S engleskog prevela: M. Evtov
 

Bilo da se radi o obnavljanju vrta ili postavljanju hotela za pčele, mnogi od nas nanovo promišljaju svoj odnos s prirodnim svijetom i počinju se brinuti o njemu. Ali šta je sa često klevetanom lijom? Ne bismo li i nju tu trebali uključiti? Trebamo li hraniti lisice, pitam Trevora Williamsa, osnivača azila za spašavanje lisica Fox Project.

Trevore, jeste li danas vidjeli kakvu lijepu lisicu?

Ne, prestar sam ja da idem van sa spasiocima, ali ponekad hranim mladunčad na bočicu.

Kad smo već kod hranjenja, neki dan mi je neko rekao da lisicama ostavlja pseću hranu i da je to pod a) lijepo, a pod b) ih sprečava da rove po kantama. Je li to genijalno ili obična budalaština?

Mi ljudima obično savjetujemo da ih ne hrane; tako im onemogućavaju da nađu svoj teritorij – jer se lisice onda ne moraju truditi da idu dalje. Lisice, usto, ne uzimaju samo ono što im treba, nego ono što im je dostupno, pa to zakopaju za kasnije. A ako stalno zalaze po komšijskim baštama, možda na kraju nalete na nekoga ko lisice uništava.

Uništava? Pa lisice ne spadaju u štetočine, one su divlje životinje. Zar to nije protivzakonito?

Ne baš. Lisice su zaštićene Zakonom o divljim sisavcima – on sankcionira određene načine ubijanja, ali kontrolori štetočina koriste legalne metode. Srećom, većina ljudi voli vidjeti divlje životinje u svojim vrtovima, a hranjenjem ih mogu privući. Dakle, ako to radite, hranite ih mješavinom proteina i vlakana – njihova prirodna prehrana uključuje kosti, krzno, perje – i dajte im samo male količine, da bi u potrazi za hranom ostale aktivne. Radi se samo o izrazu saosjećanja. Pogotovo ako je zima teška.

Ja obožavam kad se moji lisičji gosti sunčaju na krovu šupe, sklupčani kao krzneni kroasani. A ovih dana me stalno noću bude.

Sezona je parenja. Ako čujete jedan glas, onda dozivaju izabranog partnera. Dva glasa znače da se sastaju, što može biti iritantno. Lisica ima tjeranje samo tri dana godišnje, a tad je mužjak obasipa pažnjom.

Da li ljudi i dalje misle da su lisice opasne?

Neki da, ali definitivno je došlo do promjene. Kad je 2010. godine lisica napala male blizanke, ljudi su nam telefonirali govoreći: „Zašto branite lisice? Djeca su nam u opasnosti.” Zvali su nas i 2018. godine kad je lisica ugrizla jedno dijete, ali su tad tražili savjete o tome kako da to spriječe, te govorili: „Znamo da se lisice normalno ne ponašaju tako”.

To je nevjerojatan napredak. Ja vam se i obraćam zbog sve tješnje veze ljudi i divljih životinja. Mi trebamo njih, a one nas...

Mi njima u stvari ne trebamo. Divlji svijet se savršeno snalazi i bez nas. Čak i u Londonu, gdje bi čovjek pomislio da ne mogu opstati, ima mnogo glodavaca i ptica. Nikad nismo vidjeli mršavu lisicu, osim ako nije bolesna. Uvijek one nađu hranu.

Ali ipak nam je lijepo zajedno.

Naravno. Moćno je posmatrati divlje životinje. Pogledaš lisicu u oči i osjetiš neku posebnu vezu. Sjećam se kad mi je jedna starija gospođa rekla da živi u užasnom betonskom području Londona, ali da i tamo povremeno viđa vjetruše i lisice. Pa zaključila: „To me ohrabruje, jer ako oni mogu živjeti u ovim okolnostima, onda mogu i ja.”

IZVOR: Guardian

Objavljeno: 04/02/2022.