MAROKO: Visoka cijena uništavanja tradicionalne gradnje

Piše: 

Louise Cooke
Kad je okvir kolonijalizam, svaki događaj – pa i prirodna katastrofa – predstavlja priliku da se tradicionalne kulture diskredituju kao inferiorne. Tako se u (zapadnjačkim) medijima ubrzo nakon razornog zemljotresa u Maroku problematizovala „primitivna“ zemljana gradnja, odavno proglašena nesigurnom na temelju ograničenih standarda dominantne zapadnjačke građevinske industrije. Istina je međutim da je izvorna gradnja prilagođenija klimatskim i geološkim uslovima, ali zahtijeva ispravno održavanje koje, međutim, trpi jer se tradicionalna znanja potiskuju uvezenim tehnikama i standardima. Bez prenosa znanja Maroko je završio s nakaradnim i rizičnim spojem loše savremene i dotrajale izvorne gradnje. @RiD

 

S engleskog prevela: M. Evtov

 

U zemljotresu magnitude 6,9 koji je u petak, 8. septembra pogodio Maroko poginulo je gotovo 3.000, a ranjeno 5.530 ljudi. Očekuje se da će broj žrtava biti još veći.

Epicentar potresa bio je visoko u planinama Atlas. Čitava su sela sravnjena sa zemljom. Neki kvartovi Marakeša pretrpjeli su znatnu štetu, naročito u starom gradu.

Veliki dio medijskih izvještaja bio je fokusiran na tradicionalnu arhitekturu ove regije. Antonio Nogales, šef španske NVO Ujedinjeni vatrogasci bez granica, rekao je za Reuters da su šanse za preživljavanje uveliko smanjene zato što se tradicionalni građevinski materijali pretvaraju u ruševine ne stvarajući džepove zraka koji nastaju pri rušenju zgrada od čelika i betona.

Američka geologinja za potrese Wendy Bohon rekla je za Washington Post da te zgrade nisu „građene da izdrže snažna podrhtavanja iz temelja. Stoga je vrlo vjerovatno da će se srušiti i oštetiti, kao što smo i vidjeli.“ Ovakva gledišta pretpostavljaju da su tradicionalne strukture slabe i podložne oštećenjima, neprilagođene područjima sklonim potresima.

Odavno je uobičajeno da se neposredno nakon zemljotresa za uništenje zgrada okrivljavaju lokalne građevinske kulture. Moje istraživanje zemljanih zgrada pokazuje, međutim, da je ova vrsta struktura zapravo dizajnirana da bude otporna. Ranjive tačke nastaju kad se poremeti tok prenosa znanja, kao i tradicionalni sistemi popravke i održavanja. Nadalje se otpornost tih zgrada na potrese smanjuje uvođenjem novih materijala, kao što su beton i cement, koji mogu biti nekompatibilni s tradicionalnim.

 

Otpornost zemljanih zgrada

Zemlja se kao građevinski materijal koristi najmanje zadnjih 12.000 godina. Etnografsko istraživanje upotrebe zemlje kao elementa aboridžinske arhitekture u Australiji sugerira da građevinska upotreba zemlje seže i znatno dalje u prošlost.

Ogromna raznolikost u zemljanoj arhitekturi – koja obuhvata sve, od odbrambenih, preko vjerskih i elitnih do stambenih građevina – odražava lokalne geografije, geologije i klime.

Građevina od ćerpiča ima na jugozapadu Amerike, od ćerpiča je i Velika džamija u malijskom gradu Djenné. Nabijena zemlja (pisé) korištena je u 11. stoljeću za izgradnju višespratnih kula u jemenskim gradovima Sana i Šibam, kao i poljoprivrednih zgrada iz 17. stoljeća u Švajcarskoj.

Mješavina gline, pijeska, slame i vode korištena je u izgradnji Kineskog zida i kuća iz 16. stoljeća u jugozapadnoj Engleskoj. A za tradicionalne škotske, islandske, norveške, irske, grenlandske i farske kuće karakterističan je zemljani (travnati) krov. Zemlja je otporan materijal – drugdje se koristi kao malter, žbuka, fasada i za punjenje zidova.

Ove građevinske kulture jedinstveno su prilagođene svom lokalitetu. Naročito u trusnim regijama Južne Amerike i sjeverne Afrike, često se ugrađuju horizontalna drvena građa, vlakna ili mreže koji sprečavaju izmještanje i bočno pomicanje, smanjujući oštećenja.

U Maroku se i jednospratnice i višespratnice grade od blatne opeke, nabijene zemlje (gdje su zidovi izgrađeni sa slojevima komprimiranog tla između drvenih obloga), kamena i drveta. Nedavno je ovoj arhitektonskoj mješavini dodana šuplja opeka. Toplotna svojstva zemlje osiguravaju da ove tradicionalne građevine i u jeku ljeta ostanu hladne.

 

Istorija pogrešne karakterizacije

 

Za građevinske materijale pogrešno okarakterisane kao „primitivne“ prečesto se smatra da neminovno vode uništenju. Poduža je istorija zemljanih građevina i tradicionalnih metoda gradnje koji se označavaju kao „primitivni“.

U kolonijalnim izvještajima o „otkrićima“, ova karakterizacija je korištena kao instrument za diskreditaciju autohtonih kultura i opravdavanje onoga što se smatralo „civilizirajućim“ uticajem kolonizacije. Britanski zagovornici arhitektonskog pokreta tropskog modernizma tvrdili su, između ostalih, da su oni „izmislili“ arhitekturu u Zapadnoj Africi.

To je rezultiralo odmakom od vernakularne (domicilne) ka kolonijalnoj arhitekturi i njenim „novim“ materijalima. Zgrade od zemlje danas se još uvijek često klasifikuju kao „nesigurne“ na temelju građevinskih standarda koji propisuju ograničenu listu materijala. Tako se i opravdava prelaz s tradicionalnih kultura gradnje na komercijalne građevinske materijale. Od vreće cementa se može zaraditi, a od vreće „besplatne“ zemlje ne može.

Dodatni problem predstavlja to što su tradicionalni obrasci onoga što etnografi nazivaju „prenos znanja“ poremećeni diljem svijeta – od Malija do Velike Britanije. To je posebno vidljivo u kontekstu zaštite kulturne baštine.

Kad se izgube znanje i vještine potrebne da se istorijske građevine očuvaju, a tradicionalnim metodama izgrade nove, dotične strukture postaju ranjivije. Mogu im naškoditi i neadekvatno održavanje i izmjene – na primjer zamjena zemljanog maltera betonskim, koja ih čini slabijima.

U drugim slučajevima popravke nakon seizmičkih pojava nisu uvijek vršene zato što gubitak tradicionalnih vještina znači da niko ne zna kako to učiniti kako treba. Tako su strukture u narednim potresima mnogo ranjivije.
 

Odmak od kolonijalizma

Kao i kod ranijih kolonijalnih narativa o zemlji kao primitivnom materijalu, izvještavanje o seizmičkim događajima mora uvažavati lokalne građevinske kulture. U protivnom vrši pritisak na lokalne zajednice da napuste tradicionalne metode u korist modernih zgrada od cementnih blokova. Ako su te nove zgrade izgrađene loše, bez uračunatih seizmičkih rizika, biće osjetljive na daljnja oštećenja.

Nakon zemljotresa u Turskoj i Siriji 2023. godine, stručnjaci su tamošnju veliku štetu pripisali skorašnjoj gradnji od betona, čelika i opeke, koja se nije rukovodila ni građevinskim propisima, a kamoli tradicionalnom kulturom gradnje u toj regiji.

Na sličan način se tradicionalna kultura gradnje intenzivno provjeravala nakon zemljotresa u Bamu, Iran, u kojem je 2003. godine oštećeno 90% urbanog tkiva i poginulo 34.000 ljudi.

Naknadne studije su pokazale da su tradicionalne zemljane građevine zapravo prošle mnogo bolje od nedavno restauriranih i modernijih građevina od šupljih blokova i cementa.

Seizmičke pojave uzdrmavaju i samu suštinu lokalnih zajednica. Neuvažavanje otpornosti tradicionalnih kultura gradnje čini te zajednice još ranjivijima.

IZVOR: Conversation

Objavljeno: 18/09/2023.

FOTO: Louis Hansel on Unsplash

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

19/09/2023