Kroz štrajkove koje su tokom prethodne godine širom svijeta održavali mladi u sklopu pokreta Fridays for Future konačno smo u tom procesu počeli sagledavati i mogućnosti vlastitog djelovanja protiv navodnih neminovnosti. Pritiskom na one koji imaju moć da zaustave klimatske promjene (vlade i političke elite) i postavljanjem cilja koji nas sve povezuje (klimatska pravda), Pokret je našoj zabrinutosti dao političko usmjerenje.
U Italiji sad idu korak dalje i ukazuju na pogonsku snagu u pozadini klimatskih promjena: naftašku industriju finansira bankarski sektor. Finansijski špekulanti isisavaju novac iz stanovništva, što je nama u BiH dobro poznato, i povećavaju ulaganja u industriju koja bi ljudski rod mogla koštati opstanka. To je ključni korak za budućnost pokreta: usmjeriti djelovanje protiv onih koji na klimatskoj krizi zarađuju dok mi plaćamo cijenu, jer je to korijen problema.
Nedavni protesti Fridays for Future pred bankama širom Italije ogolili su mehanizam profitiranja u pozadini klimatskih promjena i istinske centre moći, zbog čega su naišli na žešću reakciju policije no inače – baš kao što su u februaru 2014. godine demonstranti u Sarajevu naišli na jače i sposobnije zaštitare u okruženju austrijskih banaka u BiH nego oko državnih institucija. (@RiD)
Piše: jedan aktivista Fridays for Future
S talijanskog prevela: M. Evtov
U brojnim talijanskim gradovima regionalne skupine Fridays for Future (Petkom za budućnost) sastavljene uglavnom od mladih i vrlo mladih iz škola i s univerziteta, ovog su petka improvizovale tzv. munjevite performanse (flash mobs) pred najvažnijim bankarskim institucijama naše zemlje. Upravo tog petka se na društvenim mrežama među novim generacijama nestrpljivo očekivao početak treće sezone super-popularne španske TV-serije La casa de papel.
Zaplet i protagonisti prve dvije sezone eksplicitno se prisjećaju otpora finansijskom kapitalizmu, scenski postavljajući pitanje: kako se koristi novac koji svakodnevno štampa centralna banka? Aktivisti pokreta za zaštitu okoliša, ponegdje u saradnji sa sve jačom talijanskom mrežom Extinction Rebellion, iskoristili su galamu koja se digla oko nove sezone La casa de papel kao medijsku priliku za pokretanje protesta protiv najvećih svjetskih banaka koje investiraju u sektor fosilnih goriva.
Tako su se u više od 15 talijanskih gradova [...] ispred sjedišta banaka UniCredit i Intesa San Paolo okupile desetine aktivista. Svi, po ugledu na bandu iz TV serije, u kombinezonima i pod maskama Salvadora Dalija. Relevantne varijacije (zeleni umjesto crvenih kombinezona i gas maske preko brkova nadrealističke ikone) direktno ukazuju na odnos između klimatske krize i finansijske špekulacije.
Slogan u središtu inicijative bio je „Kuća nam gori“, preuzet iz čuvenog govora Grete Thunberg, čiji je poziv pokrenuo niz masovnih protesta protiv klimatskih promjena. „Kuća nam gori“ jezgrovita je poruka o klimatskoj opasnosti oko koje su Fridays for Future organizovali svoj pokretački zamah i javnu komunikaciju, pridobivši mlade širom svijeta nakon što je najnoviji izvještaj IPCC-a (UN-ov Međuvladin panel o klimatskim promjenama osnovan radi političke procjene naučnih podataka o klimatskim promjenama) objavio da imamo 11 godina da prepolovimo emisije CO2 i spasimo se od destruktivnih učinaka globalnog zagrijavanja.
Na globalnom nivou je 2018. bila najtoplija godina od 1800. godine do danas. Temperature u Italiji 2018. godine pokazuju najveći porast u 218 godina, što izaziva zajedničku brigu za budućnost opstanka planete.
Tri godine nakon više no upitnog Pariškog sporazuma (čiji se akcijski plan koji predviđa globalno zagrijavanje ispod 2 stepena generalno smatra nedovoljnim, ali se državne vlade ni njega ne drže), najveće svjetske banke čak su povećale ulaganja u sektor fosilnih goriva. Po izvještaju Banking on climate change 2019 (Bankarstvo na talasu klimatskih promjena), dobar postotak onih 1.700 milijardi eura koje su investirale 33 glavne finansijske grupacije uložen je u stotinu kompanija koje rade u sektorima nafte, uglja i plina, a trenutno su odgovorne za više od 70% ukupnih emisija CO2. Ovo je deseti izvještaj organizacija Rainforest Action Network, Banktrack, Indigenous Environmental Network, Oil Change International, Honor the Earth i Sierra Club koje prate kretanje novca iz banaka prema ekstrakciji fosilnih goriva.
Po ukupnim ulaganjima (nafta, naftni pijesak, hidrauličko frakturiranje i naftna istraživanja) prva četiri mjesta zauzimaju velike sjevernoameričke banke: JP Morgan Chase, Wells Fargo, City i Bank of America. Njihova ulaganja čine 37% ukupnog globalnog finansiranja fosilnih goriva, što je činjenica koja pobija silni trud uložen u to da se najveća odgovornost za neposrednu klimatsku katastrofu prebaci na Kinu, Indiju i istočne kapitalističke tigrove. Na 29. mjestu te ljestvice nalazimo UniCredit, s ukupnim investicijama od 17 milijardi u posljednje tri godine (oko šest milijardi godišnje), prvenstveno usmjerenih na preradu tečnog prirodnog plina (LNG) i izgradnju plinovoda koji se u centralnoj i južnoj Italiji šire kao požar. A Intesa San Paolo je od 2012. do 2017. godine sa sedam milijardi eura finansirala izgradnju plinovoda širom svijeta. Nisu, dakle, Fridays for Future i Extinction Rebellion slučajno organizovali proteste upravo ispred banaka Unicredit i Intesa San Paolo.
S druge strane, odredište ulaganja glavnih talijanskih banaka otkriva i strategiju nedavnih talijanskih vlada, strategiju sadržanu u Državnom planu za energiju i klimu, koji je talijanska vlada poslala Evropskoj komisiji, a koji zamjenu energije proizvedene u termoelektranama na ugalj predviđa uz sve intenzivniju upotrebu metana (drugog ugljikovodika fosilnog porijekla), čime se Italija pretvara u istinsko plinsko čvorište. Ovu stratešku liniju potvrđuju i izgradnja cjevovoda za metan u centralnoj i južnoj Italiji (kojima se Italija povezuje s dobavljačima u području Kaspijskog mora) i velika ulaganja ENI-a u kupovinu metana.
Po mišljenju mnogih ekonomista, povećana ulaganja u ugljik i naftu potiču i pravi „karbonski balon“ koji umjetno uvećava vrijednost dionica i kompanija u tom sektoru. Tokom naredne decenije cijene ugljika mogle bi pasti zbog iscrpljivanja resursa, navodne ekološke tranzicije i smanjenja emisija, kao i tehnološke evolucije obnovljivih izvora, što bi poslalo u dim milijarde ulaganja. Studija objavljena u Nature Climate Change procjenjuje da bi do 2035. godine ekonomski gubitci na finansijskom tržištu (posebno u zemljama koje su glavni izvoznici fosilnih goriva – SAD, Rusija i Kanada) mogli iznositi između hiljadu i četiri hiljade milijardi dolara, što nadilazi okvire „stambenog balona“ koji je izazvao krizu 2008. godine. A kojim će se novcem ovog puta spasiti banke i obnoviti balon? Upravo bi to pitanje mogao postaviti Profesor, protagonist serije La casa de papel, u nekoj od već najavljenih sezona.
Akcije koje su ovog petka poduzeli ne osobito brojni učesnici, ali uz veliki medijski odjek, označavaju važan politički napredak novog talijanskog ekološkog pokreta, koji grabežljivce finansijskog kapitalizma precizno identifikuje kao odgovorne za klimatsku krizu. Politički izbori banaka – koje ulažu i klade se na ugalj, naftu i metan, koje špekuliraju s uništenjem životne sredine i pljačkom čitavih teritorija, koje „karbonski balon“ hrane novcem i preko grbače štediša – jasno su stavljeni u centar protesta i zahtijeva za anuliranje emisije [štetnih gasova].
Nije nimalo slučajno da pokretu Fridays for Future već prijete i štab policije i ostale institucije ustavnog poretka. U Torinu se ispred ulaza u banku UniCredit u Via Nizza pet aktivista okovalo lancima dok je ključeve njihovih okova ostatak grupe predavao direktoru tog ogranka, zahtijevajući od njega da „oslobodi“ okovane i tako simbolično preuzme odgovornost za banku koju zastupa. Direktor se najprije branio podsjećanjima na investicije koje je banka UniCredit uložila na obnovljive izvore (nekih osam milijardi tokom perioda koji sam direktor nije znao precizirati naspram već spomenutih 17 milijardi uloženih u fosilna goriva tokom zadnje tri godine), a onda je bez pardona odbio osloboditi aktiviste i umjesto toga pozvao specijalce da aktivistima narede da napuste područje oko banke. A funkcionerima specijalne policije to sigurno nije trebalo ponavljati – članovi pokreta su odmah bili prisiljeni da sami oslobode svoje aktiviste i da se maknu odatle. U Milanu je dobro opremljena formacija spriječila aktiviste da uđu u Unicredit Corso Italia i direktoru te podružnice dostave žalbu. Konačno, najozbiljnija represija tog dana desila se u Rimu. Aktiviste koji su krenuli ka sjedištu UniCredita na Španskom trgu (Piazza di Spagna), policijska patrola je bez ikakvog razloga zaustavila u Via del Corso i tu ih zadržala pod izlikom kontrole dokumenata. Mladi iz te grupe nisu imali priliku za performans na predviđenoj lokaciji, već samo za fotografiju na Španskom trgu.
Treba skrenuti pažnju na još jedan aspekt u vezi s tim petkom. Za razliku od pokreta Extinction Rebellion (nastalog u Velikoj Britaniji, a koji se u Italiji tek treba profilirati), pokret Fridays for Future, rođen iz nedavnih apela naučnika i vrle mlade švedske tinejdžerke, označava novu fazu politizacije mladih generacija. Iako se ovaj pokret ni na koji način (ni unutrašnjom kompozicijom, ni terenom borbe, ni organizacionim modelima, ni vanjskim kontekstom, ni protivnicima) ne može pripisati ciklusu kretanja 2010-2011. godine, postoji barem jedan element koji taj ciklus ostavlja na grbači novih mobilizacija, ovih koje se sad dešavaju. Ko plaća za klimatsku krizu? Ko o tome odlučuje? Kako se ulaže novac štediša deponovan u banci?
U jednoj od nezaboravnih scena prošle sezone serije La casa de papel, Profesor podsjeća na kvantitativno popuštanje (Quantitative Easing) – kad je Evropska centralna banka 2011. godine štampala stotine milijardi eura kako bi spasila banke na rubu kolapsa. „Mi ni od koga ne krademo; ovo je injekcija likvidnosti, ali ne bankama“, rekao je Profesor pravdajući svoj napad na madridsku kovnicu novca: injekcija likvidnosti za ljude, kvantitativno popuštanje za narod, a radi distribucije društvenog bogatstva u Evropi. Tako se i talijanska mreža Fridays for Future pita ko treba da plati za klimatsku krizu, a to pitanje spaja sa zahtjevom za socijalnu pravdu – u sloganu možda revolucionarne važnosti: klimatska pravda.
Izlaz iz klimatske krize moraju platiti oni koji su s njom špekulirali: velike multinacionalne kompanije proizvođači fosilnih goriva, iz sektora energetike, metalurgije i rudarstva, te njihovi finansijski promotori. A ko o tome odlučuje? Vlade koje ne vide dalje od svog nosa, tj. dalje od sljedećeg kruga izbora, ili javni skupovi građana zabrinutih za svoju budućnost, koji svakog petka na ulicama demonstriraju izvanrednu kolektivnu inteligenciju sposobnu da ukaže na prave krivce za klimatsku krizu, na moguće načine izlaza iz krize i na neadekvatnost postojećih institucija da donose zakone o ovom pitanju?
IZVOR: DinamoPress
Objavljeno: 22/07/2019.