Tušnica za koji je utvrđeno da je radioaktivan. Ljudi taj ugalj lože u pećima, pa pepeo rasipaju po baštama.

Voda zagađena iskopinama Adriatic Metalsa u Rupicama kod Vareša teče u Trstionicu i Vrući Potok, pritoke rijeke Bukovice koja pitkom vodom opskrbljuje 40.000 stanovnika Kaknja. A stanovnici područja Jezera, zapadno od Jajca, strahuju da će iskopavanje litijuma koje tamo predlaže Lykos Balkan Metals dovesti do otrovnih otpadnih voda koje će se slijevati u Plivu i Vrbas.

Uništavanje okoliša kroz „ekonomski razvoj“

Diskurs Evropske unije o energetskoj tranziciji prepun je govora o „ekološki održivoj zelenoj tranziciji“. EU planira da do 2035. godine uvede zabranu prodaje motora s unutrašnjim sagorijevanjem. Evropska komisija na internetskoj stranici o Zelenom dogovoru – koji bi EU trebao „do 2050. godine učiniti klimatski neutralnom″ – vrši promociju „čiste tehnologije“ i „zelene industrijske revolucije“. Ali trenutno, gledano očima ljudi s Ozrena i iz Kaknja, ta promocija poprima duboko orvelovski aspekt.

Uništavanje okoliša kroz „ekonomski razvoj” uklapa se u širu sliku u zemlji u kojoj, pod ograničenjima Daytonskog sistema i pratećeg Ustava, etnonacionalistička politička infrastruktura obuhvata tri konstelacije sarađujućih elita. Ovi zvaničnici bez ustručavanja sklapaju poslove sa stranim korporacijama, crpeći profit od kojeg nikada ništa neće zapasti obične ljude.

Ljudi napuštaju BiH sve otkako je prije dvadesetak godina posljeratni povratak izbjeglica dostigao vrhunac. Obični svijet je ubrzo po završetku rata otkrio da, mada se može školovati u BiH, tu poslova ima malo, a ne mogu se dobiti bez davanja mita ili učlanjenja u neku političku stranku. Povrh toga su školski i zdravstveni sistemi došli pod kontrolu etnonacionalističkih režima, što je uticalo i na pristup tim sistemima i na njihov kvalitet.

Tako su Bosanci i Hercegovci masovno emigrirali – ne samo oni u nesigurnoj ekonomskoj situaciji, već i oni siti korupcije, nepotizma i antidemokratskih praksi profiterske klase. Tom egzodusu je samo u zadnjih deset godina dodano još 660.000 duša. Popisom stanovništva iz 1991. godine, obavljenim neposredno prije rata u BiH, utvrđeno je da u BiH živi 4,4 miliona ljudi, dok je popis iz 2013. godine pokazao da ih ima 3,7 miliona. Taj broj je, po svemu sudeći, bio prenapuhan – a trenutno nema planova za novi popis stanovništva.

Adriatic Metals i uništavanje okoliša između Vareša i Kaknja

Broj Varešana, koji je nekad iznosio oko 22.000, nakon rata 1990ih pao je na oko 8.000. No generalni direktor Adriatic Metalsa tvrdi da taj broj ponovo raste – zbog povećane ekonomske aktivnosti povezane s istraživanjima ove kompanije.

Netaknuta priroda u području između Vareša i Kaknja, uključujući i šume Mehorića, poznato je kao važno središte bioraznolikosti. Šume oko rijeka Trstionica i Bukovica, područje sad zahvaćeno projektom rudnika Adriatic Metals, aktivisti za zaštitu okoliša smatraju nukleusom potencijalne lokacije za nacionalni park. Općinsko vijeće Kakanj je u jesen 2023. godine jednoglasno odobrilo uspostavljanje zaštićene zone na ovom području. To još nije realizovano, a da jest, vrlo vjerojatno bi zaustavilo rad rudnika. Ova inicijativa se tako suprotstavlja uništavanju okoliša koje se već dešava.

Evropska banka za obnovu i razvoj (EBRD) u jednoj studiji o okolišu dotično područje identificira kao „važno prirodno područje za, između ostalog, velike zvijeri poput medvjeda i vukova“. Izvještaj EBRD-a navodi da su ovo ključna staništa „koja obuhvataju staništa važna za ugrožene, kritično ugrožene, endemične ili geografski ograničene vrste.“

Rudnik Rupice otvoren je za eksploataciju od januara 2024. godine; ukupna investicija se procjenjuje na 450 miliona KM (preko 250 miliona dolara), a izvađeni cink i olovo na 10 milijardi KM, odnosno više od 5,5 milijardi dolara. Očekuje se da će u BiH ostati više od 450 miliona dolara prihoda i predviđa da će rudnik i prateći poslovi zaposliti nekoliko stotina radnika. Ovim predviđenim (ali ne i garantovanim) ekonomskim razvojem, navodno se namučeni Vareš već oživljava. Ali su mjesni aktivisti skeptični u pogledu stvarnih koristi koje može ostvariti ova zajednica.

Službenik za odnose s javnošću Adriatic Metalsa napomenuo je da će proizvod koji dolazi iz rudnika Rupice umanjiti zavisnost Evrope od uvoza iz [udaljenijeg i potencijalno kompleksnijeg, op.ur.] inostranstva, pri čemu je obećao da će „najveću korist u stvari imati Bosna“, a gradonačelnik Vareša Zdravko Marošević izjavio je da Adriatic Metals koristi „najmoderniju tehnologiju, uz potpunu zaštitu okoliša, vodeći računa o najsitnijim detaljima”.

U stvarnosti je devastacija terena između Vareša i Kaknja ogromna, a biće je još. Za početak, ova kompanija je angažovala mjesni Trgošped da nekadašnju šumsku stazu proširi za prolazak kamiona. Proširenje puta zahvatilo je obale šumskog potoka Vrući potok, poremetilo mu tok i pretvorilo ga u mulj. Trgošped je pri izgradnji tog puta angažovao Šumariju Kakanj da bespravno posječe više od 22 kubika drvne građe, čija prodaja nije uknjižena kako bi se ova šteta prikrila. Kad se to saznalo, firma je lažno ustvrdila da se radi o „oboljelim stablima” – po običaju koji je u BiH rasprostranjen u slučajevima nedozvoljene sječe drveća.

Koncesija za rudnik Rupice dozvoljavala je izgradnju puta, ali put nije izgrađen na predviđenoj lokaciji. Kada je to izašlo u javnost, zvaničnici Adriatic Metalsa su izjavili da je u pitanju greška i da će graditi drugu cestu na prvobitno predviđenoj lokaciji.

Radnici koji uklanjaju građevinski otpad s tog područja napravili su deponiju na obližnjoj lokaciji zvanoj Crvene stijene. Ta deponija nije bila obložena; nije postavljena taložnica, niti su rubovi obloženi betonskim kanalima, što su sve preduslovi za ekološki sigurnu deponiju.

Povrh štete nanijete zemljištu i nekadašnjim izvorima čiste pitke vode, te neregulisane sječe, priprema za rudnik Rupice oštetila je i životinjska staništa. Odsjek za inspekcijske poslove općine Kakanj uputio je brojnim odjeljenjima općinske i kantonalne vlasti Zeničko-dobojskog kantona dopis u kojem se navodi: „Radovi [rudnika Rupice] nanose veliku štetu flori i fauni općine Kakanj, kao i snabdijevanju građana ove općine čistom pitkom vodom, jer su šume na tom području štitile i čuvale podzemne vode koje će sad neminovno promijeniti tok ili nestati.“

Jedan časopis navodi da je tamo već otvoreno 750 radnih mjesta. Drugi napominje da ulaganja u ovaj projekt iznose 25% svih stranih ulaganja u BiH u ovom trenutku, te da će prihod od te operacije doprinijeti bh. BDP-u više od dva posto. Piše se da se ljudi doseljavaju u Vareš ili se tamo vraćaju iz inostranstva, a broj vrtića i osnovnih škola raste. I da je općinski budžet udvostručen.

No, s obzirom na razaranja koja je uzrokovao projekat Adriatic Metalsa, koristi za ovu regiju – pogotovo dugoročne – ne djeluju baš ohrabrujuće. Razne regionalne i međunarodne organizacije preduzimaju mjere da bi Adriatic Metals natjerale da smanji nanijetu štetu.

Na uništavanje okoliša građani odgovaraju mobilizacijom

Grupa građana iz Kaknja podnijela je Vijeću Evrope tužbu pozivajući se na Bernsku konvenciju, međunarodni ugovor koji potpisnice obavezuje na očuvanje staništa divljih vrsta. Sekretarijat Bernske konvencije prihvatio je tužbu i od nadležnih institucija zatražio da „provedu obustavu svih oblika trenutne eksploatacije” do izrade izvještaja o rudarenju „koje je izgleda uzrokovalo gubitak vrsta, propadanje staništa, zagađenje… i sveukupne posljedice štetne za ekosisteme regije, te iz procesa donošenja odluka izostavilo javnost…”

Odgovarajući Bernskom sekretarijatu, menadžer Adriatic Metalsa odbacio je kritike tvrdeći da u podzemnim vodama oko Vareša oduvijek ima teških metala, te da su „sve studije prilično sigurne da [između rudnog kopa i izvora vode] postoji vodna barijera, tako da naše podzemne vode neće uticati na ovo vodosnabdijevanje…”

Ova tvrdnja se kosi s nalazom inženjera geologije Mirze Bašagića po kojem je „savršeno očito da se vodozahvat Bukovica nalazi nizvodno i na znatno nižoj nadmorskoj visini nego područje Rupice”. Mada je Općina Kakanj prije više od 10 godina preduzela mjere za zaštitu izvorišta svoje pitke vode, Federalno ministarstvo energije, rudarstva i industrije ipak je 2021. godine izdalo dozvolu za rudarenje u okolini Vareša.

Kantonalno tužilaštvo Zeničko-dobojskog kantona u oktobru 2023. godine podnosi krivičnu prijavu protiv generalnog direktora Adriatic Metalsa Paula Cronina i izvršnog direktora Alema Logoa zbog bespravne sječe stabala radi izgradnje puta do rudnika Rupice, ali ova parnica nije spriječila pripreme za eksploataciju. Inspektori su kaznili Trgošped zbog bespravne izgradnje cementare, ali samo s 1.300 KM (oko 700 dolara), što je s obzirom na učinjenu štetu stvarno obična crkavica.

Mada je cijena za rudarske koncesije u ZDK bila 10.000 KM po hektaru, ovaj kanton je Adriatic Metalsu naplatio samo 1.500 KM po hektaru zato što je ova kompanija proširila koncesiju na područje od 40 kvadratnih kilometara. Ovim popustom je kantonalni budžet izgubio oko pet miliona KM. Ugovorom o koncesijama je predviđeno da kompanija nakon početka iskopavanja tonu iskopane rude plaća više nego što je prethodno dogovoreno.

Sanja Renić, zastupnica u skupštini ZDK, prokomentarisala je neobičnost ovog aranžmana riječima da „nijedna država ne bi dozvolila više cijene za sijanje krompira nego za eksploataciju metala.“ Naime, koncesiona naknada za poljoprivredno zemljište iznosi 400 KM po hektaru. [Vjerovatno se referira na cijenu od 150KM po hektaru koja je određena za istraživanja, op. ur.]Generalni direktor Adriatic Metalsa Paul Cronin priznaje da je njegovom u ovom smislu kompaniji učinjen značajan ustupak, ali obećava da će to kompenzirati ulaganjem u infrastrukturu vareške regije.

O problemu zagađenja okoliša razgovarao sam s Kakanjkom Hajrijom Čobo, jednom od vodećih ekoloških aktivista ovog područja. Upozoravajući na opasnosti nepromišljenog rudarenja, ona se osvrće na vrijeme intenzivnog industrijskog razvoja koji je u njenoj zemlji počeo nakon Drugog svjetskog rata:

Govoreći o odgovornosti za uništavanje okoliša, gospođa Čobo krivi domaće zvaničnike: „Umiješana je vlada Federacije. Nije kriv investitor – oni su locirali rudu, ali eksploataciju su dopustili lokalni političari. Dodijelili su koncesije u suprotnosti sa zakonom. Zakon kaže da se u zonama u kojima treba zaštiti vode i bioraznolikost ne smiju provoditi ni istraživanja ni eksploatacija. A tu su i netaknute šume, koje se takođe ne smiju eksploatisati. Dakle, sami ti koncesijski ugovori nisu zakoniti, a vlada je kriva što je to dopustila.”

Gospođa Čobo je itekako svjesna uloge stranih kompanija koje se bave istraživanjem u BiH i toga kako se njihovi poduhvati uklapaju u potrebe Evrope za strateškim mineralima:

Traženje litijuma i teških metala u istočnoj RS

Litijuma, koji je ključna komponenta baterija za električne automobile, ima u onome što geolozi nazivaju Vardarska zona – u rudnoj žili koja se proteže od brda istočne Bosne oko Lopara, na području RS-a, pa ispod rijeke Drine do Srbije. Nastavlja se borba između lokalnih ekologa i međunarodnih kompanija koje zanima ne samo litijum, nego i zlato, srebro i drugi vrijedni minerali.

Borba protiv iskopavanja litijuma u RS-u ima uvertiru u zapadnoj Srbiji. Tamo je početkom 2000ih australijsko-britanska kompanija Rio Tinto kupila zemljište na rijeci Jadar, nedaleko od Loznice. Kad su istraživanja pokazala rezultat koji je kompanija priželjkivala, građani Srbije i šire regije organizovali su proteste koji su se nastavili tokom 2020. i 2021. godine. Vlada Srbije je početkom 2022. godine odustala i otkazala planove za rudnik litijuma – zasada.

Nakon otkazivanja projekta Rio Tinto, „[l]itijumska groznica preselila se u BiH”, kako se kaže u naslovu jednog od članaka koji su uslijedili. Švajcarska tvrtka Arcore je nakon opsežnih istraživanja procijenila da se pod zemljom oko Lopara nalazi 2,4 miliona tona litijuma, te mnogo više miliona tona borne kiseline i drugih minerala. Njihovo istraživanje je olakšano istraživanjima koja je jugoslavenska vlada provela šezdesetih godina prošlog stoljeća. Arcore, kompanija prisutna u BiH od 2018. godine, predviđa da će iskorištavanjem litijuma direktno otvoriti 1.000 radnih mjesta, što bi indirektno podržalo zapošljavanje još najmanje 3.000 radnika.

Arcore tvrdi da će kompanija minerale iskopavati na „ekološki i društveno odgovoran način“. Načelnik opštine Lopare, međutim, sredinom decembra 2023. godine, potaknut snažnim lokalnim protestima izjavljuje da se protivi rudarenju litijuma u svojoj opštini. Borba protiv litijuma se nastavlja.

Pedesetak kilometara zapadno od Lopara nalazi se planina Ozren, još jedno potencijalno žarište razvoja rudarstva. Planinu dijeli međuentitetska granična linija, ali će svako rudarenje na toj planini imati učinak na okoliš u oba entiteta. Britansko-australijska rudarska kompanija Lykos Balkan Metals vrši istraživanja oko opštine Petrovo u RS-u.

Ozren, osim bogatom i burnom istorijom, obiluje i prirodnim blagom. Ima najveću koncentraciju crnog bora u Evropi i prirodni je rezervat za kornjače, vodozemce, kopnene rakove i guštere. Ozren ima najmanje 150 potoka i rijeka, a više od 500 ljudi ima vikendice na njegovim obroncima. Zbog ogromne bioraznolikosti i kompleksa biološki bogatih pećina, Ozren je prostornim planom RS-a predviđen za zaštitu u rangu nacionalnog parka.

U proljeće 2023. godine Ministarstvo energetike i rudarstva RS-a dalo je Lykos Balkan Metalsu koncesiju za istraživanje olova, cinka, nikla, bakra i drugih metala, uključujući zlato, na području planine Ozren. Radnici dotične kompanije potajno su na tom području pravili probne bušotine, u nekim slučajevima vrlo blizu privatnih kuća. Lykos je zainteresovan i za istraživanja u nešto zapadnijim područjima oko Mrkonjić Grada i Jezera kod Jajca.

Stanovnici planine Ozren strahuju da će Lykos rudarenjem nanijeti štetu rijekama, zraku i tlu oko njihovih domova i poljoprivrednih imanja. Aktivista Zoran Poljašević, inženjer i član ekološke organizacije Ozrenski Studenac, rekao mi je da eksploatacija navedenih minerala šteti i nadzemnim i podzemnim vodama, da će teški metali nikl, olovo i kadmij zagaditi vode isto kao što se dogodilo na području kod Vareša.

Govorio je o otporu rudarskim istraživanjima oko svog rodnog Sočkovca u opštini Petrovo, gdje su aktivisti otkrili nezakonite radnje. „Investitor se nije potrudio da pribavi svu potrebnu dokumentaciju, a naša organizacija je došla do dokaza o nezakonitostima. Pa je onda Ministarstvo rudarstva oduzelo kompaniji dozvolu za istraživanja.”

U svjetlu tog saznanja, pitao sam gospodina Poljaševića: „Znači li to da ipak postoji pravna država?” na šta je odgovorio:

Prekid istraživanja u Sočkovcu možda je samo privremen, ali se istraživanja u ostalim dijelovima opštine u svakom slučaju nastavljaju. Nastavljaju se i napori Ozrenskog studenca i drugih ekoloških nevladinih organizacija.

Autor zahvaljuje na pomoći Hajriji Čobo, Zoranu Poljaševiću i Borisu Mrkeli.

NAPOMENA: Članak je prilagođen za objavljivanje na RiDu.

Peter Lippman je autor knjige Preživjeti mir: borba za poslijeratni oporavak u Bosni i Hercegovini (Surviving the Peace: The Struggle for Postwar Recovery in Bosnia and Herzegovina; Vanderbilt University Press, 2019.). Rođen je u Seattleu, Washington. Cijelog života se bori za ljudska prava. Od ranih 1980ih je godinama posjećivao Jugoslaviju, gdje je i živio, najviše u Bosni i Hercegovini.

IZVOR: LeftEast

Objavljeno: 04/04/2024.

FOTO: Robert Oroz