S engleskog prevela: M. Evtov

Ovog ljeta je moje hapšenje u talijanskoj luci Lampedusa privuklo veliku pažnju medija na mene lično, kao mladu ženu i pomorsku kapetanicu čiji je brod Sea-Watch 3 spasio iz Sredozemnog mora 40 ljudi i odveo ih na sigurno. Uhapšena sam nakon što smo dvije sedmice pokušavali osigurati političko rješenje za legalno iskrcavanje izbjeglica iz građanskog rata u Libiji. Moj brod je ušao u talijanske vode uprkos zabrani Mattea Salvinija, [tadašnjeg, op.ur] ministra unutrašnjih poslova iz redova krajnje desnice, pa sam tako u medijima postala žena koja prkosi talijanskoj i evropskoj desnici.

Još uvijek sam pod istragom talijanskih vlasti (iako mi je hapšenje sudski ukinuto jer sam pokušavala spasiti ljudske živote), ali da li me to brine? Iskreno, ne, jer moji su postupci bili opravdani. Ali me zato iskreno plaši šteta koju nanosimo ovoj planeti i neprijateljstvo koje bi se moglo usmjeriti protiv onih koji bježe od suše, gladi, požara i oluja. Smatram da su opasnosti od klimatskog sloma usko povezane s potrebom da pomognemo onima koji pokušavaju preći Sredozemno more.

Razumljivo je što rasprave o vezi migracija i klimatske krize izazivaju zabrinutost; mnogi strahuju da će to izazvati nove talase ksenofobije i još strože granične politike. Stvar je u tome što je ksenofobija već tu, a stroge politike već su na snazi. Vidjela sam ih vlastitim očima, u ljudima koje sam izvlačila iz mora – i u onima za koje je bilo prekasno da ih spasimo.

Klimatski slom otežava situaciju svih koji su na migracije natjerani očajnim socioekonomskim uslovima ili političkim ugnjetavanjem. Tamo gdje se ljudi već bore da prežive, klimatski slom pojačava pritisak – bilo kroz porast nivoa mora ili nestašicu vode, bilo kroz olujna razaranja ili propadanje usjeva. S posljedicama klimatske krize najprije se suočavaju upravo oni koji su joj najmanje doprinijeli – ljudi koji žive u najsiromašnijim mjestima na Zemlji.

Razorne oluje u Mozambiku, suše koje su u Somalilandu ubile većinu stočnog fonda, te toplotni valovi u Indiji samo su djelić onoga što nas čeka ako u atmosferu nastavimo pumpati stakleničke gasove. Na migraciju će biti prisiljeno sve više i više ljudi – samo da bi preživjeli.

U narednih nekoliko decenija milioni će biti prinuđeni da se sele da bi izbjegli okolišne uslove koji se stalno mijenjaju i stalno pogoršavaju. Dosad se većina migracija dešavala interno: ljudi iz ruralnih doseljavaju u urbana područja ili sele u susjedne zemlje. Samo nekolicina putuje na veće udaljenosti. A onda se nađu nasukani pred zidovima zemalja koje su često dijelom odgovorne za uslove – i ekološke i političke – od kojih bježe. Globalni sjever je na vrhuncu svoje kolonijalne moći osvajao i pljačkao, a i dalje te zemlje drži kao taoce zbog duga, s tim što im sad vlastitom ovisnošću o luksuzu, koji generiše velike emisije ugljen-dioksida, uskraćuje i osnovne životne potrebe.

U bogatim zemljama sve je prisutnija retorika krajnje desnice, što na one pogođene ima strašne posljedice: bilo da u zloglasnim australijskim prihvatnim centrima Manus i Nauru sami sebi oduzimaju život, bilo da umiru u pritvorima Službe za imigraciju i carinu SAD-a na granici s Meksikom, bilo da se utapaju u Sredozemnom moru – trenutno najsmrtonosnijoj granici na svijetu.

Obrazlažući ove jezive uslove, političari tvrde da se tako obeshrabruju masovniji dolasci. Ali broj migranata i izbjeglica koji i dalje dolaze pokazuje nedjelotvornost ove strategije. Naravno, nisu sve migracije uzrokovane klimatskim slomom, ali će sve sadašnje „migrantske krize“ djelovati beznačajno naspram klimatske krize.

Nedavno je specijalni UN-ov izvještač o siromaštvu i ljudskim pravima upozorio na budući „klimatski aparthejd“ – globalna će sirotinja trpjeti najgore posljedice klimatskog sloma dok bogati kupuju put do relativne sigurnosti. „Ljudska prava možda neće preživjeti nastupajuće preokrete“, sumorni je zaključak ovog izvještaja. Moj najveći strah je to da će se ova distopijska vizija naše budućnosti i ostvariti. A u Italiji mi je postalo jasno da je erozija ljudskih prava već uveliko u toku.

Ono što smo uradili posada Sea-Watcha i ja relativno je mala stvar. To je bio trenutak solidarnosti s onima koji se suočavaju s neposrednom životnom opasnošću. Tek bi se naknadno razmišljajući složila da to nazovem simboličnim. A utoliko što ta gesta pokazuje licemjerje stava EU o migraciji, ali i hrabro iznosi kakvu mi budućnost želimo: budućnost globalne jednakosti, solidarnosti i pravde.

Ja sam učinke globalnog zagrijavanja na prirodu vidjela iz prve ruke, radeći na brodovima za polarno istraživanje. A volontirajući za Sea-Watch dobila sam uvid u ono što u budućnosti možda očekuje milione – ako ne i milijarde ljudi. Uvijek ima onih koji katastrofe ili proizvode ili zloupotrebljavaju radi sticanja bogatstva i moći. Klimatska kriza će izazvati katastrofe koje bi tiranima i fašistima mogle pomoći da preuzmu kontrolu. Moramo učiniti sve što možemo da ih zaustavimo u Evropi.

Nije dovoljno što Evropljani aplaudiraju onima koji osporavaju ideologiju Evrope kao tvrđave. Pasivna podrška ništa ne mijenja – svi moramo aktivno zahtijevati, i stvarati budućnosti kakvu želimo. Pridružite se aktivističkim pokretima i zahtijevajte sprečavanje klimatske katastrofe! Dramatično smanjite emisiju ugljika koju proizvodite svojim načinom života! Pomozite migrantima i izbjeglicama koji su već u vašoj zemlji da se integrišu u društvo. Podržite organizacije kao Sea-Watch kako god možete. Javno se suprotstavljajte politici mržnje i podjele. I glasajte protiv takve politike!

Kao njemačka državljanka, ja imam privilegiju da se riziku hapšenja izložim bez straha da ću biti deportovana na neko pogibeljno mjesto ili ostavljena da se utopim u moru. Ali me kao Njemicu mori nešto drugo. Većina nas se pita šta bismo učinili 1930-ih, kad se rasistička retorika pretvorila u rasističku politiku i, na kraju, u genocid. Nadam se da svojim djelovanjem sa Sea-Watchom pokazujem šta bih ja učinila da sam živjela onda. A vas pitam: šta ćete vi učiniti sada?

IZVOR: Guardian

Objavljeno: 04/09/2019.