S talijanskog prevela: M. Evtov

Tri mjeseca nakon početka narodnog ustanka u Kolumbiji, s Alejandrom Cortésom, aktivistom Polo Democrático Alternativo, istraživačem mreže REC (Red de Estudios Criticos Latinoamérica) razgovaramo o nizu pitanja koja su u prvi plan kolumbijskog i latinoameričkog političkog scenarija postavili protesti – narodni, masovni, radikalni i nakon tolikih mjeseci još uvijek u toku.

Protesti su u prvi plan stavili strukturnu nejednakost i nasilje tipične za kapitalističku akumulaciju u istoriji Kolumbije.

Mislim da je to centralno pitanje, jer se trenutna situacija ne može shvatiti odvojeno od njenih istorijskih komponenti niti od strukturne dinamike zemlje. Način akumulacije kapitala je i tema mog doktorskog istraživanja: odnos između procesa akumulacije kapitala i neoliberalne logike. Ograničavanje državne intervencije radi poticanja tržišne ekonomije i slobodne konkurencije u korijenu je nastanka političke klase koja zapravo ne upravlja da bi potakla tržište i proizvela bogatstvo, nego radi akumulacije kapitala i moći da osiromaši većinu stanovništva koja je stoga prepuštena sama sebi.

Oni koji danas protestuju na ulici ne reaguju samo na revolucionarnu energiju nastalu protestom protiv poreske reforme koja bi pogodila srednju klasu; protestni pokreti i mobilizacije pokazuju neuspjeh ekonomskog modela kojim je bogatstvo koncentrisano u rukama manjine, kao i neuspjeh modela kojim je većini stanovništva ukradena budućnost.

Mislim da je upravo to poenta: kad se jednoj generaciji uskrati mogućnost ikakve budućnosti, društvo ulazi u krizu.

S jedne strane, ovaj Paro Nacional [Državni štrajk] naglašava krizu političkog predstavljanja i legitimiteta državnih institucija. S druge strane, ovaj štrajk jasno pokazuje da nejednakost u zemlji dolazi od toga što pristup osnovnim pravima onemogućuju brojni politički i ekonomski akteri koji imaju lične koristi od postojećih javnih politika.

Konačno, štrajk pokazuje da je upotreba nasilja kao mehanizma za uspostavljanje reda i rješavanje svih političkih sukoba karakteristika režima u našoj zemlji. Te tri osi – kriza predstavljanja, nejednakost i nasilje – objašnjavaju smisao zahtjeva koji se postavljaju s trgova i ulica gdje se kamenjem i improvizovanim štitovima brani dostojanstvo hiljada prosvjednika, a protiv države koja sasvim otvoreno krši ljudska prava.

Ako izađete na ulice bilo kojeg grada u Kolumbiji, naići ćete na opšte nepovjerenje prema „političkoj klasi“: niko ne vjeruje da profesionalni političari razumiju probleme većine niti da žele pronaći rješenje tih problema.

Ovo nezadovoljstvo se može izraziti na razne načine i to mora biti kristalno jasno.

Može se izraziti potpuno racionalno i reći da su sadašnji političari korumpirani te, da bi se problem korupcije riješio, treba smijeniti one na pozicijama moći, izgraditi mehanizme za nadzor etičnosti i građansku kontrolu; tu se problem korupcije predstavlja kao problem ličnosti, a ne kao strukturni problem koji ima veze sa specifičnim načinom upravljanja. Ovo je prijedlog političara „centra“, čija ekscesivno racionalna vizija politike uprošćavanjem trivijalizuje njen istorijski sadržaj. Po njima se rješenje sastoji u „obnavljanju“ i „profesionalizaciji“ politike – što nije nikakvo rješenje za postojeću bestidnu akumulaciju moći i kapitala u zemlji.

No, o ovoj krizi legitimiteta može se razmišljati i kao o učinku načina upravljanja državom koja se temelji na akumulaciji kapitala u korist elite. Onda ova kriza nalazi izraz u tijelima hiljada ljudi koji se s nasilnom i ubojitom policijom suočavaju štitovima i kamenjem.

Sasvim je očito da institucije ne zastupaju interese većine i da na zahtjeve građanstva odgovaraju isključivo upotrebom sile. I da rješenje nije moguće jer akteri sukoba jedni druge ne priznaju kao aktere. To što vlada demonstrante stalno označava kao „vandale“ i „teroriste“ ukazuje na sigurnosnu doktrinu koja demonstrante identificira kao „druge neželjene“ koje treba eliminisati; to što vlasti ovako vide stvarnost duboko je i istorijski usađeno u državu i povezano s dubokim rasizmom i interesima vladajuće klase, a najokrutniji izraz tog stanja su ubistva i nestanci desetina i desetina demonstranata.

Kad je nasilje jedini način za rješavanje sukoba, političke institucije više nemaju legitimitet?

Smatrati drugog otpadom centralni je aspekt politike akumulacije, u kojoj je bitno samo da se višak vrijednosti može prisvojiti a nije bitno ko ga proizvodi; važno je samo da se taj višak proizvodi i da može cirkulirati da bi ga se akumuliralo, kako dokazuju i Marx i Federicijeva. [...] No, mehanizmi nasilja u Kolumbiji imaju specifične osobenosti, pa se uz odbijanje priznavanja drugog aktiviraju različiti oblici poricanja, koji mogu preuzeti oblik javnih politika, a ne samo radnji koje provode razni naoružani akteri.

Javna politika kakva je poreska reforma zbog koje je započeo ovaj štrajk, a koja bi većinu stanovništva dodatno osiromašila, oblik je reprodukcije nasilja. Iako se ne može porediti s drugim oblicima nasilja, ovaj modalitet „upravljanja“ dovodi u opasnost živote hiljada građana čije su mogućnosti pristupa minimalnim uslovima za reprodukciju života ugrožene načinom na koji institucionalna struktura favorizira veliki kapital i logiku akumulacije, prisvajanje viškova i ulaganja u povećanje kapitala. Ovaj oblik stvaranja bogatstva popraćen je nizom varijacija primjene sile nad tijelima i životima hiljada koje se protive ovom modelu akumulacije (npr. fizička eliminacija, progon i oružano nasilje). Iako se veza između akumulacije i eliminacije drugog jasno očitovala u izvjesnim trenucima naše istorije, recimo za vrijeme paramilitarizma i chulavitas [oružane formacije povezane s Konzervativnom strankom 1950ih i 1960ih], današnja situacija nažalost pokazuje da se ove dinamike opet ponavljaju.

Za razumijevanje društvene i političke situacije u Kolumbiji posljednjih godina, ključno je analizirati Mirovni proces i Sporazum potpisan u Havani 2016. godine. Koji nam aspekti i ograničenja ovog procesa omogućuju da shvatimo situaciju i koje su njegove veze s društvenim protestima?

Čvrsto vjerujem da je mirovni proces s FARC-EPom (Fuerzas Armadas Revolucionarias de Colombia-Ejército del Pueblo / Revolucionarne oružane snage Kolumbije – Narodna vojska) promijenio politički scenario u Kolumbiji; isprva smo povjerovali da ga je potpuno promijenio, ali aktuelni politički napad desnice na politike definisane Mirovnim sporazumom jasno pokazuje da su stare sile spremne upotrijebiti sva raspoloživa sredstva da bi politički narativ zemlje zadržale u funkciji svojih interesa.

Vjerujem da nam je Mirovni sporazum omogućio razmišljanje o obliku političke opozicije drugačije od one pokrenute oružanim ustancima. Činjenica da je druga tačka Havanskog sporazuma fokusirana upravo na pitanje demokratije govori mnogo o tome zašto je u ovoj zemlji tako teško govoriti o demokratiji. Mirovni sporazum je ojačao dugu tradiciju društvene mobilizacije, dugu istoriju borbi koje su u tačkama pregovora našle način prevazilaženja evidentnih društvenih lomova koje zemlja danas doživljava.

[…] Mirovni sporazum je omogućen pozivom da se politički sukob riješi na način drugačiji od rata, a vjerujem da je to najveći simbolički dobitak; recimo da je okončana era kad se svakog političkog protivnika moglo diskreditovati optužbom da je „ekstremistička gerila“, što nažalost nije značilo i prestanak političkih atentata koji se svakodnevno nastavljaju u cijeloj zemlji.

Možemo, dakle, reći da je mirovni sporazum otvorio brojne mogućnosti za jačanje društvene mobilizacije, za izgradnju novog narativa o budućnosti nacije i za isticanje snage kolektivnih društvenih tkiva koja postoje u cijeloj zemlji i sad ih je moguće učiniti vidljivim i samim kolumbijskim građanima i međunarodnoj zajednici.

No, kao i u svakom sporazumu, postoje granice, a u ovom slučaju je granicu nametnula vlada [...]. Vlada nije provela agrarnu reformu predviđenu prvom tačkom Mirovnog sporazuma, niti je uspostavila mehanizme za ispunjavanje treće tačke, zamjene nezakonitih usjeva, što je dovelo do dramatične situacije. U stvari se dio zahtjeva nedavnih mobilizacija odnosi na ispunjenje tačaka mirovnog sporazuma koje su u nacionalnom političkom programu postale sekundarno pitanje.

Kako se, radi razumijevanja trenutnog scenarija, može prikazati genealogija borbi, političkih procesa i društvenih sukoba?

To je složeno pitanje, mogu pokušati ugrubo skicirati panoramu iz koje će razna pitanja biti nužno izostavljena. Prema mojoj analizi, trenutne društvene mobilizacije nisu spontane, kako je neko rekao, niti neočekivane; dapače, svako ko zaista zna istoriju Kolumbije sigurno se pita zašto se sve ovo nije dogodilo još ranije. Sasvim je sigurno da društvena mobilizacija u Kolumbiji nikada nije prestala, bar u posljednjih pedeset godina demokratskog života doživjeli smo različite trenutke društvene mobilizacije s različitim karakteristikama i zahtjevima.

Vjerujem da je nacionalni štrajk 2021. godine posljedica mobilizacija koje su se događale od 2007. godine nadalje. Formiranje [ljevičarskih političkih i društvenih pokreta] Marcha Patriottica i Congreso de los Pueblos bilo je kao oblik organizacije odlučujuće za razvoj velikih mobilizacija 2012. godine; od tog trenutka su seljački i autohtoni pokreti počeli intenzivnije razgovarati sa studentskim pokretima i bilo je više narodnih skupština (kako se već dogodilo i 1950ih i 1970ih) – u ovim prostorima za narodne rasprave učestvovali su i brojni lideri ljevice.

Nema sumnje da su studentski pokret MANE [Mesa Amplia Nacional Estudiantil] i Agrarni štrajk 2013. godine velike preteče sadašnjeg štrajka, trenuci kad se dokazalo da je snagom mobilizacije moguće zaustaviti politike koje ugrožavaju dobrobit građana. Ova dva pokreta uspjela su pokazati da borbe za prava seljaka i studenata nisu pitanja koja se tiču samo „seljaka i studenata“ nego da su sukobi oko poljoprivrede i obrazovanja odlučujući za demokratsko društvo [i budućnost].

Budućnost u kojoj ne prevladavaju smrt i nejednakost, u kojoj je moguće izgraditi drugačiju državu. Vjerujem da je ovo pretpostavka nove političke koalicije pokrenute posljednjih sedmica. Pacto Histórico predstavlja horizont mogućnosti bijega iz duge noći uribizma i sad se na tom putu susreće s mnogim novim protagonistima.

Nakon tri mjeseca borbi, dvije blokirane reforme i vrlo oštre represije, paramilitarizma i državnog terorizma, na trgovima i u kvartovima rođeno je na desetine narodnih skupština, višestruko se umnožile tačke otpora u mnogim gradovima i kolektivne inicijative na različitim teritorijama.

Ono što se danas događa u Kolumbiji nesumnjivo je od istorijskog značaja; volim to opisati kao raskid pakta s ravnodušnošću hiljada i hiljada Kolumbijaca – više ne možemo okretati glavu na drugu stranu, nema više te diverzije vlade i dijela medija koja može sakriti važnost štrajka za ovu državu. Rijetko se kad u posljednje vrijeme osjećalo toliko nepovjerenje prema vladi kao sad prema Duqueovoj; predsjednik će i dalje biti nepopularan i ostati upamćen kao jedan od najgorih političkih lidera u istoriji zemlje, beznačajan i okrutan.

Ono što se rađa u narodnim četvrtima nesumnjivo je vrlo zanimljivo: iskustva samoorganizacije, skupština, procesa izgradnje narodne i lokalne moći, s različitim ritmovima i ciljevima, ali sve to pokazuje zanimljiv scenarij politizacije.

Kontinuitet nekih od tih iskustava zavisi od po sistem razarajuće [destituirajuće u originalu, op.ur.] moći sukoba s policijom, ali je i neke zahtjeve Primeras Lineas [neformalnog kolektiva demonstranata posvećenog fizičkom obračunu s interventnom policijom] nemoguće politički ostvariti bez ujedinjenja s drugim političkim snagama. Među ovim zahtjevima su i ostavka predsjednika i povratak desaparecidos u život. No svi smo svjesni rizika da se indolentna država ogluši na njih. Dijalog nije moguć jer nema kanala za komunikaciju, politički lideri i zvaničnici misle da su ti zahtjevi samo hirovi i da Primeras Lineas nemaju osjećaj za političku stvarnost, dok Primeras Lineas s pravom ne vjeruju institucijama.

Kako artikulisati snagu ovog pokreta, uspostaviti neku vrstu širokog pakta koji bi definisao minimum potreban za otvaranje prostora diskusije o budućnosti?

Prvo, vjerujem da je potrebno produbiti ovu ideju destituiranja [kao uzdrmavanja i razgradnje institucija poretka, op.ur.] koja se danas izražava na trgovima; za to je potrebno izgraditi narativni pakt protiv uribizma i protiv ove oligarhijske elite koja je vlastite privilegije izgradila koristeći državu za svoje ciljeve, što je korijen problema korupcije. Ključno je zatvoriti prostor koji političarima koji upravljaju s mafijom omogućava da zauzmu institucije; taj zadatak mora steći veću snagu na nivou zdravog razuma, jer su bitni aspekti ovog horizonta raskidanje pakta sa šutnjom i ravnodušnošću, te otvaranje prostora za demokratiju u ovoj zemlji.

Drugo, moramo otvoriti prostor za mogućnost alternativne vlade većine proizašle iz ove destituirajuće moći, preuzeti zadatak stvaranja konstituirajuće moći koja budućnost čini mogućom.

Ova moć mora proizaći iz izgradnje društvenog tkiva jer se samo tako neće iscrpiti ni nakon izbora; ta moć se mora razvijati, kako se dogodilo sa štrajkom, na trgovima, u kvartovima i učionicama, da bi politizirala građane i gradove i osvojila budućnost za sve. Krajnje je vrijeme da se odluke o našim životima prestanu donositi bez nas.

Prilagođeno za objavljivanje na RiDu.

IZVOR: DinamoPress

Objavljeno: 31/07/2021.