Klopka nove dužničke krize

Piše: 

Eric Toussaint
Da li ste znali da je prije dva stoljeća, na početku kapitalističke industrijske revolucije, razlika u dohotku po glavi stanovnika između razvijenih zemalja i onih koje se danas nazivaju zemljama u razvoju bila vrlo mala? Globalni trijumf kapitalizma učinio je jaz većim nego ikad, a siromašne zemlje grcaju u nikad većim dugovima zahvaljujući raznim faktorima, a ponajviše poigravanju kreditima i kamatama na globalnom Sjeveru, kao i trgovanjem dugovima. Svjetska banka i MMF su dio a ne rješenje problema. Tekst jednog od ključnih glasova međunarodnog Odbora za ukidanje nelegitimnog duga (Committee for the Abolition of Illegitimate Debt / CADTM). @RiD

 

S engleskog prevela: M. Evtov

 

Izvještaj Svjetske banke o dugovima „zemalja u razvoju“ objavljen 13. decembra 2023. godine otkriva alarmantnu činjenicu: zemlje u razvoju su 2022. godine na plaćanje svog vanjskog javnog duga potrošile rekordnih 443,5 milijardi američkih dolara.

Iste godine je 75 zemalja s niskim dohotkom koje ispunjavaju uslove za zajmove Međunarodne asocijacije za razvoj (IDA), organizacije Svjetske banke koja daje zajmove najsiromašnijim zemljama svijeta, isplatilo svojim kreditorima rekordnih 88,9 milijardi dolara.

Ovih 75 država ima ukupan vanjski dug bez presedana: 1.100 milijardi američkih dolara – više no dvostruko više nego 2012. godine. Prema saopštenju Svjetske banke, vanjski dug dotičnih zemalja povećan je između 2012. i 2022. godine za 134 posto – što je daleko više od 53% koliko je porastao njihov bruto nacionalni dohodak.

Svjetska banka dodaje:

„Porast kamatnih stopa pojačao je dužničku ranjivost svih zemalja u razvoju. Samo u protekle tri godine u 10 zemalja u razvoju u 18 navrata se desilo da države ne mogu podmiriti svoja dugovanja – što je više nego što je zabilježenou čitave prethodne dvije decenije. Danas je oko 60 posto zemalja s niskim dohotkom izloženo velikom riziku od duga ili su već u njemu.”

Svjetska banka stoga zvoni na uzbunu: počela je nova dužnička kriza. Ogromne količine novca koriste se za otplatu dugova umjesto za rješavanje rastućih potreba stotina miliona ljudi koji očajnički trebaju podršku. Prema jednom drugom izvještaju Svjetske banke, koji citira Financial Times, između 2019. i 2022. godine je više od 95 miliona ljudi palo u ekstremno siromaštvo.

Svjetska banka potvrđuje da su privatni kreditori 2022. godine počeli zatvarati dotok kredita zemljama u razvoju, istovremeno maksimalno koristeći situaciju da iscijede i zadnju paru iz njih. Naime, prema SB-u, novi krediti koje su privatni kreditori odobrili javnim institucijama u zemljama u razvoju pali su za 23%, na 371 milijardu dolara, što je njihova najniža razina u deset godina.

S druge strane, ti su isti privatni kreditori prikupili 556 milijardi dolara otplate. To znači da su 2022. godine u otplatama kredita prikupili 185 milijardi dolara više nego što su dali kredita.

Prema podacima Svjetske banke, ovo je od 2015. godine prvi put da su privatni kreditori dobili više od onoga što su upumpali u zemlje u razvoju. Svjetska banka ovo ne objašnjava jer bi to zahtijevalo preispitivanje ekonomskog modela i sistema koji podržava i za koji vjeruje da je jedini održivi izbor.
To bi i nesumnjivo podrazumijevalo i krivicu zapadnoevropskih i sjevernoameričkih centralnih banaka, a samim tim i lidera glavnih zapadnjačkih sila koje kontrolišu Svjetsku banku i MMF.

Da bismo shvatili trenutni problem, moramo se vratiti na prethodnih 15 godina.

 

Nova velika jagma – za državne dugove

Između 2010. i 2012. godine postepeno smanjenje kamatnih stopa na Sjeveru smanjilo je cijenu duga na Jugu.

Centralne banke najindustrijalizovanijih zemalja snizile su kamatne stope na 0%. Cilj ove politike bio je da se održe generalno velike privatne kompanije, a posebno finansijska tržišta. Namjera je bila i da se na Sjeveru olakša upravljanje državnim dugom i njegovo refinansiranje.

Ova politika veoma niskih kamatnih stopa koju su praktikovale glavne kapitalističke sile podstakla je finansiranje potrošnje kroz dug i dovela do naglog povećanja javnog i privatnog duga i na Sjeveru i na Jugu. Smanjila je i troškove refinansiranja za zemlje u razvoju.

 

Vlade zemalja u razvoju, uključujući i one najsiromašnije, uljuljkane su u opasan osjećaj sigurnosti zbog ovog jeftinog finansiranja, priliva kapitala sa Sjevera koji je tražio bolje povrate uprkos niskim kamatnim stopama na Sjeveru i visokim izvoznim prihodima (jer je cijena sirovina izvezenih s Juga na Sjever ostala visoka).

Siromašne zemlje podsaharske Afrike koje dotad nisu imale priliku štampati i prodavati svoje državne dugove na globalnim finansijskim tržištima mogle su brzo pronaći kupce za svoje dugove.

Investicijski fondovi i banke na Sjeveru kupovali su državne obveznice Juga jer su nudile bolji povrat nego obveznice SAD-a, Japana, Njemačke, Francuske i drugih evropskih zemalja, koje su donosile 0% ili ne više od 2-3%. Siromašne zemlje su svoj vanjski dug bez teškoća izdale i prodale na međunarodnim tržištima.

Najbolji primjer je Ruanda. To je jedna od najsiromašnijih zemalja na svijetu, još uvijek u ožiljcima od genocida 1994. godine, ali je prvi put u svojoj istoriji uspjela izdati državne obveznice i prodati ih na Wall Streetu (2013., 2019., 2020. i 2021. godine). I Senegal je između 2009. i 2021. godine mogao izdati šest međunarodnih obveznica (2009., 2011., 2014., 2017., 2018. i 2021. godine). Etiopija, još jedna vrlo siromašna zemlja, mogla je međunarodnu obveznicu izdati 2014. godine. Benin je pristup dobio nedavno, te na međunarodnim tržištima izdao tri obveznice (2019., 2020. i 2021. godine). I Obala Slonovače, koja je prije samo nekoliko godina izašla iz građanskog rata, iako visoko zadužena siromašna zemlja, izdavala je obveznice svake godine od 2014. do 2021. godine.

Lista je poduža: Kenija (2014., 2018., 2019., 2021.), Zambija (2012., 2014., 2015.), Gana (2013. do 2016., 2018. do 2021.), Gabon (2007., 2013., 2015., 2017., 2020., 2021.), Nigerija (2011., 2013., 2014., 2017., 2018., 2021., 2022.), Angola (2015., 2018., 2019., 2022.) i Kamerun (2014., 2015., 2021.).

Ovo je bez presedana u posljednjih 60 godina i odražava vrlo posebnu međunarodnu situaciju: finansijski ulagači na Sjeveru bili su puni gotovine, a kamatne stope u njihovoj regiji vrlo niske, pa su se oni dali u potragu za atraktivnim dobitima. Senegal, Zambija i Ruanda obećavale su dobit od 6-8% na svoje obveznice i tako privukle finansijske kompanije koje su htjele privremeno uložiti novac, čak i uz visoke rizike.

Vlade siromašnih zemalja postale su euforične i pokušavale uvjeriti svoje stanovništvo da je sreća pred vratima, iako bi se situacija mogla dramatično preokrenuti. Svjetski mediji su izvještavali da će afrooptimizam trijumfovati nad afropesimizmom. Afrički čelnici hvalili su se pričama o uspjehu, pripisanom njihovoj sposobnosti prilagođavanja neoliberalnoj globalizaciji i otvorenim tržištima. Dobili su pohvale Svjetske banke, MMF-a i Afričke razvojne banke (eng. AfDB).

Ove su vlade, međutim, nagomilale ogromne dugove a da nisu tražile mišljenje naroda. Njihova finansijska situacija drastično je pogoršana kad su centralne banke 2022. godine odlučile da počnu povećavati kamatne stope.

 

Četiri šoka globalnog kapitalizma


Kombinacija pandemije, posljedica rata u Ukrajini, inflacije i rasta kamata centralnih banaka industrijski najrazvijenijih zemalja izazvala je novu dužničku krizu u svim zemljama Juga. Od 2020. godine, a naročito nakon 2022. godine, nalazimo se u novoj situaciji, novoj dužničkoj krizi ogromnih razmjera, krizi koju su uzrokovala četiri šoka globalnog kapitalizma.

Za najsiromašnije zemlje sve su to vanjski šokovi.

Prvi je pandemija koronavirusa, koja je širom svijeta uzrokovala ogroman broj smrtnih slučajeva, široko rasprostranjene blokade, prekid opskrbnih lanaca itd.

Drugi je ekonomska kriza pogoršana pandemijom. Ona je potkopala ekonomije zemalja u razvoju od Latinske Amerike do Azije i Afrike. Obustava zračnog prometa naštetila je naročito državama poput Kube i Šri Lanke, čije se ekonomije uveliko oslanjaju na turizam.

Sadašnja kriza državnog duga nastala je kombinacijom ova dva šoka. Vlade su morale povećati javnu potrošnju da bi se borile protiv pandemije, ali su im istovremeno ekonomije ušle u recesiju, što je smanjilo naplatu poreza. Tako je državni dug vrtoglavo porastao.

Treći šok bila je ruska invazija na Ukrajinu u februaru 2022. godine. To je odmah pokrenulo masivna špekulativna poskupljenja žitarica poput pšenice. S obzirom na to da tokom prvih mjeseci sukoba zalihe žitarica u Rusiji i Ukrajini nisu opale, imamo razloga taj porast nazvati špekulativnim. Cijena žitarica skočila je do neba. Nakon toga je izvoz zabranjen, što je smanjilo ponudu i još više podiglo cijene sve dok nije sklopljen dogovor o ponovnom pokretanju isporuka. Dotični ugovor je raskinut krajem jula 2023. godine. Osim nafte i gasa, poskupila su i hemijska đubriva.

Globalno su cijene skočile do neba, naročito u zemljama gdje se uvozi većina hrane, goriva i gnojiva. Stanovništvo azijskih i afričkih zemalja već je bilo ozbiljno pogođeno recesijom, pa je podnijelo najveći teret inflacije. Znatan broj ljudi je teško održavao korak s rastućim cijenama goriva i hrane.

Četvrti i svakako najvažniji šok bila je jednostrana odluka američkih Federalnih rezervi, Evropske centralne banke i Banke Engleske da podignu kamatne stope. U SAD-u su kamatne stope podignute sa skoro 0% na preko 5%, taj primjer su slijedile Banka Engleske i Banka Kanade, dok je Evropska centralna banka podigla stope na 4,5%.

Ta su povećanja imala razoran učinak na zemlje Juga. Zemlje poput Zambije i Gane, koje su smatrane uspješnim pričama, obustavile su isplate duga. Investicijski fondovi koji su kupili državne obveznice u tim zemljama shvatili su da porast kamatnih stopa na Sjeveru znači da mogu ostvariti višu stopu povrata kupujući takve obveznice u SAD-u, Evropi i Velikoj Britaniji. Tako smo svjedočili repatrijaciji financijskog kapitala s Juga na Sjever.

Što je još gore, investicijski fondovi su zemljama Juga rekli da će njihove obveznice kupiti isključivo pod uslovom da te zemlje za refinansiranje svog duga plate kamate između 9% i 15%, a u nekim slučajevima i do 26% (kao u slučaju Zambije i Egipta). Nemajući drugog izbora, zemlje su to prihvatile, ali mnoge od njih nemaju načina da otplaćuju dug po tako visokim stopama. Ishod je nova kriza državnog duga.

 

Krivica Svjetske banke i MMFa

Svjetska banka priznaje da rastuće kamatne stope imaju štetan učinak, ali oprezno izbjegava kritikovanje centralnih bankara zemalja koje kontrolišu dvije institucije iz Bretton Woodsa.

Svjetska banka ne preporučuje vladama zaduženih zemalja da se zaštite proglašavanjem koordinirane obustave plaćanja duga. Po međunarodnom pravu, međutim, ove zemlje imaju sva prava na to. Zapravo se mogu pozvati na temeljnu promjenu okolnosti uzrokovanu vanjskim šokovima sa Sjevera, posebno jednostranom odlukom centralnih banaka Sjeverne Amerike i Zapadne Evrope da radikalno podignu kamatne stope.

U slučaju temeljne promjene okolnosti i vanjskih šokova ne postoji obaveza nastavka izvršavanja ugovora o kreditu i nastavka otplate duga.

Ni Svjetska banka ne preuzima svoj dio odgovornosti. Upravo je Svjetska banka, zajedno s MMF-om, poticala sad zadužene zemlje da uzmu što više novih kredita i da što više otvore svoje ekonomije, oslabivši ih na taj način pred vanjskim šokovima koji su se dogodili u razmaku od tri godine.

Ako prihvatimo dugoročnu perspektivu i procijenimo djelovanje Svjetske banke i MMF-a, osnovanih 1944. godine – prije gotovo 80 godina – možemo zaključiti samo da su ove dvije međunarodne organizacije, čiji je cilj bio podržati stabilan razvoj i punu zaposlenost, potpuno zakazale.

U značajnoj studiji objavljenoj 2023. godine, MMF priznaje neuspjeh s poraznom jasnoćom. Stvarno, MMF u svojim Svjetskim ekonomskim izgledima iz aprila 2023. godine navodi da će biti potrebno 130 godina da zemlje u razvoju prepolove jaz između svog dohotka po glavi stanovnika i onog razvijenih zemalja.

Sto trideset godina da se prepolovi jaz između dohotka po glavi stanovnika u zemljama u razvoju i bogatih zemalja! Ovo dolazi u trenutku kad ekološka kriza poprima ekstremne razmjere i čovječanstvo se suočava s neposrednim, kratkoročnim prijetnjama svom opstanku. [...]

Zaključak je jednostavan: u suprotnosti s ciljevima koje su postavile institucije Bretton Woodsa i u suprotnosti s navodnim prednostima kapitalizma, između 2008. i 2023. godine jaz između bogatih i zemalja u razvoju povećao se još više.

Treba spomenuti i politike strukturnog prilagođavanja koje su dovele do privatizacije zdravstvenih sistema na Jugu, te povećale zavisnost tih zemalja od uvezenih žitarica, materijala i drugih proizvoda. Ove politike, koje se nameću već više od 40 godina, potpuno su oduzele sposobnost zemljama Juga da se suoče s vanjskim šokovima kao što su pandemija COVIDa-19, globalni rast cijena žitarica ili porast kamatnih stopa.

Prije dva stoljeća, na početku kapitalističke industrijske revolucije, razlika u dohotku po glavi stanovnika između razvijenih i onih zemalja koje se danas nazivaju zemljama u razvoju bila je vrlo mala. Današnji pobjednički kapitalizam na globalnom je nivou povećao jaz među nacijama kao nikad prije. Da ne spominjemo jaz unutar svake nacije, bilo na Jugu ili Sjeveru, između onih najbogatijih 1% i onih najsiromašnijih 50%.

Krajnje je vrijeme da se Svjetska banka i MMF raspuste i izgradi nova međunarodna arhitektura koja poštuje ljudska prava i prirodu. Krajnje je vrijeme da se riješimo kapitalističkog sistema i krenemo u ekosocijalističku, internacionalističku, feminističku revoluciju.

IZVOR: Climate & Capitalism

Objavljeno: 17/01/2024.

FOTO: CADTM

NAPOMENA: Prilagođeno za objavljivanje u RiDu.

 

 

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

29/01/2024